Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3920/13 (DOO „Ben-Mal Group“)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Propisano zakonom
- Uporedive situacije
- Miješanje u imovinu
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 326
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-3920/13
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3920/13, rješavajući apelaciju DOO „Ben-Mal Group“ i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO „Ben-Mal Group“, Ibrahima Đedovića i Derviša Murtića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 213 0 K 003127 12 Kž od 18. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 003127 09 K od 16. decembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO „Ben-Mal Group“ (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Alaga Bajramović, advokat iz Bihaća, podnio je 13. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 213 0 K 003127 12 Kž od 18. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 23 0 K 003127 09 K od 16. decembra 2011. godine. Prvoapelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu „da obustavi postupak naplate novčane kazne u iznosu od 35.000,00 KM i da se pravomoćna Presuda broj 23 0 K 003127 09 K od 16. decembra 2011. godine ne dostavlja radi evidentiranja u kaznenoj evidenciji, sve do okončanja postupka o ovoj apelaciji“. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3920/13. Prvoapelant je 16. januara 2014. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.
2. Protiv istih presuda apelaciju su 24. septembra 2013. godine podnijeli Ibrahim Đedović i Derviš Murtić (u daljnjem tekstu: drugoapelant i trećeapelant, odnosno zajedno sa prvoapelantom, apelanti), koje zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4014/13. Drugoapelant i trećeapelant su u predmetnoj apelaciji podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu „da obustavi postupak naplate novčane kazne u iznosu od 35.000,0 KM i da se pravomoćna Presuda broj 23 0 K 003127 09 K od 16. decembra 2011. godine ne dostavlja radi evidentiranja u kaznenoj evidenciji, sve do okončanja postupka o ovoj apelaciji“. Drugoapelant i trećeapelant su 15. januara 2014. godine dopunili apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3920/13 od 22. oktobra 2013. godine odbio kao neosnovan zahtjev prvoapelanta za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 3920/13, a na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva zatraženo je 4. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 4014/13.
5. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su 4. oktobra 2013. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 3920/13, dok su Općinski sud 9. februara 2015. godine, a Kantonalni sud i Tužilaštvo 12. februara 2015. godine dostavili odgovore na apelaciju broj AP 4014/13.
6. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3920/13 i AP 4014/13 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4014/13.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
8. Presudom Općinskog suda broj 23 0 K 003127 09 K od 16. decembra 2011. godine drugoapelant i trećeapelant su proglašeni krivim, kako je to bliže opisano u tač. 1. i 2. izreke presude, da su počinili krivično djelo – teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav
4. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 326. stav 2. KZFBiH. Predmetnom presudom (tačka 3. izreke presude) prvoapelant je proglašen odgovornim „što je na način i u vrijeme kako je opisano u tački 1. optužnice kao pravno lice – poslodavac preko svojih upravnih tijela i rukovodećih lica, propustio dužni nadzor nad zakonitosti rada u preduzeću, uslijed kojih propusta je zaposlenik [F.J.] 7.11.2008. godine, izvodeći visinske radove na gradilištu Projsine […], sa balkona drugog sprata, pao na tlo, zadobivši apsolutno smrtonosne povrede […] uslijed kojih povreda je neposredno poslije pada nastupila smrt kod [F.J]“, dakle, da je kao pravno lice preko upravnih tijela i rukovodećih lica propustio dužni nadzor nad zakonitošću rada radnika, čime je počinio isto krivično djelo u smislu člana 128. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 129. stav 4. KZFBiH „kao odgovorno za krivično djelo [drugoapelanta] i [trećeapelanta] kao odgovornih lica u [prvoapelantu]“. Shodno tome, prvoapelant je primjenom čl. 135. stav 1. tačka a), čl. 136. stav 1, čl. 139. stav 1. i čl. 148. stav 2. KZFBiH osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 35.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od 30 dana od pravomoćnosti presude. Drugoapelant i trećeapelant su predmetnom presudom osuđeni na kazne zatvora, i to drugoapelant u trajanju od jedne godine, a trećeapelant u trajanju od deset mjeseci.
9. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da su pred tim sudom izvedeni dokazi Tužilaštva saslušanjem oštećenog F.J. (oca poginulog F.J.), svjedoka J.H., M.A. i H.K., vještaka medicinske struke, dr. M.R. i vještaka arhitektonsko-urbanističke struke M.I., te uvidom u materijalne dokaze (pobliže opisane na str. 5. i 6. presude). Također, proizlazi da su pred tim sudom izvedeni i dokazi odbrane, i to saslušanjem svjedoka M.G., I.D., Š.M., M.K., S.P. i I.M., saslušanjem prvoapelanta i drugoapelanta u svojstvu svjedoka, saslušanjem vještaka zaštite na radu N.S., te uvidom u materijalne dokaze (koji su pobliže opisani na str. 6-9. presude, gdje je, također, navedeno šta je konkretno odbrana željela dokazati svakim pojedinačnim materijalnim dokazom). U obrazloženju predmetne presude je prezentiran sadržaj svakog pojedinačnog iskaza saslušanih svjedokā i vještakā, te izvršena njihova ocjena (str. 9-32. presude).
10. Općinski sud je tako ocijenio da iz iskaza svjedoka optužbe F.J. proizlazi da su drugoapelant i trećeapelant poslije nezgode pomogli unesrećenoj porodici oštećenog. Zatim, utvrdio je da iz iskaza svjedoka optužbe J.H. u suštini proizlazi da kritičnog dana, prilikom rasporeda radnika na određene poslove na predmetnom gradilištu, nije bio prisutan voditelj građenja, već da ih je rasporedio poslovođa - trećeapelant, a da oštećeni radnik F.J. tom prilikom na sebi nije imao adekvatnu radnu odjeću i obuću, koja bi, pored ostalog, obuhvaćala zaštitni šljem i radne cipele, te da je na mjestu sa kojeg je pao oštećeni F.J., iako je vanjska skela bila montirana, zapravo bio otvoren prostor slobodnom padu bilo kojeg radnika. Dalje, utvrdio je da iz iskaza svjedoka optužbe M.A. (dipl. inž. zaštite na radu i životne okolice, zaposlena u Vladi USK - Uprava za inspekcijske poslove na poslovima kantonalnog inspektora rada i zaštite na radu), koja je u konkretnom slučaju vršila službenu radnju uviđaja povodom smrti F.J., u suštini, proizlazi da stanje skele koja je izgrađena oko konkretnog objekta kritičnog dana nije bilo u skladu sa zapisnikom o montaži skele broj 027/2008 od 26. aprila 2008. godine i u skladu sa propisima zaštite na radu, jer na mjestu pada oštećenog skela nije bila izgrađena iako je morala biti izgrađena, a da je u preostalom dijelu objekta, pa tako i na mjestu gdje je oštećeni trebalo da radi postojao niz nepravilnosti, jer podnica nije bila učvršćena i nije postojala adekvatna leđna zaštita, a da unesrećeni radnik nije ni koristio kompletnu zaštitnu opremu, kao i da izvođač radova nije obavijestio tu inspekciju o izvođenju radova prije njihovog otpočinjanja, niti joj je dostavio elaborat o izvođenju radova. Općinski sud je zaključio da je ovaj svjedok u svom iskazu na nesumnjiv način ukazao da su od svih apelanata povrijeđene blanketne norme koje su navedene u izreci predmetne presude. Također, utvrdio je da iz iskaza svjedoka optužbe H.K., u suštini, proizlazi da na mjestu sa kojeg je pao oštećeni ne postoji nikakva zaštitna ograda, ni izvedena skela. Vezano za iskaz vještaka M.I., dat na glavnom pretresu prilikom usmenog iznošenja pismenog nalaza i mišljenja, Općinski sud je ocijenio da je taj vještak, čiji je osnovni zadatak bio da dā nalaz i mišljenje da li je skela bila montirana po planu skele, također ukazao na popuste koji se tiču blanketnih normi navedenih u činjeničnom opisu presude i na bespredmetnost tvrdnji „da je kritičnog dana oštećeni F.J. zapravo trebalo da radi na suprotnoj strani od mjesta nesreće“. Dalje, zaključio je da iz nalaza i mišljenja vještaka, dr. M.R. proizlazi da je uzrok smrti oštećenog F.J. pad sa visine na glavu, pri čemu je korištenje šljema samo moglo ublažiti udarac, ali da bi posljedica, odnosno smrt, u konačnici bila ista. Vezano za iskaze svjedoka odbrane M.G., I.D., Š.M., M.K., S.P. i I.M., Općinski sud je zaključio da iz iskaza ovih svjedoka, također, proizlazi da je stanje na predmetnom gradilištu bilo protivno blanketnim propisima, odnosno da iz njihovih iskaza, u suštini, proizlazi da u kritično vrijeme na gradilištu nije postojao voditelj građenja, odnosno da radnici, pa i oštećeni, nisu u potpunosti koristili zaštitnu opremu, te da iz iskaza svjedoka M.K. proizlazi i da je prema skeli „vladala očita nedisciplina“, odnosno da su uzimani „dijelovi podnice kako se kome htjelo i prohtjelo“ i da je očigledno zanemarivana sigurnost u radnom procesu. Iz iskaza trećeapelanta, datog u svojstvu svjedoka, Općinski sud je utvrdio da je trećeapelant od drugoapelanta protivzakonito postavljen za šefa gradilišta odlukom privremenog karaktera, jer tu dužnost nije mogao obavljati s obzirom na to da nema adekvatnu stručnu spremu, položen ispit i adekvatno radno iskustvo, te je zaključio da je trećeapelant svjesno kršio blanketne norme koje su navedene u predmetnoj presudi, a što je u konačnici kao posljedicu imalo pad oštećenog F.J. Vezano za iskaz koji je dao drugoapelant u svojstvu svjedoka, Općinski sud je utvrdio da iz tog iskaza, u suštini, proizlazi da su svi apelanti kršili blanketne norme koje su navedene u predmetnoj presudi. U odnosu na iskaz, odnosno nalaz i mišljenje vještaka N.S., Općinski sud je, polazeći od toga da se taj vještak uglavnom koristio materijalnim dokazima iz pretkrivičnog postupka koji su pobrojani u njegovom nalazu, te imajući u vidu da mu nije poznat pozitivni propis - Zakon o građenju, pa tako ni član 20. navedenog zakona, i da se pri izradi nalaza nije koristio zapisnikom o montaži skele, kao i zaključivši da je konstatacija tog vještaka da je uzrok nesreće nepridržavanje usmenog uputstva rukovodioca da se ne izlazi na skelu kontradiktorna sa njegovom tvrdnjom da se radnik ne može rasporediti na radno mjesto ako mu nisu osigurani uvjeti za rad na siguran način, Općinski sud je ocijenio da je nalaz i mišljenje tog vještaka neprihvatljiv i pun kontradiktornosti i zapravo suprotan njegovom zadatku, pa taj nalaz i mišljenje nije prihvatio. Ocjenjujući materijalne dokaze optužbe, posebno zapisnik o montaži fasadne skele broj 027/2008 od 26. aprila 2008. godine, te kontrolni list za pregled ove skele, plan montažne fasadne skele i fotoelaborat, Općinski sud je utvrdio da montažna skela nije urađena u skladu sa propisima, što je potvrdio i iskaz svjedoka optužbe M.A., Općinski sud je zaključio da iz navedenih dokaza proizlazi da su svi apelanti postupali suprotno blanketnim propisima zaštite na radu i Zakona o građenju, što je kao posljedicu imalo nedovoljnu zaštitu radnika, pa tako i oštećenog, i što je uzročno-posljedično dovelo do njegovog pada kritičnog dana sa II sprata predmetnog objekta. Pored toga, Općinski sud je zaključio da je član 20. Zakona o građenju prekršen rješenjem o privremenom imenovanju v.d. šefa gradilišta od 30. aprila 2008. godine, kojim je vlasnik prvoapelanta - drugoapelant protivzakonito postavio trećeapelanta za šefa gradilišta, a koji po svom zvanju nije mogao obavljati tu funkciju. U odnosu na materijalne dokaze odbrane, Općinski sud je zaključio da su ključni dokazi, zapravo, isti dokazi koje je predložila optužba, odnosno rješenje o imenovanju trećeapelanta za šefa gradilišta i zapisnik o montaži skele od 26. aprila 2008. godine, te da je iz Statuta prvoapelanta vidljivo da je drugoapelant direktor, odnosno odgovorno lice u ovom društvu, i da u odsustvu šefa gradilišta preuzima njegovu funkciju u cijelosti i kao takav osigurava sigurnost radnika na građevini.
11. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da su drugoapelant u vrijeme, mjesto i na način kako je to činjenično opisano u tački 1. izreke presude, a trećeapelant u tački 2. izreke presude iz nehata ispunili bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret. Naime, Općinski sud je zaključio da je drugoapelant ispunio obilježja predmetnog krivičnog djela tako što je, uslijed evidentnog nepoštivanja odredaba čl. 16, 17, 18, 25, 29. i 42. Zakona o zaštiti na radu, te suprotno odredbama čl. 46, 47, 60, 66, 67, 68, 69, 70, 73, 74, 78. i 80. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu i odredbi člana 49. Pravilnika o uvjetima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada i ljekarskim pregledima radnika na tim radnim mjestima i suprotno članu 20. Zakona o građenju omogućio svom zaposleniku F.J. da 7. novembra 2008. godine obavlja visinske radove na predmetnom gradilištu, što je uzročno-posljedično dovelo do njegovog pada sa drugog sprata, visine 7,60 m, preko neosigurane skele, i kao posljedicu njegovu smrt. Također, zaključio je da je trećeapelant, uslijed evidentnog nepoštivanja odredbe člana 20. stav 4. tačka 5. Zakona o građenju, te suprotno odredbama čl. 46, 47, 66, 67, 68, 69, 70, 78. i 80. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu i suprotno odredbama člana 42. stav 2. Zakona o zaštiti na radu iz nehata, također, uzročno-posljedično dozvolio kao poslovođa radniku F.J. da obavlja visinske građevinske radove koji je, uslijed nepoštivanja ovih zakonskih i podzakonskih odredaba od trećeapelanta, pao preko neosigurane skele, što je kao posljedicu imalo njegovu smrt. Pored toga, naveo je da je prvoapelant odgovoran zbog propusta iz činjeničnog opisa tačke 1. ove presude, jer je kao pravno lice – poslodavac putem svojih upravnih tijela i rukovodećih lica, dakle, posredstvom direktora društva, u odsutnosti šefa radilišta propustilo dužni nadzor nad zakonitosti rada u preduzeću uslijed kojih je oštećeni F.J. 7. novembra 2008. godine, izvodeći visinske radove na predmetnom gradilištu, pao na tlo sa drugog sprata, zadobivši smrtonosne povrede uslijed kojih je umro, pa je tako za djelo koje se stavlja na teret drugoapelantu i trećeapelantu odgovoran prvoapelant u smislu člana 128. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 129. stav 4. KZFBiH. Općinski sud je primjenom čl. 135. stav 1. tačka a), čl. 136. stav 1, čl. 139. stav 1. i čl. 148. stav 2. KZFBiH osudio prvoapelanta na novčanu kaznu od 35.000, 00 KM, navodeći da se u odmjeravanju sankcije rukovodio činjenicom da prvoapelant ranije nije osuđivan.
12. Odlučujući o žalbama koje su drugoapelant, branilac prvoapelanta, te zajednički branilac drugoapelanta i trećeapelanta podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 23 0 K 003127 12 Kž od 18. aprila 2013. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
13. Razmatrajući žalbene prigovore, Kantonalni sud je konstatirao da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud uopće nije utvrđivao postojanje subjektivnog obilježja krivičnog djela koje se, naročito drugoapelantu, stavlja na teret. Kantonalni sud je u vezi sa tim utvrdio da je subjektivni element, odnosno svjesni nehat u odnosu na apelante precizno naveden u samoj izreci presude na koji način je, po mišljenju tog suda, i u potpunosti obrazložen. Kantonalni sud je dalje konstatirao da su tačni navodi žalbe da je u konkretnom slučaju oštećeni F.J. imao ljekarsko uvjerenje izdato od Doma zdravlja Cazin, i to opće ljekarsko uvjerenje da je duševno i tjelesno zdrav i sposoban za radnika na građevini i rad na visini, ali je zaključio da nepostojanje posebnog ljekarskog uvjerenja za rad na visini nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa posljedicom koja je nastupila. Kantonalni sud je dalje zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori zajedničkog branioca drugoapelanta i trećeapelanta da je jedan dio skele bio propisno sastavljen, a da drugi dio skele nije bio propisno sastavljen, te da taj drugi dio skele oštećeni uopće nije trebalo ni da koristi prilikom obavljanja radova, ocijenivši da je upravo zbog nepropisno sačinjene skele i cjelokupnog rada oštećenog došlo do njegovog pada sa skele. Također, ocijenio je da su neosnovani žalbeni prigovori da su svi radnici zadužili potrebnu opremu, ističući da samo zaduživanje zaštitnih šljemova, cipela i sl. ne znači njihovo korištenje, a da je iz iskaza saslušanih svjedoka upravo utvrđeno da kritičnog dana oštećeni nije koristio ni zaštitne cipele, ni zaštitni šljem. Kantonalni sud je dalje konstatirao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz svjedoka M.A., te da ga je pravilno doveo u vezu sa ostalim iskazima, i to u kontekstu cjelokupne skele na gradilištu. Također, zaključio je da je neosnovan žalbeni prigovor da je nalazom vještaka N.S. utvrđeno da je skela bila u potpunosti propisno sastavljena, ističući da je neprihvatljivo da je taj vještak naveo da je skela bila propisno sastavljena na svim stranama zgrade, a da je na strani gdje je pao oštećeni imala određenih nedostataka, ali da je tu bilo zabranjeno oštećenom da radi i da koristi taj dio skele. Kantonalni sud je, također, konstatirao da je nejasno na osnovu čega je taj vještak tvrdio da je tu zabranjeno raditi i da li postoje bilo kakvi znakovi koji ukazuju radnicima da je na navedenom dijelu skele zabranjeno raditi izuzev usmenog uputstva šefa radilišta. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani prigovori da je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno i da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio i nalaz vještaka N.S. i iskaze saslušanih svjedoka. Kantonalni sud je, također, zaključio da su neosnovani žalbeni navodi branioca prvoapelanta da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka prekoračivši optužnicu i da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna njenim razlozima. U vezi sa tim, Kantonalni sud je naveo da je iz činjeničnog opisa pobijane presude u odnosu na drugoapelanta određeno njegovo svojstvo u vidu odgovornog lica, tj. direktora prvoapelanta, a u odnosu na trećeapelanta odgovornog lica - vršioca dužnosti šefa gradilišta prvoapelanta, te da je u tom smislu odgovornost prvoapelanta kao privrednog društva naznačena u svojstvu poslodavca, koji je putem svojih upravnih tijela i rukovodećih osoba propustio dužni nadzor nad zakonitošću rada u preduzeću, i to upravo na način kako je to naznačeno u propustima drugoapelanta i trećeapelanta. Navedeno, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepenu presudu čini apsolutno razumljivom, te se iz nje ne vide protivrječnosti u pogledu razloga te presude u odnosu na prvoapelanta. Kantonalni sud je zaključio i da su neosnovani žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju proglašavanjem krivim drugoapelanta kao vlasnika i direktora prvoapelanta za propuste koje je učinio kao direktor eskulpira krivična odgovornost prvoapelanta. Naime, konstatirao je da su u konkretnom slučaju svi propusti koji su doveli do nastupanja zabranjene posljedice upravo i propusti prvoapelanta kao privrednog društva i kao takvi ne mogu se prihvatiti posebno u odnosu na drugoapelanta a posebno u odnosu na prvoapelanta. S obzirom na to da, po ocjeni Kantonalnog suda, iz utvrđenih činjenica proizlazi da su apelanti svojim činjenjem, odnosno nečinjenjem ostvarili bitna obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, taj sud je zaključio da se žalbama neosnovano pobija prvostepena presuda zbog povrede krivičnog zakona.
IV. Apelacije
a) Navodi iz apelacija a.1) Apelacija broj AP 3920/13
14. Prvoapelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što su, kako tvrdi, redovni sudovi proizvoljnom ocjenom dokaza, pri čemu su dokaze optužbe „favorizirali“ a zanemarili dokaze odbrane, utvrdili činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, kao i da pri tome za osporene odluke nisu dali obrazloženja koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. U vezi sa tim, između ostalog, tvrdi da redovni sud nije ocijenio materijalne dokaze odbrane, iskaz vještaka zaštite na radu N.S., te iskaze drugoapelanta i trećeapelanta, niti ih je doveo u vezu sa drugim dokazima, te da nije dao razloge zašto ti dokazi nisu prihvaćeni, kao i da je pogrešno interpretirao dio iskaza vještaka M.I. datog na glavnom pretresu. Prvoapelant smatra da iz izvedenih dokaza, zapravo, proizlazi da su u konkretnom slučaju od apelanata preduzete potrebne mjere zaštite na radu, a da se oštećeni kao radnik nije pridržavao usmenog uputstva rukovodioca da kritičnog dana ne izlazi na skelu, te propisa iz oblasti zaštite na radu, što je u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa njegovom smrću. Dalje, prvoapelant smatra da je izreka osporene prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na njega (tačka 3. izreke) nerazumljiva i protivrječna razlozima te presude i da iz činjeničnog opisa navedenog u tački 3. izreke presude ne proizlaze osnovni elementi krivičnog djela i njegova odgovornost za krivično djelo za koje je proglašen odgovornim. Također, ističe da u izreci prvostepene presude nije naznačeno da je krivično djelo počinjeno u ime, za račun ili korist pravnog lica, što predstavlja osnov njegove odgovornosti u smislu člana 128. stav 1. tačka d) KZFBiH, niti da je to utvrđeno u postupku koji je prethodio donošenju osporene prvostepene presude. Prvoapelant, zatim, smatra da je, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju krivični postupak vodio protiv više lica, činjenični opis krivičnog djela u izreci prvostepene presude morao biti jasno, određeno i potpuno naveden za svakog od njih pojedinačno, a da je to u njegovom slučaju izostalo. Prvoapelant nadalje tvrdi da iz tačke 3. izreke prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud prekoračio optužnicu, jer ga je proglasio odgovornim i za radnje trećeapelanta iz tačke 2. izreke predmetne presude iako ga za te radnje optužnica nije ni teretila. Prvoapelant, također, tvrdi da u obrazloženju prvostepene presude nedostaju razlozi vezani za kršenje blanketnih normi. Pored toga, prvoapelant navodi da je drugoapelant procesuiran i proglašen krivim za isto krivično djelo, što, kako smatra, pokazuje da nije bilo „cjelishodnosti kao zakonskog osnova“ da se oba lica proglase krivim, odnosno da su u konkretnom slučaju postojale objektivne okolnosti koje su isključivale prvoapelantovo krivično gonjenje. Prvoapelant ističe da je sve navedeno iznio u žalbi koju je izjavio protiv osporene prvostepene presude. Međutim, smatra da Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci vezano za ove navode nije dao obrazloženje koje zadovoljava standarde člana
6. Evropske konvencije. Prvoapelant, osim toga, smatra da je njegovom osudom na novčanu kaznu u iznosu od 35.000,00 KM došlo od povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer mu novčana kazna nije izrečena u skladu sa zakonom i nije bila u javnom interesu.
15. U dopuni apelacije prvoapelant je, u suštini, precizirao svoje tvrdnje da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude pogrešno naveo bitan dio iskaza vještaka M.I., datog na glavnom pretresu.
a.1) Apelacija broj AP 4014/13
16. Drugoapelant i trećeapelant u apelaciji navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje drugoapelant i trećeapelant vide u tome što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno i pristrasno u korist optužbe ocijenili provedene dokaze, povrijedivši tako načelo in dubio pro reo i proizvoljno utvrdivši odlučne činjenice, te što su proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, kao i što za osporene odluke nisu dali obrazloženja koja zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, u suštini, tvrde da redovni sudovi pojedinačni sadržaj svakog dokaza nisu doveli u vezu s drugim dokazima, te da, izuzev iskaza vještaka, nisu ocijenili dokaze odbrane, te da nisu dali razloge zbog kojih ih ne prihvataju. Također, ne spore da skela na strani na kojoj se nalazio balkon sa kojeg je pao oštećeni nije bila sagrađena u skladu sa propisima, ali da iz iskaza svjedoka i materijalnih dokaza nesumnjivo proizlazi da je F.J. naređeno da radi u unutrašnjosti objekta i da se koristi stepenicama, a da se redovni sudovi nisu obazirali na njihove prigovore koji su se odnosili na odgovornost samog oštećenog. Tvrde da je, iako trećeapelant nije ispunjavao zakonom propisane uvjete za obavljanje funkcije šefa gradilišta, faktički obavljao tu dužnost, jer nije bilo moguće naći lice sa potrebnim kvalifikacijama. Smatraju da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje uzročno-posljedične veze između radnji kršenja propisa i posljedice, odnosno smrti F.J. Dalje, tvrde da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka nisu dali razloge na koji način je, zapravo, prekršena svaka pojedinačno navedena norma Zakona o zaštiti na radu, Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu i Pravilnika o uvjetima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada i ljekarskim pregledima radnika na tim radnim mjestima. Također, pozvali su se na proizvoljnost u primjeni odredaba 16, 17, 18, 25, 29. i 42. Zakona o zaštiti na radu i člana 49. Pravilnika o uvjetima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada i ljekarskim pregledima radnika na tim radnim mjestima, ističući, između ostalog, da važeći Pravilnik o uvjetima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada i ljekarskim pregledima radnika na tim radnim mjestima uopće ne sadrži član 49. i da ima ukupno 17 članova, te da je F.J. imao odgovarajuće uvjerenje o radnoj sposobnosti doneseno u skladu sa tim Pravilnikom i da u tom smislu nije povrijeđen niti jedan propis. Također, navode da prvostepeni sud nije dao razloge za postojanje svjesnog nehata na strani drugoapelanta i trećeapelanta, a da je u Kantonalni sud dao proizvoljno obrazloženje u vezi sa njihovim žalbenim navodima u tom pogledu. Povredu prava na nediskriminaciju apelanti vide u tome što je, kako navode, odredbama čl. 350-357. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske propisano pravo na podnošenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti kao vanrednog pravnog lijeka, a koje nije propisano odredbama ZKPFBiH, čime su, po njihovom mišljenju, apelanti stavljeni u diskriminirajući položaj u odnosu na lica kojima se sudi u Republici Srpskoj, kao jednom dijelu BiH, jer im nije omogućeno da se osporene presude ispitaju pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine.
17. U dopuni apelacije drugoapelant i trećeapelant su, u suštini, ponovili neke od navoda iz apelacije i istakli su da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude pogrešno naveo bitan dio iskaza vještaka M.I. datog na glavnom pretresu. Pored toga, naveli su da u osporenim presudama nije navedeno zbog čega propust da se imenuje voditelj građenja odgovarajuće stručne spreme prevazilazi obilježja prekršaja iz člana 88. Zakona o građenju i doseže nivo krivičnog djela. Istakli su i da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip „jednakosti oružja“, te da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju povrijedio pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne naveo da je kao otežavajuću okolnost uzeo „uporno negiranje krivnje i pored evidentnih materijalnih dokaza“, te da je ujedno arbitrarno primijenio materijalno pravo prilikom odmjeravanja kazne.
b) Odgovori na apelaciju b.1) Odgovori na apelaciju broj AP 3920/13
18. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju svoje presude u kojem je detaljno iznio razloge zbog kojih je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
19. Općinski sud je naveo da smatra da su apelacioni navodi neosnovani s obzirom na to da je prvoapelant sve prigovore iz apelacije istakao u žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, a koju Kantonalni sud svojom presudom nije usvojio, već je u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu.
20. Tužilaštvo je navelo hronologiju postupanja Tužilaštva i sudova u konkretnom predmetu, te je istaklo da je predmetni postupak završen u razumnom roku, kao i da je u toku prvostepenog postupka sudija bio neprekidno prisutan glavnim pretresima i da se u potpunosti pridržavao odredbi ZKPFBiH. Tužilaštvo je dalje istaklo da su redovni sudovi na jasan i razložan način obrazložili osporene presude i da su, u skladu sa odredbama ZKPFBiH, izrekli i objavili te presude, koje su se isključivo odnosile na lica koja su optužena i na djelo koje je bilo predmet optužnice sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Pored toga, navelo je da su osporene presude zasnovane na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, te da je, po mišljenju Tužilaštva, redovni sud savjesno ocijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene dokaza izveo pravilan zaključak koje činjenice su dokazane. Shodno tome, Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i predložilo je da se apelacija odbije.
b.2) Odgovori na apelaciju broj AP 4014/13
21. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri obrazloženju svoje presude i da smatra da je apelacija neosnovana, te da predlaže da se ona odbije.
22. Općinski sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana zbog toga što apelanti nisu dokazali čime je taj sud povrijedio pravo na pravično suđenje i pravo na nediskriminaciju, te da nije pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom na to da je donio obrazloženu odluku koja je potvrđena odlukom drugostepenog suda.
23. Tužilaštvo se izjasnilo samo u odnosu na zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere, navodeći da je taj zahtjev neosnovan, jer je po molbi drugoapelanta izvršena zamjena kazne zatvora za novčanu kaznu. Shodno tome, Tužilaštvo je istaklo da su neosnovane tvrdnje apelanata da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na nediskriminaciju.
V. Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 128.
Osnovi odgovornosti pravne osobe Za krivično djelo koje je učinitelj učinio u ime, za račun ili u korist pravne osobe, odgovorna je pravna osoba:
[...]
d) ili kad su rukovodeći ili nadzorni organi pravne osobe propustili dužni nadzor nad zakonitošću rada zaposlenika.
Član 129. stav 4.
Granice odgovornosti pravne osobe za krivično djelo Kad u pravnoj osobi osim učinitelja nema druge osobe ili organa koji bi mogli usmjeravati ili nadzirati učinitelja, pravna osoba odgovara za učinjeno krivično djelo u granicama učiniteljeve odgovornosti.
Član 135.
Kazne za pravne osobe Pravnim se osobama za krivična djela mogu izreći ove kazne:
a)novčana kazna;
[...] Član 136. stav 1.
Novčana kazna za pravne osobe Novčana kazna koja se izriče pravnoj osobi ne može biti manja od 5.000 KM niti veća od 5.000.000 KM.
Član 139. stav 1.
Odmjeravanje kazne pravnoj osobi Pri odmjeravanju kazne pravnoj osobi uzima se u obzir, pored općih pravila za odmjeravanje kazne iz člana 49. (Opća pravila za odmjeravanje kazne) ovog zakona i privredna snaga pravne osobe.
Član 148. stav 2.
Kazne za krivična djela Za krivična djela s propisanom kaznom zatvora preko tri godine, pravna će se osoba kazniti novčanom kaznom najmanje 2.500.000 KM ili do dvadeseterostrukog iznosa štete prouzrokovane ili imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.
Član 326.
Nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova (1) Odgovorna osoba koja pri projektiranju, upravljanju ili izvođenju gradnje ili građevinskih radova postupi protivno propisima ili općepriznatim tehničkim pravilima i time izazove opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do pet godina.
(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.
Član 328. stav 4.
Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine Ako je krivičnim djelom [...] i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav 2.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
26. Zakon o zaštiti na radu („Službeni list SRBiH“ broj 22/90), s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Organizacija, odnosno poslodavac ne mogu staviti u promet, odnosno upotrebu sredstava rada i opremu i sredstva lične zaštite prije nego što utvrde da odgovaraju propisima donesenim na osnovu zakona.
Član 17.
Organizacija, odnosno poslodavac koji obavljaju građevinsku i drugu djelatnost na privremenim radilištima obavezni su prije početka rada izraditi elaborat o uređenju radilišta u skladu sa propisima donesenim na osnovu zakona i obezbijediti izvođenje radova prema tom elaboratu.
Organizacija, odnosno poslodavac iz prethodnog stava obavezni su elaborat o uređenju radilišta dostaviti organu uprave nadležnom za poslove inspekcije rada najmanje osam dana prije početka rada na radilištu.
Član 18.
Ako dvije ili više organizacija, odnosno poslodavaca koriste isti prostor za radilište, svaka od njih provodi mjere zaštite na radu, a glavni izvođač, odnosno investitor obavezan je obezbijediti jedinstven elaborat zaštite na radu.
Član 25.
Organizacija odnosno poslodavac dužni su za svako radno mjesto utvrditi uslove rada i zahtjeve u pogledu zdravstvenih i psihofizičkih sposobnosti radnika koji će raditi na tom radnom mjestu.
Niko ne može zasnovati radni odnos ako predhodno nije utvrđeno da njegovo zdravstveno stanje i psihofizičke sposobnosti odgovaraju uslovima rada i zahtjevima radnog mjesta.
[...] Član 29.
Prije raspoređivanja radnika na radno mjesto sa posebnim uslovima rada, organizacija odnosno poslodavac obavezni su uputiti radnika na odgovarajući ljekarski pregled i takve preglede vršiti u rokovima utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, zavisno od opasnosti i štetnosti kojima su radnici izloženi, a najmanje jedanput u roku od tri godine, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
[...] Član 42.
[...] Radnik određen opštim aktom odnosno poslodavac dužan je da obezbjedi namjensko korištenje sredstava lične zaštite radnika.
27. Pravilnik o zaštiti na radu u građevinarstvu („Službeni list SFRJ“ br. 42/68 i 45/68) u relevantnom dijelu glasi:
Skele Član 73.
Pod skelama, u smislu ovog pravilnika, podrazumevaju se pomoćne konstrukcije koje služe za vršenje radova u građevinarstvu na visini većoj od 150 cm iznad tla.
Član 74.
Skele moraju biti građene i postavljene prema planovima koji sadrže: dimenzije skele i svih njenih sastavnih elemenata, sredstva za međusobno spajanje sastavnih elemenata, način pričvršćivanja skele za objekt odnosno tle, najveće dopušteno opterećenje, vrste materijala i njihov kvalitet, statistički proračun nosećih elemenata, kao i uputstvo za montažu i demontažu skele.
28. Zakon o građenju („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ br. 6/05 i 22/07), koji je važio u konkretnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:
Član 20.
[...].
Izvođač je dužan:
- da gradi u skladu sa odobrenjem za građenje,
- da radove izvodi prema projektu za izvođenje na osnovu kojeg je doneseno odobrenje za građenje u skladu sa odredbama ovog zakona, tehničkim mjerama, propisima, normativima i standardima koji važe za građenje odnosne vrste građevine,
- da ugrađuje materijale, opremu i elemente koji odgovaraju standardima odnosno koji posjeduju atest (potvrda kvaliteta) izdatim od strane nadležne organizacije registrovane za ispitivanje tog materijala, ako ne postoje standardi,
- osigurati dokaze o kvalitetu radova, ugrađenih materijala, proizvoda i opreme,
- da blagovremeno poduzima mjere za sigurnost građevine i radova, opreme i materijala, za bezbijednost radnika, učesnika u saobraćaju, sigurnost susjednih građevina i da gradilište uredi u cjelosti,
- u toku građenja voditi građevinski dnevnik i građevinsku knjigu.
Izvođač iz stava 1. ovoga člana, imenuje voditelja građenja, a u slučaju da izvodi samo pojedine radove, imenuje voditelja tih pojedinih radova. Voditelj građenja, odnosno voditelj radova, odgovoran je za provedbu stava 4. ovog člana.
Voditelj građenja mora biti diplomirani inženjer ili inžinjer sa 3 godine radnog iskustva na poslovima građenja i položenim stručnim ispitom.
Iznimno od odredbi prethodnog stava, voditelj građenja za stambenu zgradu ili drugu građevinu korisne površine do 250 m2, može biti i lice sa višom ili srednjom stručnom spremom i pet godina radnog iskustva na poslovima građenja ili nadzora sa položenim stručnim ispitom.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 213 0 K 003127 12 Kž od 18. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu prvoapelant je primio 30. jula 2013. godine, a apelaciju je podnio 13. septembra 2013. godine. Dalje, drugoapelant je osporenu presudu primio 30. jula 2013. godine a trećeapelant 5. augusta 2013. godine, dok su apelaciju podnijeli 24. septembra 2013. godine. Iz navedenog proizlazi da su apelanti podnijeli apelacije u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti je očigledno (prima facie) neosnovane.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Prvoapelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, dok drugoapelant i trećeapelant tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
36. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su drugoapelant i trećeapelant proglašeni krivim a prvoapelant, kao pravno lice, odgovornim za krivična djela propisana zakonom, te su im izrečene kazne. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva standard prava na pravično suđenje.
37. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54).
38. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno u korist optužbe ocijenili izvedene dokaze, te da su u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, a da za svoja odlučenja nisu dali obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Iz apelacionih navoda, također, proizlazi da prvoapelant smatra da je osporenim presudama u odnosu na njega prekoračena optužba i da je izreka osporene prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na njega nerazumljiva i da je protivrječna razlozima presude, a da drugoapelant i trećeapelant smatraju da je, uslijed proizvoljne ocjene dokaza, povrijeđen i princip in dubio pro reo. Navedeno, po mišljenju apelanata, u konkretnom slučaju ukazuje na povredu prava na pravično suđenje.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
40. Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, O.I. 25,), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.
41. Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
42. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
43. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao drugoapelanta i trećeapelanta u svojstvu svjedoka, saslušao svjedoke optužbe i odbrane, saslušao vještaka medicinske struke, vještaka arhitektonsko-urbanističke struke i vještaka zaštite na radu i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prvostepeni sud u svojoj presudi, nasuprot navodima apelanata, opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivično djelo za koje su drugoapelant i trećeapelant proglašeni krivim, a prvoapelant odgovornim. Ustavni sud, također, ukazuje da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, naročito svjedoka M.A., te nalaz i mišljenje vještaka arhitektonsko-urbanističke struke M.I., kao i da je u vezi sa tim ukazao na materijalne dokaze, prije svega zapisnik o montaži fasadne skele i fotoelaborat, kojim su potkrijepljeni ovi dokazi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S druge strane, kada je u pitanju odbrana apelanata, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud jasno obrazložio zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka zaštite na radu N.S. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Općinskog suda, nasuprot navodima apelanata, proizlazi da je taj sud ocijenio sve materijalne dokaze odbrane, ocijenivši da su ključni materijalni dokazi upravo isti dokazi koje je izvela optužba, te da je ocijenio i ostale dokaze koje je odbrana izvela, ali da je iz tih dokaza izveo drugačije zaključke od onih koje je odbrana nastojala dokazati. Međutim, Ustavni sud u tome ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza potvrdio i drugostepeni sud.
44. Ustavni sud zapaža da su pri tome redovni sudovi dovoljno jasno i logično ukazali da su se u radnjama, odnosno propuštanjima apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 328. stav 4. Krivičnog zakona FBiH u vezi sa članom 326. stav 2. KZFBiH za koja su drugoapelant i trećeapelant proglašeni krivim, a prvoapelant proglašen odgovornim u smislu člana 128. stav 1. tačka d) u vezi sa članom 129. stav 4. KZFBiH. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da ovo krivično djelo ima blanketni karakter, što znači da se radnja izvršenja tog djela sastoji u kršenju propisa ili općeprihvaćenih tehničkih pravila, odnosno blanketnih propisa, prilikom projektiranja, upravljanja ili izvođenja gradnje ili građevinskih radova, čime je izazvana opasnost za život i tijelo ljudi. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza u konkretnom slučaju nesporno utvrdili da su apelanti, postupajući suprotno blanketnim propisima, i to drugoapelant i trećeapelant iz nehata, omogućili oštećenom da kritičnog dana obavlja visinske radove na predmetnom gradilištu, a da je prvoapelant kao pravno lice – poslodavac putem svojih upravnih tijela i rukovodećih lica, dakle, posredstvom drugoapelanta kao direktora propustio dužni nadzor nad zakonitosti rada u preduzeću, što je uzročno-posljedično dovelo do pada oštećenog preko neosigurane skele i njegove smrti. Naime, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da se postupanje suprotno blanketnim propisima, prije svega, ogleda u tome da u kritičnom periodu na gradilištu nije bio angažiran voditelj građenja u licu diplomiranog inženjera građevine, što je suprotno članu 20. Zakona o građenju, već da je tu funkciju obavljao trećeapelant koji nije imao potrebne kvalifikacije, te što nije osigurana namjenska upotreba lične zaštitne opreme radnika (što je suprotno, prije svega, članu 42. Zakona o zaštiti na radu), a posebno što skela na predmetnom gradilištu u trenutku smrti oštećenog nije bila sastavljena u skladu sa planom i zapisnikom o montaži skele (što je suprotno, prije svega, članu 74. Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu), a što je sve uzročno-posljedično dovelo do pada oštećenog i njegove smrti. Ustavni sud zapaža da su drugoapelant i trećeapelant ove navode istakli u žalbi protiv prvostepene presude, te smatra da je Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj presudi dao dovoljno jasno i logično obrazloženje vezano za svoj zaključak da su ti navodi neosnovani, a u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot mišljenju apelanata, u obrazloženjima osporenih odluka dovoljno jasno ukazali kršenje kojih relevantnih zakonskih i podzakonskih odredbi od apelanata u konkretnom slučaju je uzročno-posljedično dovelo do smrti oštećenog. U vezi sa tim, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u načinu na koji se Općinski sud u prvostepenoj presudi pozvao na odredbe Zakona o zaštiti na radu i Zakona o građenju, Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu i Pravilnika o uvjetima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada i ljekarskim pregledima radnika na tim radnim mjestima. Pri tome činjenica da je oštećeni F.J. imao ljekarsko uvjerenje izdato od Doma zdravlja Cazin da je duševno i tjelesno zdrav i sposoban za radnika na građevini i rad na visini, na koju su apelanti ukazivali kako u žalbi, tako i u apelaciji, po mišljenju Ustavnog suda, nije od odlučnog značaja jer ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni blanketnih propisa, konkretno Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu i Pravilnika o uvjetima za utvrđivanje radnih mjesta sa posebnim uvjetima rada i ljekarskim pregledima radnika na tim radnim mjestima prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica s obzirom na to da je Kantonalni sud zaključio da nepostojanje posebnog ljekarskog uvjerenja i nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa posljedicom koja je nastupila. Pored toga, kod činjenice da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je do smrti oštećenog došlo uslijed nepostupanja apelanata u skladu sa, prije svega, navedenim odredbama Zakona o zaštiti na radu, Pravilnika o zaštiti na radu u građevinarstvu i Zakona o građenju, Ustavni sud, nasuprot tvrdnjama drugoapelanta i trećeapelanta, ne nalazi proizvoljnost u primjeni čl. 16, 17, 18, 25, 29. i 42. Zakona o zaštiti na radu na njihovu štetu u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da je, nasuprot mišljenju drugoapelanta i trećeapelanta, Kantonalni sud, razmatrajući žalbene navode dao dovoljno jasno obrazloženje u vezi sa utvrđenjem postojanja svjesnog nehata na strani drugoapelanta i trećeapelanta u konkretnom slučaju, kao subjektivnog obilježja krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu obrazloženje presude Kantonalnog suda vezano za navedeno, kao i sadržaj osporene prvostepene presude, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama nesporno utvrđeno postojanje navedenog subjektivnog obilježja krivičnog djela na strani drugoapelanta i trećeapelanta koje im je stavljeno na teret. Dalje, u vezi sa navodima prvoapelanta da je izreka presude u dijelu koji se odnosi na njega nerazumljiva i protivrječna razlozima te presude, te da je redovni sud u njegovom slučaju prekoračio optužnicu, Ustavni sud primjećuje da je prvoapelant te tvrdnje iznio u postupku pred redovnim sudom, koji je razmotrio navedeni prigovor i odbio ga kao neosnovan. Imajući u vidu obrazloženje presude Kantonalnog suda u vezi sa navedenim, kao i sadržaj same izreke prvostepene presude, te uzimajući u obzir činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o istom događaju iz kojeg je proizašla krivična odgovornost triju lica, od kojih je jedno lice – pravno lice, a ostala dva lica su direktor prvoapelanta i vršilac dužnosti šefa gradilišta, Ustavni sud smatra da nema elemenata iz kojih bi proizašla proizvoljnost osporenih presuda u tom dijelu. Također, Ustavni sud konstatira da se iz dostavljene dokumentacije ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju optužnica u odnosu na prvoapelanta prekoračena na način kako to tvrdi prvoapelant. U odnosu na tvrdnju prvoapelanta da u izreci prvostepene presude nije naznačeno da je krivično djelo počinjeno u ime, za račun ili korist pravnog lica, što predstavlja osnov njegove odgovornosti u smislu člana 128. stav 1. tačka d) KZFBiH, niti da je to utvrđeno u postupku koji je prethodio njenom donošenju, Ustavni sud ukazuje da, kod činjenice da je u konkretnom slučaju nesporno da je drugoapelant direktor prvoapelanta a da je trećeapelant bio vršilac dužnosti šefa gradilišta, nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju ova zakonska odredba proizvoljno primijenjena u prvoapelantovom slučaju. Također, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, nasuprot tvrdnji prvoapelanta, dao jasno i logično obrazloženje za svoj zaključak da su neosnovani žalbeni navodi, koje prvoapelant ponavlja i u apelaciji, da se u konkretnom slučaju proglašavanjem krivim drugoapelanta kao vlasnika i direktora prvoapelanta za propuste koje je učinio kao direktor eskulpira krivična odgovornost prvoapelanta. Konačno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo. U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da su materijalnopravni i procesni propisi prilikom utvrđivanja njihove krivične odgovornosti proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak, te smatra da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
45. U pogledu dopune apelacije koju su drugoapelant i trećeapelant podnijeli 15. januara 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da se, u smislu člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome Ustavni sud podsjeća i na svoj raniji stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. prethodnih Pravila Ustavnog suda osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07). Imajući u vidu sadržaj predmetne dopune apelacije, Ustavni sud smatra da se ona ne odnosi na nove pravne okolnosti. Shodno tome, uzimajući u obzir da su drugoapelant i trećeapelant apelaciju podnijeli 24. septembra 2013. godine a dopunu apelacije podnijeli 15. januara 2014. godine, Ustavni sud ukazuje da, shodno navedenom, neće ispitivati njihove navode iznesene u dopuni apelacije.
Pravo na imovinu
46. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
47. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
48. Ustavni sud primjećuje da je prvoapelant osporenim presudama za krivično djelo za koje je proglašen odgovornim osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 35.000,00 KM. Prvoapelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesumnjivo da je prvoapelant na osnovu osporenih presuda lišen svoje imovine i da je lišavanje rezultat krivičnog postupka koji je vođen protiv njega, a koji je Ustavni sud u ranijim tačkama ove odluke ocijenio da je u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom
6. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedena novčana kazna prvoapelantu izrečena primjenom čl. 135. stav 1. tačka a), čl. 136. stav 1, čl. 139. stav 1. i čl. 148. stav 2. KZFBiH, a da u konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj citiranih odredbi, Ustavni sud smatra da one u konkretnom slučaju nisu proizvoljno primijenjene na prvoapelantovu štetu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je miješanje u prvoapelantovo pravo na imovinu izvršeno na temelju „zakona“, koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Dalje, Ustavni sud zaključuje da postoji opći interes države da sankcionira počinioce krivičnih djela. Sankcioniranjem krivičnih djela država na konkretnog počinioca krivičnog djela djeluje restriktivno, a na eventualne ostale moguće počinioce preventivno. Dakle, na osnovu toga, slijedi da je prvoapelant lišen svoje imovine u javnom interesu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju teret koji se nameće prvoapelantu, a koji se odražava u lišavanju imovine, proporcionalan cilju kojem se teži.
49. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama u dijelu u kojem je odlučeno o novčanoj kazni nije povrijeđeno prvoapelantovo pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
50. Pravo na nediskriminaciju
51. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
52. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
53. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da drugoapelant i trećeapelant smatraju da su diskriminirani u vezi s pravom na pravično suđenje, temeljeći svoje navode o povredi ovog prava na tvrdnji da su vođenjem postupka pred sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na lica kojima se sudi u Republici Srpskoj jer im odredbama ZKPFBiH nije omogućeno da koriste zahtjev za zaštitu zakonitosti kao vanredni pravni lijek, a koje pravo je predviđeno odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Time su, po njihovom mišljenju, stavljeni u diskriminirajući položaj u odnosu na lica kojima se sudi u Republici Srpskoj, kao jednom dijelu BiH. Međutim, u vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da entiteti imaju zasebne pravne sisteme i zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulirano, te da pri tome činjenica da je licima kojima se sudi u krivičnim postupcima koji se vode Republici Srpskoj data mogućnost da, uz ispunjavanje određenih uvjeta, koriste ovaj vanredni pravni lijek, sama po sebi ne znači da se radi o diskriminaciji u smislu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude utvrdio da krivičnopravna odgovornost apelanata za krivično djelo za koje su drugoapelant i trećeapelant proglašeni krivim, odnosno prvoapelant odgovornim, i osuđeni nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, već suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi odakle je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa in dubio pro reo, pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je optužba u odnosu na prvoapelanta prekoračena niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata, te kada su sudovi za svoje odluke dali dovoljno jasna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
55. Dalje, Ustavni sud zaključuje da odluka da se prvoapelant osudi na novčanu kaznu u iznosu od 35.000,00 KM ne predstavlja povredu njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u prvoapelantovu imovinu bilo u skladu sa zakonom, da je preduzeto u javnom interesu i da je poštovan princip proporcionalnosti.
56. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava drugoapelanta i trećeapelanta na nediskriminacijiu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada ZKPFBiH ne predviđa mogućnost podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv osporenih presuda, a mogućnost korištenja tog pravnog lijeka, pod određenim uvjetima, postoji prema Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske.
57. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog drugoapelanta i trećeapelanta za donošenje privremene mjere.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman