Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2607/12 (B. H.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Proporcionalnost
- Propisano zakonom
- Legitimno očekivanje
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Naknada štete
- Stanarsko pravo
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 123
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2607/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2607/12, rješavajući apelaciju Bosiljke Herbez, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosiljke Herbez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900212 11 Rev od 10. aprila 2012.
godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 900212 09 Gž od 29. marta 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Bosiljka Herbez (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 10. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 900212 11 Rev od 10. aprila 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 900212 09 Gž od 29. marta 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Grada Mostara, kojeg zastupa Javno pravobranilaštvo Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ferdinanda Arapovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 18. februara i 16. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovore na apelaciju 20. i 24. februara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Opštinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 07 58 P 900212 04 P od 31. oktobra 2008. godine obavezan je prvotuženi da apelantkinji isplati 12.847,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 8. jula 2003. godine do isplate, i da joj naknadi parnične troškove u iznosu od 2.902,00 KM, sve u roku od 30 dana. Apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu potraživanja naknade štete u iznosu od 12.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 2. decembra 2002. godine do isplate je odbijen. U odnosu na drugotuženog, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da se on solidarno sa prvotuženim obaveže na isplatu iznosa od 12.848,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. jula 2003. godine do isplate i iznosa od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. decembra 2002. godine do isplate i uz nadoknadu parničnih troškova. Protivtužbeni zahtjev kojim je drugotuženi tražio da se apelantkinja obaveže na isplatu iznosa od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od 2. decembra 2002. godine do isplate uz nadoknadu parničnih troškova, odbijen je u cijelosti.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantkinja stan napustila krajem aprila 1992. godine, njen muž iz stana je odveden 11. maja 1992. godine, vrata je zaključao i ključ predao predsjedniku kućnog savjeta Braci Andriću, a drugotuženi se u stan uselio mjesec dana kasnije. Nakon prestanka ratnih okolnosti apelantkinji je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) potvrđeno stanarsko pravo. Posjed na stan je ostvarila na osnovu zaključka o izvršenju odluke CRPC-a i u stan je ušla 2. decembra 2002. godine, a drugotuženi je prije toga stan napustio. Iz zapisnika o primopredaji stvari Opštine Mostar-Jugozapad proizilazi da u stanu nije bilo stvari, te prozorskih krila, harmonika vrata, rasvjete i da je parket bio podignut.
7. Istaknuto je da je u predmetnom postupku dokazano da je apelantkinja pretrpjela štetu i da je imala izdatke za dovođenje stana u upotrebljivo stanje. Prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 18 stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom je propisano da je nadležni organ ili davalac stana na korišćenje odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napustio nosilac stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava, te je na osnovu navedene odredbe i člana 185 st. 1 i 3 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud obavezao prvotuženog da naknadi apelantkinji iznos uložen za popravak stana.
8. Istaknuto je da je visinu štete sud odredio prema iznosu koji je apelantkinja platila firmi „Modelina“ d.o.o. Mostar, koja je obavljala radove u stanu. Navedeno je da nije bilo mjesta da se drugotuženi obaveže na naknadu štete, jer se sprovedenim dokazima ne može utvrditi u kakvom stanju je bio stan kada je u njega ušao drugotuženi, pa se ne može smatrati odgovornim za štetu u smislu člana 154 stav 1 ZOO.
9. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelantkinja i prvotuženi. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 90021209 Gž od 29. marta 2011. godine žalbu prvotuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u odnosu na prvotuženog odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev radi naknade štete u iznosu od 12.847,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. jula 2003. godine i troškovima postupka u iznosu od 2.902,00 KM. Apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je u odbijajućem dijelu potvrđena. Zahtjev prvotuženog za naknadu troškova za sastav žalbe je odbijen.
10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz odredbe člana 18 stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima proizilazi da nositeljka stanarskog prava-apelantkinja sredstva kojim je otklonila štetu (koja je počinjena u periodu dok je stan bio napušten) ima pravo koristiti kod otkupa stana i za ta sredstva umanjiti cijenu otkupa stana, a što ne daje pravo apelantkinji, kao nositeljki stanarskog prava, da ta sredstva naknadi od prvotuženog kao štetu u smislu člana 154 ZOO. S tim u vezi, po mišljenju Kantonalnog suda, nema osnova da se prvotuženi obaveže da apelantkinji naknadi štetu ni zbog otuđenih stvari za iznos od 12.000,00 KM a za koji je pravilno apelantkinjin zahtjev u odnosu na prvotuženog odbijen.
11. Kantonalni sud je ukazao na to, da bi došlo do odgovornosti za štetu, potrebno je ne samo da neko lice pretrpi štetu već i da se ostvare druge pretpostavke a to su: postojanje subjekta odgovornosti za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Navedene pretpostavke za odgovornost prvotuženog kao pravnog lica ne postoje ni u smislu člana 172 ZOO, jer apelantkinja nije dokazala da je prvotuženi postupao nezakonito i nepravilno, niti je apelantkinja štetu potraživala po tom osnovu, niti je u tom pravcu predlagala sprovođenje bilo kakvih dokaza.
12. U odnosu na drugotuženog je navedeno da je apelantkinja, u smislu odredbe člana 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), trebalo da dokaže da je drugotuženi devastirao stan i da je otuđio njene stvari, odnosno da je, zbog određenih propusta u ponašanju drugotuženog, apelantkinji pričinjena šteta. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, navedene pretpostavke za štetu nisu dokazane, jer se niko od brojnih svjedoka koji su u postupku saslušani o tim okolnostima nije izjasnio.
13. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavila apelantkinja. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 900212 11 Rev od 10. aprila 2012. godine apelantkinjina revizija je odbijena kao neosnovana.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 18 stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i člana 19 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Istaknuto je da među strankama nije sporno da apelantkinja nije koristila mogućnost smanjenja cijene prilikom otkupa stana, kao i da nije sporno da je zapisnički konstatovano da apelantkinjin stan prilikom predaje u posjed nije bio uslovan za stanovanje, te da je apelantkinja svojim sredstvima stan dovela u stanje kakvo je bio prije izvršene devastacije.
15. Ukazano je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da u konkretnoj pravnoj situaciji, bez obzira na činjenicu da je apelantkinja pretrpjela štetu, ne postoje druge pravne pretpostavke koje bi njen zahtjev u odnosu na prvotuženog činile osnovanim. Istaknuto je da ne postoji odgovornost za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i nastale štete za apelantkinju. Pored toga, da bi prvotuženi bio odgovoran, po odredbi člana 172 ZOO, apelantkinja je trebalo da dokaže da je organ prvotuženog kao pravnog lica prouzrokovao štetu apelantkinji u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, odnosno da je postupao nezakonito i nepravilno, a što apelantkinja kroz postupak nije dokazala, pa samo pozivanje na obaveze prvotuženog iz člana 18 stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne upućuje na odgovornost prvotuženog.
16. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je neosnovano pozivanje apelantkinje na diskreciono pravo nosioca stanarskog prava da odluči da li će sredstva koja je uložio u otklanjanje ratne štete koristiti u otkupu stana ili u postupku nadoknade protiv nadležnog organa.
17. Istaknuto je da prvotuženi ne može biti odgovoran za štetu koju je pretrpjela apelantkinja od momenta napuštanja stana pa do povrata stana u njen posjed ako nije ni znao da je stan napušten, te ako je veliki broj oštećenja na stanu posljedica višekratne pljačke stana (iskazi svjedoka stanara zgrade) a samo djelimično (popucala stakla na prozorima) uslijed granatiranja. Pored toga, apelantkinja nije dokazala da je prilikom dodjele stana drugotuženom na privremeno korišćenje stan bio uslovan za stanovanje i da su se u njemu nalazile stvari a činjenica da stan nije preuzet zapisnički od prvotuženog kada ga je apelantkinja napustila 1992. godine, nije od uticaja, jer zapisničko preuzimanje u 1992. godini nije bila zakonska obaveza budući da je isti propis donesen 6. jula 1993. godine („Narodni list HZ-HB“ broj 13/93).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelantkinja smatra da je, imajući u vidu odredbu člana 18 stav 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku Zakona o privremeno napuštenim stanovima, nesporno da je nadležni organ, odnosno Grad Mostar odgovoran za štetu koja je nastala apelantkinji od dana napuštanja predmetnog stana do dana vraćanja stana u posjed. Po apelantkinjinom mišljenju, nejasno je iz koje zakonske odredbe Kantonalni sud izvodi zaključak da apelantkinja nema pravo na naknadu štete od Grada Mostara u skladu sa odredbama ZOO. Ukazuje da odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku Zakona o privremeno napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ne isključuju primjenu odredaba ZOO, a primjena odredbe člana 19 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo je fakultativna, a ne obligatorna. Ističe da je odredbom člana 19 stav 3 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo limitiran iznos koji se može nosiocu stanarskog prava priznati na ime otklonjene ratne štete. Prema tome, po apelantkinjinom mišljenju, pravilnim tumačenjem relevantnih zakonskih odredbi može se zaključiti da nosilac stanarskog prava ima diskreciono pravo da odluči da li će sredstva koja je uložio u otklanjanje ratne štete koristiti u otkupu stana ili u postupku nadoknade protiv nadležnog organa. Smatra da se Vrhovni sud neosnovano poziva na odredbu člana 172 ZOO kada navedena odredba nema veze sa ovom pravnom stvari.
b) Odgovor na apelaciju
19. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod svoje odluke, te da njome nije došlo do kršenja ustavnog prava na koje apelantkinja ukazuje u apelaciji.
20. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka donesena u skladu sa zakonom i bez kršenja apelantkinjinih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 18a. stav 3.
Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja stana od trenutka kada je stan napušten od strane nosioca stanarskog prava do trenutka njegovog vraćanja u posjed nosiocu stanarskog prava ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom. Sve popravke od strane nosioca stanarskog prava ili člana njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine da stan vrati u stanje prije njegovog napuštanja, smatrat će se kao "sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu" u svrhu otkupa stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99,27/99, 7/00 i 32/01). Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
Na zahtjev kupca vrijednost stana umanjit će se za vlastita sredstva koja je kupac uložio u stan ili sredstva koja bi morao uložiti u stan i to:
- nevraćena sredstva koja je uložio kao vlastiti udjel radi stjecanja stanarskog prava,
- sredstva koja nositelju stanarskog prava radi stjecanja stanarskog prava nisu isplaćena na ime naknade za izvlaštene nekretnine,
- sredstva kojima je nositelj stanarskog prava otklonio ratnu štetu.
Visina uloženih sredstava utvrdit će se na osnovu dokumentacije ili proračuna sudskog vještaka građevinske struke.
Visina uloženih ili potrebnih sredstava iz stava 1. alineja 3. ovog člana priznaje se kupcu najviše do 30% građevinske vrijednosti.
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 900212 11 Rev od 10. aprila 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 11. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu Član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
27. U vezi s apelantkinjinim navodima da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelantkinja imala imovinu koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, takođe, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelantkinje koja je zaštićena članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njenom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti naknadu štete za navedenu nepokretnost. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da potraživanje naknade štete predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 121/10 od 28. marta 2014. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 35/14, tačka 24).
29. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelantkinje i opšteg interesa. Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene u postupku povodom apelantkinjine tužbe protiv prvotuženog i drugotuženog radi naknade štete na ime izdataka u pogledu otklanjanja oštećenja u stanu i štete kao protivvrijednosti otuđenih stvari iz stana. S obzirom na to, kako je navedeno u prethodnoj tački, da se radi o imovini apelantkinje, proizilazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete došlo do miješanja u apelantkinjinu imovinu.
30. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantkinjino pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim odlukama dali jasna obrazloženja zbog čega apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu štete nije osnovan. Naime, apelantkinja u predmetnom postupku, osim činjenice da je pretrpjela štetu, nije dokazala postojanje i drugih pretpostavki koje bi njen tužbeni zahtjev učinile osnovanim kao što su odgovornost za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje i uzročna veza između štetne radnje i štete. Takođe, apelantkinja, u smislu odredbe člana 172 ZOO, nije dokazala da je organ prvotuženog prouzrokovao štetu apelantkinji u vršenju, ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, odnosno da je postupao protivzakonito. U predmetnom postupku je utvrđeno da je većina oštećenja na stanu posljedica višekratne pljačke stana, a samo djelimično posljedica granatiranja. Pored toga, apelantkinja nije dokazala da je u momentu dodjele stana drugotuženom stan bio uslovan za stanovanje i da su se u njemu nalazile stvari. U odnosu na drugotuženog, Kantonalni i Vrhovni sud su usvojili stanovište da je apelantkinja, u smislu odredbe člana 123 ZPP, trebalo da dokaže da je drugotuženi devastirao njen stan, odnosno da je, zbog određenih propusta u ponašanju drugotuženog, apelantkinji pričinjena šteta. Pored navedenog, Kantonalni i Vrhovni sud su se pozvali i na odredbe člana 18a. stav 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i član 19 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, konstatujući da apelantkinja ima mogućnost smanjenja otkupne cijene stana za sredstva koja je utrošila prilikom njegove adaptacije, budući da je zapisnički konstatovano da stan prilikom predaje u posjed apelantkinji nije bio uslovan za stanovanje, kao i da je apelantkinja svojim sredstvima stan dovela u stanje kakvo je bio prije devastacije. U navedenim obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi, te stoga proizilazi da je «miješanje» u apelantkinjino pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.
31. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelantkinje i opšteg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantkinjinu imovinu proporcionalno, budući da je u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne odredbe ZOO i ZPP od Kantonalnog i Vrhovnog suda, utvrđeno da apelantkinja nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog i drugotuženog, te time nije dovedena u drugačiji položaj od drugih koji, takođe, u parničnom postupku imaju obavezu da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelantkinje na imovinu i opšteg interesa, odnosno u ovoj situaciji na apelantkinju nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantkinje na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je osporena odluka zasnovana na zakonu, donesena u javnom interesu, a na apelantkinju nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman