Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-601/14 ("British American Tobacco-Bat-Bl" D.O.O. Banja Luka)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-601/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-601/14, rješavajući apelacije "British American Tobacco-Bat-Bl" D.O.O. Banja Luka i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"British American Tobacco-Bat-Bl" D.O.O. Banja Luka, protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 124095 13 PV 2 od 29. novembra 2013. godine;
Z. I., protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PR 026906 13 PŽP od 14. februara 2014. godine;
„Imperial Tobacco BH“ D.O.O. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 218307 13 PŽP od 16.
decembra 2013. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-601/14 "British American Tobacco-Bat-Bl" D.O.O. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slavica Graorac advokatica iz Banja Luke, podnio je 7. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 124095 13 PV 2 od 29. novembra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, obustavljen je prekršajni postupak koji se vodio protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 76. stav 3. Zakona o fiskalnim kasama, budući da nije dokazano da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Osim toga, navedenom odlukom, određeno je da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava. U odnosu na odluku o troškovima postupka, koju apelant pobija predmetnom apelacijom zbog pogrešne primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tarifa), sud je zaključio da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjen član 2. Tarife, tarifni broj 3, prema kojem apelantovom advokatu pripada nagrada za izvršeni rad u prekršajnom postupku od 100 bodova, te da su neosnovane apelantove tvrdnje da njegovom advokatu pripada nagrada u iznosu od 300 bodova, odnosno 600 KM prema odredbi tarifnog broja 3.
2. AP-835/14 Z. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kočerina, podnio je 24. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 PR 026906 13 PŽP od 14. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant (kao odgovorno lice u pravnom licu „ZDI PRODUKT“ d.o.o. Široki Brijeg) je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 8. stav 1. tačka b. Zakona o carinskim prekršajima, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM. U postupku je utvrđeno da se apelant nije pridržavao propisanih uvjeta u postupku stavljanja robe u slobodan promet za račun krajnje upotrebe, jer se podaci sa priloženim normativima za proizvodnju i podaci navedeni na gotovim proizvodima razlikuju, kao i da se podaci o količini i vrsti pojedinih proizvoda iz uvoza razlikuju, čime je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
3. AP-1650/14 „Imperial Tobacco BH“ D.O.O. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula advokat iz Sarajeva, podnio je 10. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 218307 13 PŽP od 16. decembra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 9. Zakona o ograničenoj upotrebi duhanskih prerađevina, pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je određena novčana kazna od 5.000,00 KM, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne učini novi prekršaj. U postupku je, nakon inspekcijske kontrole izvršene od strane nadležnog federalnog tržišno-turističkog inspektora, utvrđeno da je apelant, suprotno odredbama pomenutog zakona, u jednim dnevnim novinama reklamirao duhanske prerađevine-cigarete, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 601/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman