Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2916/12 (S. P.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Cesija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2916/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2916/12, rješavajući apelaciju Slavice Petek, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavice Petek podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047013 10 Rev od 15. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavica Petek (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću Marić & CO iz Sarajeva, podnijela je 1. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 047013 10 Rev od 15. decembra 2011. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 8. januara 2013. godine i 14. aprila 2014. godine. Uz dopunu apelacije od 8. januara 2013. godine apelantica je dostavila i punomoć kojom ovlašćuje Advokatsko društvo sa ograničenom odgovornošću Marić & CO iz Sarajeva da je zastupa u predmetnom postupku pred Ustavnim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i UniCredit bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) zatraženo je 23. i 24. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužitelj-protivtuženi dostavili su odgovore na apelaciju 26. i 27. februara i 3. marta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 047013 07 P od 16. oktobra 2009. godine djelomično je usvojen apelantičin protivtužbeni zahtjev i tužitelju-protivtuženom naloženo da apelantici na ime naknade štete pričinjene oduzimanjem osnovnog prava na rad i normalan život isplati iznos od 183.972,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine do isplate, te da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 6.500,00 KM (tačka I). Preko dosuđenog iznosa apelantičin protivtužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (tačka II). Tačkom III primljeno je na znanje povlačenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, a tačkom IV odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja-protivtuženog za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 14.050,53 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nesporna činjenica da je Nova Banjalučka banka a.d. 6. aprila 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave mjenica sa protestom koju je izdala apelantica na iznos od 117.462,44 KM sa dospijećem 28. novembra 2006. godine, mjenica izdata 15. juna 2005. godine, a data na protest 4. decembra 2006. godine. Istaknuto je da je nesporna činjenica da je „Car Network“ sa tužiteljem-protivtuženim sklopio ugovor o kratkoročnom kreditu od 15. juna 2005. godine kojim je navedenom pravnom licu odobren kredit u iznosu od 100.000,00 KM sa rokom otplate sedam mjeseci i gratis periodom od dva mjeseca. Nesporno je, također, da je apelantica lično zaključila Ugovor o jemstvu broj JK 76/05 kojim se obavezala da će u ime i za račun dužnika isplatiti navedeni iznos ukoliko glavni dužnik to ne učini. Ukazano je da je apelantici 24. novembra 2006. godine upućena opomena u kojoj je obaviještena kao jemac da glavni dužnik sa 31. avgustom 2006. godine ne isplaćuje svoja potraživanja. Nadalje je navedeno da je nesporna činjenica da je između „Car Network“ d.o.o. Sarajevo i firme „Pegas“ d.o.o. Visoko zaključen Ugovor broj 01/5 od 1. avgusta 2005. godine kojim je firma „Pegas“ d.o.o. Visoko preuzela kompletan iznos kredita od firme „Car Network“ u iznosu od 100.000 KM koji je dobila od Nove Banjalučke banke, i to iznos od 63.000,00 KM i kamion „Sadon Atkinson“, godište 1995. godine, te da navedenim ugovorom prestaju sve obaveze firme „Car Network“ prema banci i da se ugovor ne može poništiti ni po jednoj stavci.
7. Istaknuto je da je Općinski sud izvršio uvid u Ugovor o asignaciji zaključen 1. avgusta 2005. godine između NBB - Glavna filijala Sarajevo, asignat (upućenik), „Car Network“ d.o.o. Sarajevo asignant (uputilac) i „Pegas“ d.o.o. Visoko asignatar (primalac). Ukazano je da, prema članu 1. navedenog ugovora, „Car Network“ duguje NBB iznos od 100.000,00 KM po osnovu kratkoročnog kredita broj 76/05 od 15. juna 2005. godine. U članu 2. je navedeno da asignatar prihvata da u ime asignanta izvrši uplatu iznosa iz člana 1, da će se anuitetni plan otplate i kopija ugovora o kreditu odmah dostaviti, potpisani od sve tri stranke navedenog ugovora.
8. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 448. stav 1. ZOO kojom je propisano da preuzimalac stupa na mjesto prijašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze. Članom 449. ZOO propisano je da sporedna prava koja su dotle postojala uz potraživanje ostaju i nadalje, ali jemstva, te zalozi koje su dale treće osobe prestaju ako jemci i zalogodavci ne pristaju da odgovaraju i za novog dužnika. Članom 446. ZOO propisano je da ugovor o preuzimanju duga-dug se preuzima ugovorom između dužnika i preuzimaoca na koji je pristao vjerovnik.
9. Istaknuto je da je u toku postupka konstatovano, a ni opunomoćenik tužitelja-protivtuženi nije osporio da je navedeni ugovor o asignaciji zaključen, te da opunomoćenik apelantice u toku postupka nije dostavio dokaz da je apelantica bila obaviještena o promjeni dužnika, te da je pristala da bude jemac novom dužniku. Ukazano je da sud nije prihvatio navode odbrane apelantice da se radi o pojačanju obaveze, odnosno o pristupanju dugu „Pegasa“ d.o.o. Visoko, jer je navedeni ugovor o asignaciji decidiran i vidljivo je da je zaključen 1. avgusta 2005. godine, dakle, prije roka dospijeća mjenice 28. novembra 2006. godine, te prije njenog protestiranja.
10. Navedeno je da je nesporno da je NBB upućivao opomenu o neplaćanju duga broj 1025/06 od 24. novembra 2006. godine firmi „Pegas“ d.o.o. Visoko, te da je „Car Network“ d.o.o. upućivao kopiju uplatnica na iznos od 50.000,00 KM i 13.000,00 KM na račun firme „Pegas“ d.o.o. Visoko, a sve je to urađeno putem Nove Banjalučke banke 27. jula i 3. avgusta 2005. godine. Iz provedenih dokaza sud je ustanovio da je apelantica dokazala osnovanost protivtužbenog zahtjeva, odnosno uzročnu vezu između radnji tužitelja-protivtuženog i nastala štete, tj. da je protestiranjem mjenice od NBB došlo do blokiranja njenog ličnog računa i da je za apelanticu nastupila materijalna šteta, jer nije mogla da vrši obavezu plaćanja po dignutim kreditima po karticama kod banaka i mikrokreditnih organizacija, niti da izvrši vraćanje po osnovu osobnih pozajmica, jer su joj bili blokirani lični računi, a što je apelantica provedenim dokazima tokom postupka u potpunosti i dokazala.
11. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio tužitelj-protivtuženi koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 047013 09 Gž od 9. juna 2010. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da se tužitelj-protivtuženi obavezuje da apelantici isplati iznos od 117.462,44 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 2007. godine pa do isplate, te naknadi apelantici troškove parničnog postupka u iznosu od 4.330,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U preostalom dijelu žalba prvotuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na utvrđene činjenice pravilno primijenio član 449. ZOO. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije u cijelosti ocijenio relevantne činjenice radi pravilne primjene čl. 154. i 155. ZOO. Pošto se radi o pismenim dokazima u koje je prvostepeni sud izvršio uvid, to je Kantonalni sud ponovo izvršio uvid u pismene dokaze i, ocjenjujući ugovor o jemstvu koji je zaključen između apelantice lično i prednika tužitelja-protivtuženog, te na osnovu nespornih navoda parničnih stranaka, utvrdio da je apelantica sa prednikom tužitelja-protivtuženog zaključila ugovor o jemstvu 15. juna 2005. godine. Navedeni ugovor je potpisala lično apelantica i predstavnik tužitelja-protivtuženog. Ukazano je da je članom 5. spomenutog ugovora o jemstvu regulisano da se jemac obavezuje da kao sredstvo obezbjeđenja izvršenja ugovorenih obaveza dostavi povjeriocu bjanko potpisanu mjenicu sa mjeničnom izjavom.
13. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu nespornih navoda stranaka utvrđeno da je tužitelj-protivtuženi, odnosno njegov prednik zaključio ugovor o asignaciji, čime je došlo do promjene dužnika a da pri tome nije obavijestio apelanticu o potpisivanju ovog ugovora.
14. Po mišljenju Kantonalnog suda, da je tužitelj-protivtuženi postupio prema članu 449. ZOO i obavijestio apelanticu o promjeni dužnika za pravni posao u kojem je apelantica bila jemac, tada bi apelantica mogla da se izjasni da li prihvata ugovor o asignaciji ili ne. Da je apelantica pristala na ugovor o asignaciji, tada bi pristala i na rizik koji nosi taj pravni posao sa novim dužnikom i tada bi ugovor o jemstvu i dalje bio na snazi.
15. Ukazano je da apelantica nije bila obaviještena da je tužitelj-protivtuženi zaključio ugovor o asignaciji, da je promijenio dužnika tako da je tužitelj-protivtuženi postupao suprotno članu 499. ZOO, kako je prvostepeni sud pravilno zaključio. Po mišljenju Kantonalnog suda, postupanje tužitelja-protivtuženog suprotno članu 499. ZOO je njegova štetna radnja koja je prouzročila štetu na apelantičinoj imovini. Apelantici kao vlasnici i osnivaču preduzeća „Vert“ d.o.o. Sarajevo je blokiran transakcijski račun, tako da ona nije mogla vršiti isplate svojih obaveza i time je trpjela štetu.
16. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da se ova naknada štete sastoji od potpunog iznosa koji je apelantica morala plaćati svojim dužnicima kao osnivač i vlasnik preduzeća „Vert“ d.o.o. Zbog nezakonitog postupanja tužitelja-protivtuženog i zbog njegovog propusta, apelantica je mogla trpjeti samo štetu u visini iznosa na koji je protestirana mjenica.
17. Protiv drugostepene presude apelantica i tužitelj-protivtuženi su izjavili reviziju. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 047013 10 Rev od 15. decembra 2011. godine reviziju tužitelja uvažio, obje nižestepene presude preinačio tako da je protivtužbeni zahtjev apelantice odbijen u cijelosti. Revizija apelantice je odbijena. Apelantica je obavezana da tužitelju-protivtuženom naknadi troškove sastava revizije u iznosu od 804,15 KM. Odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava revizije preko dosuđenog iznosa, te za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Dopuna revizije tužitelja od 7. februara 2011. godine je odbačena kao neblagovremena.
18. U obrazloženju revizione presude se navodi da apelantica zahtijeva da joj se naknadi materijalna šteta koju je pretrpjela blokadom računa, čime je onemogućeno daljnje poslovanje njezinog preduzeća, kao i da je pretrpjela štetu u odnosu na ispunjenje lično preuzetih obaveza po raznim kreditima, kao i za zadovoljenje svakodnevnih životnih potreba, pa šteta po njenoj specifikaciji iznosi ukupno 278.080,56 KM.
19. Ukazano je da nižestepeni sudovi smatraju odgovornim tužitelja-protivtuženog za pričinjenu štetu apelantici, budući da se u predmetnom slučaju radi o preuzimanju duga glavnog dužnika od treće osobe - “Pegaza“ d.o.o. Visoko na osnovu odredbe člana 446. stav 1. ZOO. Istaknuto je da po stavu nižestepenih sudova ugovor o asignaciji, u suštini, ugovor o preuzimanju duga zaključen između glavnog dužnika i preuzimaoca duga na koji je pristao tužitelj-protivtuženi kao povjerilac. U tom slučaju preuzimalac duga je stupio na mjesto glavnog dužnika o čemu apelantica nije obaviještena u skladu sa odredbom člana 449. stav 1. ZOO, pa ne može jemac odgovarati za novog dužnika.
20. Po mišljenju Vrhovnog suda, takav pravni stav nižestepenih sudova je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da iz ugovora o jemstvu koji je apelantica zaključila sa tužiteljem-protivtuženim 15. juna 2005. godine proizlazi da je apelantica lično, kao fizičko lice, zaključila navedeni ugovor, da se ona lično obavezala tužitelju kao povjeriocu da će u ime i za račun dužnika u cijelosti ispuniti obaveze po ugovoru, da je saglasna da tužitelj-protivtuženi, u slučaju neizvršenja obaveze od glavnog dužnika, pokrene postupak izvršenja na njezinoj nepokretnoj imovini, kao i na cjelokupnoj pokretnoj imovini koja je u njezinom vlasništvu, te da kao sredstvo obezbjeđenja izvršenja ugovorenih obaveza dostavlja tužitelju-protivtuženom bjanko potpisanu mjenicu sa mjeničnom izjavom.
21. Po mišljenju Vrhovnog suda, zaključenjem apelantice ugovora o jemstvu kao fizičkog lica, te blokadom novčanih sredstava preduzeća eventualna šteta je mogla nastati samo preduzeću „Vert“ d.o.o. Sarajevo kao samostalnoj pravnoj osobi koja nastupa u pravnom prometu, a ne apelantici lično, neovisno o tome što je ona osnivač i direktor tog preduzeća. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, šteta čiju naknadu apelantica potražuje njoj nije mogla nastati blokadom transakcijskog računa firme „Vert“ d.o.o. Sarajevo, budući da se nije radilo o blokadi apelantičinog računa, te stoga ona nije ni aktivno legitimisana da potražuje štetu u iznosu od 117.462,44 KM (blokirani novčani iznos).
22. Vrhovni sud je naveo da se osnovano u reviziji prigovara da apelantica nije ni mogla lično pretrpjeti štetu, budući da je ona i nakon zaključenja ugovora o asignaciji jemac za glavnog dužnika-preduzeće „Car Network“ d.o.o. Sarajevo. Ukazano je da zaključenjem ugovora o asignaciji ne dolazi do promjene na strani dužnika u smislu odredbe člana 446. ZOO, pa niti do preuzimanja dugovanja umjesto ranijeg dužnika. Asignacijom-primalac upute dobiva od uputioca samo uputu da u njegovo ime i za njegov račun izvrši određenu uplatu trećoj osobi-upućeniku, te primalac upute ovakvom uputom ne stupa na mjesto uputioca. Odredbom člana 1022. ZOO izričito je predviđeno da prihvaćanjem upute između primaoca upute i upućenika nastaje dugovinski odnos nezavisan od odnosa između uputioca i upućenika, a i odnosa između uputioca i primaoca upute. Zbog toga, činjenica da je preduzeće „Pegaz“ d.o.o. Visoko prihvatilo da plati iznos od 100.000,00 KM na račun tužitelja-protivtuženog temeljem ugovora o asignaciji u ime i za račun „Car Networka“ d.o.o. Sarajevo ne daje tužitelju-protivtuženom pravni osnov da od „Pegaza“ d.o.o. Visoko potražuje ono što mu duguje glavni dužnik s kojim je u obligacionopravnom odnosu i od kojeg, kao i od solidarnog jemca-tužene jedino može zahtijevati isplatu i preduzimati radnje obezbjeđenja naplate svog potraživanja.
23. U prilog navedenom je i izjava tužitelja-protivtuženog na glavnoj raspravi od 17. septembra 2009. godine, kada je povukao tužbu zbog toga što je glavni dužnik u cijelosti isplatio dug. Iz tog razloga tužitelj-protivtuženi nije bio obavezan obavještavati apelanticu o zaključenom ugovoru o asignaciji, budući da tim ugovorom i nije došlo do promjene dužnika, pa apelant nije svojim propuštanjem, u smislu odredbe člana 449. stav 1. ZOO, pričinio štetnu radnju.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad. Po apelantičinom mišljenju, evidentno je da iz svih dokaza proizlazi protupravnost postupanja tužitelja-protivtuženog zbog čega postoji uzročno-posljedična veza sa nastalom štetom apelantici. Ukazuje da je Vrhovni sud samovoljno kao apelantičinog zastupnika naveo advokata Avdu Škaljića iako navedeni advokat nije nikada bio apelantičin advokat u predmetnom postupku. Također, ukazuje i da joj predmetna presuda nije dostavljena sve do 2. juna 2012. godine.
b) Odgovor na apelaciju
25. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod obrazloženja svoje presude, te da osporenom presudom nije došlo do kršenja apelantičinih ustavnih prava.
26. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je u predmetnom postupku činjenično stanje pravno i potpuno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.
27. U svom odgovoru na apelaciju tužitelj-protivtuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantičinih ustavnih prava. Ukazuje da je dopuna apelacije podnesena 8. januara 2013. godine neblagovremena.
V. Relevantni propisi
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Ugovor o preuzimanju duga Član 446.
(1)Preuzimanje duga vrši se ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac. (2)O zaključenom ugovoru može povjerioca izvijestiti svaki od njih, i svakome od njih može povjerilac saopštiti svoj pristanak na preuzimanje duga.
(3)Pretpostavlja se da je povjerilac dao svoj pristanak ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je ovaj učinio u svoje ime.
(4)Ugovarači, kao i svaki od njih posebno, mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se povjerilac u određenom roku ne izjasni, smatra se da nije dao svoj pristanak.
(5) Ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak.
II DEJSTVA UGOVORA O PREUZIMANJU DUGA
Promjena dužnika Član 448.
(1)Preuzimanjem duga preuzimalac stupa na mjesto pređašnjeg dužnika a ovaj se oslobađa obaveze.
(2)Ali, ako je u vrijeme povjeriočevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezadužen, a povjerilac to nije znao niti je morao znati, pređašnji dužnik ne oslobađa se obaveze, a ugovor o preuzimanju duga ima dejstvo ugovora o pristupanju dugu.
(3)Između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između pređašnjeg dužnika i povjerioca.
Sporedna prava Član 449.
(1)Sporedna prava koja su dotle postojala uz potraživanje ostaju i dalje, ali jemstva, kao i zaloge, koje su dala treća lica prestaju ako jemci i zalogodavci ne pristaju da odgovaraju i za novog dužnika. (2)Ako nije što drugo ugovoreno, preuzimalac ne odgovara za nenaplaćene kamate koje su dospjele do preuzimanja.
Prigovori upućenika Član 1022.
(1)Prihvatanjem uputa nastaje između primaoca uputa i upućenika du-govinski odnos nezavisan od odnosa između uputioca i upućenika, kao i odnos između uputioca i primaoca uputa. (2)Upućenik koji je prihvatio uput može istaći primaocu uputa samo prigovore koji se tiču punovažnosti prihvatanja, prigovore koji se zasnivaju na sadržini prihvatanja ili na sadržini samog uputa, kao i prigovore koje ima lično prema njemu.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047013 10 Rev od 15. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. juna 2012. godine, a apelacija je podnesena 1. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelantica navodi da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad.
Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje prava na isplatu novčanog potraživanja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
35. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
37. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom postupku apelantica protivtužbenim zahtjevom tražila da joj se naknadi materijalna šteta koju je pretrpjela blokadom računa, budući da je na taj način onemogućeno daljnje poslovanje njenog preduzeća „Vert“ d.o.o. Sarajevo, kao i da je pretrpjela štetu u odnosu na ispunjenje lično preuzetih obaveza po raznim kreditima i za zadovoljenje svakodnevnih životnih potreba. Općinski i Kantonalni sud su, rješavajući po apelantičinom protivtužbenom zahtjevu, zauzeli stajalište da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o asignaciji prema kojem je preuzimalac duga stupio na mjesto glavnog dužnika o čemu apelantica nije obaviještena u skladu sa odredbom člana 449. stav 1. ZOO, pa ne može kao jemac odgovarati za novog dužnika.
38. Takav stav prvostepenog i drugostepenog suda nije podržao Vrhovni sud. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da iz ugovora o jemstvu koji je apelantica zaključila sa tužiteljem-protivtuženim 15. juna 2005. godine proizlazi da je apelantica lično, kao fizičko lice, zaključila navedeni ugovor, da se ona lično obavezala tužitelju-protivtuženom kao povjeriocu da će u ime i za račun dužnika u cijelosti ispuniti obavezu po ugovoru, da je saglasna da tužitelj, u slučaju neizvršenja obaveze od glavnog dužnika, pokrene postupak izvršenja na apelantičinoj cjelokupnoj imovini koja je u njenom vlasništvu, te da je tužitelju-protivtuženom dostavila bjanko potpisanu mjenicu sa mjeničnom izjavom. Po mišljenju Vrhovnog suda, u takvoj situaciji blokadom novčanih sredstava preduzeća eventualna šteta je mogla nastati samo preduzeću „Vert“ d.o.o Sarajevo kao samostalnoj pravnoj osobi, a ne apelantici koja je osnivač i direktor navedenog preduzeća. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica nije aktivno legitimisana da potražuje iznos štete u visini od 117.462,44 KM (blokirani novčani iznos). Također, po mišljenju Vrhovnog suda, apelantica nije lično mogla ni pretrpjeti štetu, budući da je ona i nakon zaključenja ugovora o asignaciji jemac za glavnog dužnika-preduzeće „Car Network“ d.o.o. Sarajevo. Navedeno zbog toga što zaključenjem ugovora o asignaciji ne dolazi do promjene na strani dužnika u smislu odredbe člana 446. ZOO, kao ni do preuzimanja dugovanja umjesto ranijeg dužnika. U pogledu navedenog Vrhovni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje, te zaključio da zaključenjem ugovora o asignaciji nije došlo do promjene dužnika zbog čega onda tužitelj-protivtuženi nije svojim propuštanjem, u smislu odredbe člana 449. stav 1. ZOO, pričinio štetnu radnju apelantici.
39. Ustavni sud u obrazloženju presude Vrhovnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa. Po mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je dao jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je trebalo odbiti apelantičin protivtužbeni zahtjev primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. Također, Ustavni sud zapaža da je presuda Vrhovnog suda dostavljena apelantici tek 2. juna 2012. godine iako je donesena 15. decembra 2011. godine. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, navedeno ni na koji način nije osujetilo apelantičina prava u smislu blagovremenog podnošenja ove apelacije. Nadalje, Ustavni sud ne može da zaključi na koji način je samo navođenje advokata kao apelantičinog zastupnika u presudi Vrhovnog suda moglo dovesti do kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje u predmetnom postupku.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
42. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantičine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad, budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.
43. U pogledu apelantičine dopune apelacije od 8. januara 2013. godine i 14. aprila 2014. godine, Ustavni sud ukazuje na to da se, u smislu člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav (1) prethodnih Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). U konkretnom slučaju apelantica u dopunama apelacije dopunjava svoje navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda. Imajući u vidu da je apelantica osporenu presudu Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u postupku, primila 2. juna 2012. godine, a da je dopunu apelacije podnijela 8. januara 2013. godine i 14. aprila 2014. godine, te pošto se dopuna apelacije ne odnosi na nove pravne okolnosti, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno navedenom, neće ispitivati apelantičine navode iznesene u dopuni apelacije.
VIII. Zaključak
44. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantičinu štetu, te kada su dati jasni i precizni razlozi.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman