Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-349/14 (Z. T.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Krivično djelo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-349/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-349/14, rješavajući apelaciju Zijada Turkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Turkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 128033 11 Kž 2 od 9. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Turković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 128033 11 Kž 2 od 9. decembra 2013. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je potvrđena prvostepena presuda kojom je apelant oglašen krivim za krivično djelo Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi sa članom 323. stav 4. u vezi stava 1. Krivičnog zakona FBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Istom presudom je apelant oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije FBiH. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 500,00 KM. Posebnim rješenjem prvostepenog suda je apelantu izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta-pištolja sa okvirom, metaka i futrole. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant krivično djelo za koje je oglašen krivim učinio na način da je kritične noći na stolu ili drugom vidljivom mjestu u dnevnom boravku svoje kuće držao na dohvat ruke vatreno oružje-pištolj, te da je iz dnevne prostorije izašao na balkon, dajući upute za parkiranje vozila u kojem su se nalazila tri lica (H.B.V., A.H. i B.I.), od kojih je jedna od njih (A.H.), a koja se nalazila u alkoholisanom stanju, prva izašla iz vozila, te po ulasku u dnevni boravak sjela na dvosjed i uzela predmetni pištolj, usmjerivši cijev istog prema svojoj glavi i izvršivši opaljenje, uslijed čega je zadobila ozljede od kojih je naknadno podlegla u KCU Sarajevo. Dakle, zaključeno je da je apelant bio svjestan da zbog ovakvog njegovog ponašanja, tj. držanja napunjenog pištolja nadohvat ruke, što je u konkretnom slučaju općeopasna radnja (s obzirom da je napunjen pištolj svakako općeopasno sredstvo), može nastupiti zabranjena posljedica (izazivanje opće opasnosti u konkretnom slučaju, odnosno da neko od prisutnih može izvršiti opaljenje iz pištolja), ali je olako držao da ona neće nastupiti čime su se u radnjama apelanta u potpunosti ostvarila obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim.
3. Kantonalni sud je istakao u osporenoj odluci da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio navode svjedokinje H.B.V. da je kritične noći kod stradale A.H. vidjela pištolj, te kada je u ovom dijelu prihvatio njene izjave date u istrazi u kojima je bila izričita da A.H. u svojoj tašnici nije nosila pištolj. S tim u vezi je Kantonalni sud istakao da su tvrdnje odbrane da je A.H. kritične noći u ugostiteljskom objektu (prije nego su došli u kuću apelanta) izvadila pištolj iz svoje torbice, pokušali potkrijepiti i svjedoci odbrane (B.I. i S.K.), ali da je Kantonalni sud saglasan sa zaključkom prvostepenog suda da su ovi svjedoci dobri prijatelji apelanta i da su imali namjeru da svojim svjedočenjem pomognu apelantu, te da su njihova svjedočenja sa glavnog pretresa suprotna ostalim izvedenim dokazima tokom glavnog pretresa iz kojih je prvostepeni sud izveo zaključak da je kritične noći pištolj bio u dnevnom boravku u kući apelanta. Slijedom navedenog je zaključeno u osporenoj odluci da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao činjenične i pravne zaključke da je apelant počinio krivično djelo koje je opisano u izreci prvostepene presude, a koje prihvata u cjelosti i drugostepeni sud. Imajući u vidu navedeno, po ocjeni Kantonalnog suda ukazuju se kao neosnovanima žalbeni prigovori odbrane koji su se odnosili na pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnoj krivično-pravnoj stvari.
4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman