Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5037/14 (S. Š. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5037/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-5037/14, rješavajući apelacije Sanja Škaljić i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Sanja Škaljić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 041849 13 REV od 26. septembra 2014.
godine;
Andrijana Ereš, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 042731 13 REV od 23. oktobra 2014. godine;
Jadranka Marijanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 042695 13 REV od 4.
novembra 2014. godine;
Jadranka Pinjuh, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 039619 13 REV od 4. novembra 2014. godine;
Jasna Primorac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 040168 13 REV od 4. novembra 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-5037/14 Sanja Škaljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 041849 13 REV od 26. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena Klinička bolnica Mostar da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata, na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada preko dosuđenih iznosa, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu navedenih naknada za određeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru, jer on od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora za Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) koji garantira minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, s obzirom da je konačni uspjeh apelantice u predmetnoj parnici iznosio 40% i da je i tužena imala troškove postupka jer ju je zastupao punomoćnik – advokat.
2. AP-5038/14 Andrijana Ereš (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 28. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 042731 13 REV od 23. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena Klinička bolnica Mostar da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata, na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa i na ime naknade za prevoz, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada preko dosuđenih iznosa, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove spora. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu navedenih naknada za određeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru, jer on nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji garantira minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići. U pogledu odluke o troškovima postupka, obrazloženo je da je odlučeno da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka, s obzirom da je konačni uspjeh apelantice u predmetnoj parnici iznosio 50% i da je i tužena imala troškove postupka jer ju je zastupao punomoćnik – advokat.
3. AP-5178/14 Jadranka Marijanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 4. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 042695 13 REV od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena Klinička bolnica Mostar da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata, na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa i na ime naknade za prevoz, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada preko dosuđenih iznosa. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata i na ime povećanja plaća po osnovu prekovremenog rada za određeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru, jer on od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji garantira minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići.
4. AP-5179/14 Jadranka Pinjuh (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 4. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 039619 13 REV od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena Klinička bolnica Mostar da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata, na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada i na ime neisplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada preko dosuđenih iznosa. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu navedenih naknada za određeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru, jer on od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji garantira minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići.
5. AP-5180/14 Jasna Primorac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnijela je 4. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 040168 13 REV od 4. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezana tužena Klinička bolnica Mostar da apelantici isplati određene novčane iznose na ime razlike isplaćenih i pripadajućih plata i na ime povećanja plaće po osnovu prekovremenog rada, dok je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu navedenih naknada preko dosuđenih iznosa. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo pravosnažno riješeno o apelantičinom zahtjevu prije donošenja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29/11 od 23. novembra 2011. godine, kojom je utvrđeno da Kolektivni ugovor u vrijeme zaključivanja u odnosu na Hercegovačko-neretvanski kanton nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, da navedenom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje i da se stoga navedena odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, zaključeno je da apelantica svoja potraživanja za isplatu navedenih naknada za određeni period nije mogla temeljiti na Kolektivnom ugovoru, jer od donošenja odluke Ustavnog suda Federacije BiH nije mogao proizvoditi bilo kakve pravne efekte, nego su apelantici za sporni period dosuđene naknade prema nalazu i mišljenju vještaka prema varijanti nalaza po odredbama Općeg kolektivnog ugovora koji garantira minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5037/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je su sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto se u konkretnom slučaju nisu mogle primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci Ustavnog suda broj AP 3519/11 od 4. jula 2014. godine, gdje je, između ostalog, zaključio:“… da se ne može smatrati proizvoljnim stav Vrhovnog suda da odluka Ustavnog suda Federacije nema retroaktivno važenje“ (tačka 56. navedene Odluke). Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman