Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2739/12 (F. H., N. T., N. S., F. Ć., M. T., M. D., Š. T., H. T., S. M., B. N., F. H., Š. D. i I. R.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2739/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2739/12, rješavajući apelaciju Fahira Hasanića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Fahira Hasanića, Nedžada Turkeša, Nedžada Sprečaka, Fahrudina Ćostovića, Mehmeda Tursića, Miralema Dedića, Šemsudina Tukića, Himze Turkeša, Sabahudina Mešića, Besima Nurkanovića, Ferida Hodžića, Šabana Durmiševića i Izudina Roše.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je, nakon podnošenja apelacije, okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 Rs 007543 08 Rsž od 6. novembra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Fahir Hasanić, Nedžad Turkeš, Nedžad Sprečak, Fahrudin Ćostović, Mehmed Tursić, Miralem Dedić, Šemsudin Tukić, Himzo Turkeš, Sabahudin Mešić, Besim Nurkanović, Ferid Hodžić, Šaban Durmišević i Izudin Roša (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adis Mehinović, advokat iz Tešnja, podnijeli su 20. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-0000, koji se u vrijeme podnošenja apelacije vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, zatraženo je 9. oktobra 2013. godine od Kantonalnog suda da dostavi odgovor na apelaciju, dok je na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda zatraženo 1. juna 2015. godine od Općinskog suda da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 21. oktobra 2013. godine, a Općinski sud je 30. juna 2015. godine dostavio Ustavnom sudu odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je 24. aprila 2015. godine zatražio od Općinskog suda da dostavi spis broj 065-0-P- 06-000028.

5. Općinski sud je 11. maja 2015. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su 4. januara 2006. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tužene Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih plaća i regresa ).

8. Općinski sud je 19. novembra 2006. godine dostavio tužbu na odgovor tuženoj.

9. Zatim je Općinski sud 25. marta 2008. godine održao pripremno ročište, a 14. maja 2008. godine i ročište za glavnu raspravu.

10. Općinski sud je nakon toga donio Presudu broj 065-0-P-06-000028 od 13. juna 2008. godine kojom je obavezao tuženu da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade plaća i regresa, sve kako je bliže opisano u izreci te presude.

11. Tužena je 23. juna 2008. godine podnijela žalbu protiv navedene presude Općinskog suda, koju je Općinski sud 7. jula 2008. godine dostavio na odgovor apelantima.

12. Apelanti su 10. jula 2008. godine dostavili odgovor na žalbu, koji je 20. augusta 2008. godine dostavljen tuženoj.

13. Nakon toga spis predmeta je 5. septembra 2008. godine dostavljen Kantonalnom sudu.

14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 Rs 007543 08 Rsž od 6. novembra 2012. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti tvrde da su im Općinski sud i Kantonalni sud u konkretnom slučaju povrijedili pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog toga što predmetni parnični postupak traje nerazumno dugo, pogotovo imajući u vidu da se radi o hitnom postupku prema odredbama Zakona o parničnom postupku, a da Kantonalni sud nije odlučio o njihovoj žalbi u periodu dužem od četiri godine. Apelanti su, također, zatražili da im se isplati naknada nematerijalne štete zbog kršenja njihovog prava na donošenje odluke u razumnom roku u iznosima od po 1.800,00 KM, kao i da im se naknade troškovi za sastav apelacije u iznosu od 900,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da smatra da navodi apelanata nisu osnovani, jer je predmet 5. septembra 2008. godine primljen na postupanje povodom žalbe, a da, imajući u vidu veći priliv predmeta po jednom postupajućem sudiji, naročito iz oblasti predmetnih potraživanja, nije došlo do povrede prava na suđenje, te je predložio da se apelacija odbije.

17. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju postupka pred tim sudom.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi: Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog dužine trajanja parničnog postupka, jer u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak nije bio okončan, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelanti smatraju da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] a)Relevantni principi

26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

27. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli tužbu Općinskom sudu 4. januara 2006. godine i da je predmetni postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 09 0 Rs 007543 08 Rsž od 6. novembra 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste šest godina i 10 mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

28. Ustavni sud ukazuje da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva apelanata za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih plaća i regresa). Također, Ustavni sud zapaža da je, iako je u konkretnom slučaju učestvovalo više lica (apelanti) u svojstvu tužilaca, u toku postupka pred prvostepenim sudom proveden samo jedan dokaz, i to materijalni dokaz – potvrda tužene za sve apelante, te da je postupak pred prvostepenim sudom okončan nakon održavanja samo jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da se nije radilo o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po zakonu hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.

29. Nadalje, sumirajući predmetni postupak, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, nakon što su apelanti (4. januara 2006. godine) podnijeli tužbu, okončao prvostepeni postupak i donio presudu tek za dvije godine i pet mjeseci, odnosno 13. juna 2008. godine, pri čemu u periodu dužem od godinu i oko četiri mjeseca (od dostavljanja tužbe na odgovor tuženoj do održavanja pripremnog ročišta) nije preduzimao nikakve procesne radnje. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud odlučio o žalbi tužene tek 6. novembra 2012. godine, dakle, nakon više od četiri godine od dostavljanja tom sudu spisa predmeta na postupanje povodom žalbe. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalnom sudu trebalo skoro dvostruko više vremena da okonča postupak povodom žalbe nego što je prvostepenom sudu trebalo da donese prvostepenu odluku iako u konkretnom slučaju nije provodio dokazni postupak, niti je utvrđivao činjenično stanje, a što je sve, uz primjenu materijalnog i procesnog prava, bilo zadatak Općinskog suda, već da je samo ocijenio primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, zbog čega je i preinačio prvostepenu presudu. Pri tome Ustavni sud u vidu ima odgovor Kantonalnog suda na predmetnu apelaciju u kojoj je taj sud istakao da, imajući u vidu veći priliv predmeta po jednom postupajućem sudiji, naročito iz oblasti predmetnih potraživanja, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na suđenje u razumnom roku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda, hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, naprimjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se poduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Evropski sud, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Međutim, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije naveo da je preduzeo određene korake na organiziranju svog rada kako bi postigao bolju efikasnost u radu, niti na to ukazuju činjenice konkretnog predmeta, imajući u vidu da je postupak pred tim sudom u konkretnom slučaju trajao više od četiri godine. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije dao razumno opravdanje za činjenicu da su mu trebale više od četiri godine, te pri tome skoro dvostruko više vremena od prvostepenog suda da donese odluku u konkretnom postupku, koji po svojoj prirodi zahtijeva dodatnu ažurnost suda. Također, s obzirom na to da je Općinski sud prvostepenu odluku u predmetnom postupku, koji se ne može smatrati naročito složenim, donio nakon dvije godine i pet mjeseci, pri čemu u periodu od godinu i oko četiri mjeseca nije preduzimao procesne radnje, a za šta nije ponudio nikakvo opravdanje, Ustavni sud smatra da je i taj sud u manjoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da, za razliku od redovnih sudova, apelanti ni na koji način nisu doprinijeli dužini trajanja predmetnog parničnog postupka.

30. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta i njegov značaj za apelante, Ustavni sud smatra da predmetni postupak u cjelini, koji je na dvije sudske instance trajao šest godina i 10 mjeseci, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se u najvećoj mjeri može pripisati Kantonalnom sudu koji odluku o žalbi nije donio u primjerenom roku, te u manjoj mjeri i Općinskom sudu, pa postoji kršenje prava apelanata na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

31. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke Osnovnog suda u razumnom roku, u iznosu od 3.000,00 KM. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Uzimajući u obzir predmet konkretnog izvršnog postupka, njegov značaj za apelante i činjenicu da je konačna odluka donesena, te imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda vezanu za kompenzaciju u ovakvim slučajevima (vidi, npr., Odluku Ustavnog suda broj AP 2524/09 od 19. jula 2012. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 26), Ustavni sud smatra da je za apelante dovoljna satisfakcija ova odluka kojom se utvrđuje kršenje njihovih ustavnih prava.

32. U pogledu zahtjeva apelanata da im Ustavni sud dosudi troškove za sastav apelacije u iznosu od 900,00 KM, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na naknadu navedenih troškova iz čega proizlazi da predmetne troškove snose isključivo apelanti.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na suđenje u «razumnom» roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćenih plaća i regresa), koji nije bio naročito složen, trajao ukupno šest godina i 10 mjeseci a pri tome se dužina postupka u najvećoj mjeri može staviti na teret Kantonalnom sudu koji odluku povodom žalbe nije donio u primjerenom roku, a u manjoj mjeri i Općinskom sudu.

34. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2739/12 (F. H., N. T., N. S., F. Ć., M. T., M… | Sudska praksa | Aktio