Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3119/12 (R. Z.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3119/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3119/12, rješavajući apelaciju Rusomira Zdravkovskog, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rusomira Zdravkovskog podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 030476 11 Gž 2 od 22. juna 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rusomir Zdravkovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 27. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 030476 11 Gž 2 od 22. juna 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, te od Zajednice za upravljanje zgradom, Bulevar cara Dušana broj 2 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužiteljka), zatraženo je 2. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovorio 16. aprila a tužiteljka 13. aprila 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. U ponovnom postupku Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 030476 11 P 2 od 3. oktobra 2011. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da se obavežu apelant i ostali tuženi Dušanka Zdravkovski i Goran Zdravkovski (u daljnjem tekstu: ostali tuženi) da joj predaju u posjed zajedničku prostoriju u prizemlju zgrade na Bulevaru cara Dušana broj 2 Banja Luka (u daljnjem tekstu: sporni prostor), slobodnu od lica i stvari, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom obavezana je tužiteljka da apelantu i ostalim tuženim naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
6. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je u dokaznom postupku utvrdio da je apelantu i ostalim tuženim rješenjem Komande Garnizona Banja Luka VP 4022 od 8. novembra 1991. godine a do rješavanja statusa izbjeglica, odnosno otkupa odgovarajućeg stana, dat na korišćenje sporni prostor koji je do tada koristio kućni savjet zgrade. Takođe je utvrđeno da je aktom Komande Garnizona od 6. aprila 2001. godine apelant obaviješten da je razmatran njegov zahtjev za potvrđivanje rješenja od 8. novembra 1991. godine i odlučeno da se ono ne potvrđuje, ali da pravo na korišćenje nužnog smještaja ostaje do trajnog rješavanja stambenog pitanja apelanta. Dalje je utvrđeno da se tužiteljka obraćala apelantu zahtjevom za iseljenje, kao i da se obraćala Komandi Garnizona zahtjevom da se stavi van snage rješenje od 8. novembra 1991. godine. U odgovoru Komande Garnizona, kako je dalje istaknuto, navedeno je da Komanda nije nadležna za rješavanje navedenih zahtjeva, budući da je na snagu stupio Zakon o održavanju stambenih zgrada (u daljnjem tekstu: Zakon o održavanju). Takođe je navedeno da se tužiteljka obraćala Ministarstvu odbrane RS zahtjevom za iseljenje apelanta i ostalih tuženih, a koje je odgovorilo da nije nadležno za rješavanje tog pitanja. Osnovni sud je utvrdio da apelant nema dodijeljen stan iz vojnostambenog fonda, odnosno da nema stan ili kuću u svojini Ministarstva odbrane, kao i da apelantova supruga nije nosilac stanarskog prava na državnom stanu. Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je davalac stana na korišćenje VP 4022 Komanda Garnizona jedina mogla da traži iseljenje apelanta i ostalih tuženih iz sporne prostorije, kao i da tužiteljka nije dokazala da je sporna prostorija svojina tužiteljke kao zajednice etažnih vlasnika, niti da su sproveli postupak njenog otkupa i uknjižili pravo svojine. Iz navedenih razloga Osnovni sud je donio svoju odluku.
7. Tužiteljka se žalila protiv navedene prvostepene presude Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 030476 11 Gž 2 od 22. juna 2012. godine žalbu tužiteljke uvažio i preinačio prvostepenu presudu na taj način što je obavezao apelanta i ostale tužene da tužiteljki predaju u posjed sporni prostor slobodan od lica i stvari, kao i da tužiteljki naknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. Istom presudom odbijen je zahtjev tužiteljke za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužiteljka u žalbi istakla da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je zahtjev za iseljenje mogla podnijeti samo VP 4022 Komanda Garnizona i da apelant i ostali tuženi imaju status privremenih korisnika stana. Okružni sud je dalje naveo da su se, prema činjeničnom utvrđenju, apelant i ostali tuženi još 1991. godine uselili u sporni prostor na osnovu rješenja apelantovog poslodavca o privremenom korišćenju spornog prostora. Dalje je istaknuto da je članom 3 stav 5 Zakona o održavanju propisano da se etažnim vlasnicima u smislu navedenog zakona smatra vlasnik stana, poslovne prostorije ili garaže kao posebnog dijela zgrade, kao i ovlašćeni predstavnik nosioca prava raspolaganja na posebnom dijelu zgrade u državnoj svojini dok je članom 11 istog zakona regulisano da zajedničke dijelove zgrade održavaju i finansiraju etažni vlasnici zajednički. Iz navedenih odredbi, kako je zaključio Okružni sud, slijedi da etažni vlasnici mogu imati svojinu na stanu, poslovnoj prostoriji ili garaži, dok su zajedničke prostorije u susvojini svih etažnih vlasnika.
9. Okružni sud je dalje istakao da je odredbom člana 20 stav 1 Zakona o održavanju propisano da je organ upravljanja zgradom skupština etažnih vlasnika u čiji djelokrug rada, prema članu 21 istog zakona, između ostalog spada i donošenje odluka o korišćenju zajedničkih prostorija zgrade. Iz navedene odredbe, kako je zaključio Okružni sud, slijedi da sve odluke koje se tiču korišćenja i raspolaganja zajedničkim prostorijama kao zajedničkim dijelom zgrade donosi skupština etažnih vlasnika. Dakle, kako je istaknuto, zajednica etažnih vlasnika predstavlja oblik organizovanja etažnih vlasnika radi obavljanja poslova upravljanja zgradom gdje svi etažni vlasnici (kao suvlasnici) imaju pravo koristiti zajedničke dijelove zgrade (među kojima su i zajedničke prostorije za obavljanje administrativnih poslova) i odlučivati o njima a koje pravo im niko ne može uzurpirati ili oduzeti. Okružni sud je zaključio da u predmetnoj pravnoj stvari nije od uticaja što je VP 4022 Komanda Garnizona donijela rješenje o privremenom korišćenju spornog prostora (to jeste zajedničkih prostorija), jer je ona u tom slučaju samo donosilac tog rješenja, odnosno nema nikakva stvarna prava na zajedničkim prostorijama (npr. pravo raspolaganja), niti posebna svojstva (npr. davaoca stana na korišćenje) na temelju kojih bi bila ovlašćena upravljati njima, budući da iz svega navedenog proizilazi da je sporni prostor u susvojini etažnih vlasnika i da njime može upravljati samo skupština etažnih vlasnika.
10. Nadalje je navedeno da je članom 37 st. 1 i 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari i da pri tome mora dokazati identitet stvari, svoju svojinu i državinu tuženog. U konkretnom slučaju Okružni sud je utvrdio da su ostvarena sva tri pomenuta elementa, budući da prostorije u kojima borave apelant i ostali tuženi, prema stanju spisa, predstavljaju zajedničke prostorije, da su etažni vlasnici zgrade suvlasnici na spornom prostoru i imaju pravo raspolagati njime, kao i da su apelant i ostali tuženi u posjedu tih prostorija, što je u konkretnom slučaju tužiteljka dokazala.
11. Apelantova tvrdnja da je sporni prostor adaptirao i pretvorio u stan, po ocjeni Okružnog suda, nema uticaja na drugačije odlučivanje, budući da iz stanja spisa slijedi da nikada nije izvršena promjena namjene spornog prostora u stambenu jedinicu, pa samim tim nisu dokazane tvrdnje da je sporni prostor ikada pretvoren u stambeni kako to zahtijevaju odredbe čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku. U odnosu na navode apelanta i ostalih tuženih da nemaju riješeno stambeno pitanje, da nije ispunjen uslov za njihovo iseljenje iz spornog prostora određen rješenjem od 8. novembra 1991. godine (nije im trajno riješeno stambeno pitanje od apelantovog poslodavca), Okružni sud je smatrao da takvi navodi ne utiču na činjenični i pravni zaključak tog suda, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnog materijalnog prava proizilazi osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljke. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke. Naveo je da je Okružni sud zanemario činjenicu da je apelantu rješenjem od 8. novembra 1991. godine dodijeljen sporni prostor na privremeno korišćenje dok se ne riješi status izbjeglica, odnosno otkupi odgovarajući stan. Apelant ističe da mu je kao tadašnjem oficiru bivše JNA sporni prostor dodijeljen na korišćenje od nadležnog stambenog organa Komande Garnizona 8. novembra 1991. godine, zatim, da su stanovi u zgradi otkupljeni početkom 1991. godine, a da je registracija etažnih vlasnika izvršena tek 2004. godine. Tužiteljka, kako je dalje navedeno, nije bila vlasnik spornog prostora u vrijeme kada je sporni prostor dodijeljen apelantu na korišćenje. Zatim je navedeno da je rješenjem stambene komisije Komande Garnizona od 6. aprila 2001. godine apelant obaviješten da se ne potvrđuje rješenje za nužni smještaj a da pravo na korišćenje nužnog smještaja ostaje do trajnog rješavanja stambenog pitanja. Takođe je istaknuto da je isti organ aktom od 7. oktobra 2005. godine potvrdio da apelant nema dodijeljen stan ili kuću iz vojnog stambenog fonda bivše JNA ili stan ili kuću u svojini Ministarstva odbrane RS.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, rješavajući konkretnu pravnu stvar, na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Navedeno je da je taj sud iscrpno obrazložio svoju odluku izjašnjavajući se i o pitanjima koja je apelant kao sporna naveo u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužiteljka je u odgovoru na apelaciju navela da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o održavanju stambenih grada („Službeni glasnik RS“ br. 16/02 i 65/03) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se održavanje stambenih zgrada.
Član 2. stav 1.
Pod održavanjem stambene zgrade (u daljem tekstu: zgrada), u smislu ovog zakona, smatra se […], te radova tekućeg i investicionog održavanja zajedničkih delova zgrade.
Član 3. stav 5.
Etažnim vlasnikom, u smislu ovog zakona, smatra se vlasnik stana, poslovne prostorije ili garaže kao posebnog dela zgrade, […].
Član 4.
Zajedničkim delovima zgrade smatraju se, u smislu ovog zakona, delovi i uređaji koji služe zgradi kao celini ili posebnim delovima zgrade, a naročito: […] prostorije za kućni savet i kućepazitelja, […].
Član 11.
Zajedničke delove zgrade održavaju i finansiraju etažni vlasnici zajednički. Član 20.
Organ upravljanja zgradom je skupština etažnih vlasnika (u daljem tekstu: skupština).
Član 21.
Skupština je nadležna da:
[…] -donosi odluku o korišćenju zajedničkih prostorija zgrade, […].
16. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37.
Zaštita prava svojine Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 1. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 030476 11 Gž 2 od 22. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2012. godine a apelacija je podnesena 27. avgusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na zahtjev tužiteljke da joj apelant preda u posjed sporni prostor, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
25. U odnosu na apelantove navode da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporena odluka redovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
27. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u postupku i u odgovoru na žalbu tužiteljke, a koje je Okružni sud ispitao u osporenoj presudi, i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je Okružni sud u osporenoj odluci pogrešno preinačio prvostepenu presudu i u konačnici usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke da joj apelant preda u posjed sporni prostor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o spornom prostoru koji kao zajednički dio zgrade služi za upotrebu zgrade kao cjeline i čija namjena nije nikada promijenjena, odnosno nije pretvoren u stambenu jedinicu, kao i da odluku o korišćenju tog prostora donosi organ upravljanja zgradom, to jeste skupština etažnih vlasnika, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o održavanju. Takođe, Okružni sud je utvrdio da apelantov poslodavac, donoseći rješenje o privremenom korišćenju spornog prostora, nije imao nikakva ovlašćenja na temelju kojih bi bio ovlašćen upravljati zajedničkim prostorijama zgrade, odnosno nije imao nikakva stvarna prava na zajedničkim prostorijama (npr. pravo raspolaganja), niti posebna svojstva (npr. davaoca stana na korišćenje). Okružni sud je pri tome utvrdio da na takvu njegovu odluku nisu od uticaja činjenice da je predmetni sporni prostor apelant adaptirao u stan, kao i da mu nije riješeno stambeno pitanje. Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelant za takvu svoju tvrdnju nije ponudio bilo kakvu pravno validnu argumentaciju. Takođe, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio na kojim je sve relevantnim propisima utemeljio osporenu odluku, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je redovni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman