Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3537/12 (M. A.-E. A. i N. A.-E. A., rođene Šupić iz Sarajeva)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni spor
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3537/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3537/12, rješavajući apelaciju Mohamada Abou el-Ardata i Nihajle Abou el-Ardat, rođene Šupić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mohamada Abou el-Ardata i Nihajle Abou el-Ardat, rođene Šupić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003279 11 Uvp od 3. jula 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mohamada Abou el- Ardata i Nihajle Abou el-Ardat, rođene Šupić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 003279 11 Uvp od 3. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 003279 07 U od 29. septembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-8959/06 od 8. decembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mohamad Abou el-Ardat i Nihajla Abou el-Ardat, rođena Šupić, iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Rusmir Brkić-Čerkez, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 003279 11 Uvp od 3. jula 2012. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003279 07 U od 29. septembra 2011. godine i Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-8959/06 od 8. decembra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ministarstva, te Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 3. marta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 5. marta 2015. godine, a Kantonalni sud 12. marta 2015. godine. Ministarstvo i Uprava kojim je apelacija na odgovor dostavljena 5. marta 2015. godine nisu dostavili svoje odgovore.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 30. maja 2003. godine Upravi podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju bliže označenog stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Uz zahtjev je priložio ugovor o korištenju predmetnog stana od 23. novembra 1995. godine, zaključen sa Stambenim fondom Grada Sarajeva i rješenje Komisije za kadrovska, administrativna i stambena pitanja Vlade RBiH o dodjeli predmetnog stana apelantu od 14. novembra 1995. godine.

6. Uprava je Rješenjem broj 23-04/I-23-56/03 od 12. oktobra 2006. godine apelantov zahtjev za obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana odbila.

7. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-8959/06 od 8. decembra 2006. godine apelantovu žalbu na prvostepeno rješenje odbilo. U obrazloženju rješenja je ukazano da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je donio ožalbeno rješenje. Ministarstvo je istaklo da je članom 11. stav 4. tačka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) određeno da je višestruki korisnik lice koje ima porodičnu kuću ili stan, u slučaju kada su kuća, odnosno stan dovoljno sačuvani, odnosno takvi da sa manjim popravkama omogućavaju uvjete za život. S obzirom na to da je u postupku utvrđeno da apelant ima porodičnu stambenu kuću u kojoj živi, zaključeno je da je apelant višestruki korisnik u smislu navedene zakonske odredbe.

8. Apelant je 23. januara 2007. godine pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog i prvostepenog rješenja.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003279 07 U od 29. septembra 2011. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 2. Zakona o prestanku primjene propisano da svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju ili produženju privremenog korištenja stana u skladu sa ovim zakonom, zaključen u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, prestaje da važi, kao i da se lice koje živi u takvom stanu smatra privremenim korisnikom. Nadalje, ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da je apelant vlasnik porodične stambene zagrade sa 1/1 dijela u kojoj i živi, pa da su organi Uprave pravilno zaključili da je apelant višestruki korisnik u smislu člana 11. stav 4. tačka 2. Zakona o prestanku primjene. Najzad, ukazano je da je, shodno članu 2. Zakona o prestanku primjene, ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen 23. novembra 1995. godine prestao da važi, te da apelantu kao višestrukom korisniku, u smislu člana 11. stav 4. tačka 2. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana shodno članu 18c. stav 3. Zakona o prestanku primjene.

10. Apelant i apelantica, kao zainteresirano lice, protiv presude Kantonalnog suda podnijeli su zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 003279 11 Uvp od 3. jula 2012. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na član 2. Zakona o prestanku primjene prema kom svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju stana zaključeni između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaju da važe, da se lice koje živi u takvom stanu smatra privremenim korisnikom, da privremeni korisnik koji nema drugi smještaj ima pravo na obnovu ugovora o korištenju stana ukoliko prestaje stanarsko pravo bivšeg korisnika stana, shodno članu 5. istog zakona. Nadalje, ukazano je da je članom 18c. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene regulirano, pored ostalog, da višestruki korisnik, u smislu člana 11. stav 4. tač. 1. do 6. ovog zakona, nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana. Nadalje, ukazano je da je ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant zaključio 23. novembra 1995. godine prestao da važi, a čime je prestalo i stečeno stanarsko pravo u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene. S obzirom na to da je apelant kao privremeni korisnik predmetnog stana imao drugi smještaj na raspolaganju (porodičnu kuću u vlasništvu u kojoj stanuje), to mu, u smislu člana 2. stav 4. Zakona o prestanku primjene, nije ni pripadalo pravo na obnovu ugovora o korištenju predmetnog stana. S tim u vezi je ukazano da se iz stanja spisa ne vidi da je apelant stanarsko pravo koje mu je prestalo stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene stekao na način propisan članom 18c. stav 2. ovog zakona, kao i da apelant nije dokazao da se ne može smatrati višestrukim korisnikom u skladu sa članom 11. stav 4. tačka 2. Zakona o prestanku primjene. Nadalje, ukazano je da, s obzirom na to da apelantu ne pripada pravo na obnovu ugovora o korištenju stana, to pravo ne može pripadati ni apelantici kao zainteresiranom licu (bivši bračni drug), budući da je ona svoja eventualna prava mogla da izvodi samo iz prava apelanta kao privremenog korisnika predmetnog stana, a ne nosioca stanarskog prava (kako je u zahtjevu navedeno) i u vrijeme razvoda baraka a i u vrijeme podnošenja zahtjeva za obnovu ugovora o korištenju stana.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant i apelantica tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e),

f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

13. U prilog tvrdnji o povredi navedenih prava apelanti su istakli da je postupak odlučivanja pokrenut po apelantovom zahtjevu trajao skoro deset godina. Nadalje, apelanti ukazuju da je u vrijeme kada je apelant stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, u skladu sa tada važećim propisima, apelant bio u braku sa apelanticom, koja je, shodno članu 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZoSO), također bila nosilac stanarskog prava. Zbog toga, apelanti smatraju da je neosnovan stav Vrhovnog suda da apelanticina prava zavise i da se izvode iz apelantovih prava. Nadalje, apelanti su ukazali da je brak razveden 2001. godine, pa pošto je u momentu razvoda braka apelant bio nosilac stanarskog prava, a ne vlasnik predmetnog stana, pokrenuli su postupak pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi prenosa stanarskog prava sa apelanta na apelanticu, ali je Općinski sud zatražio obnovu ugovora o korištenju stana. Po apelantovom mišljenju, u trenutku razvoda braka postojali su svi uvjeti da se stanarsko pravo sa apelanta prenese na apelanticu, odnosno da se ona odredi kao nosilac stanarskog prava. Po njihovom mišljenju, u potpunosti je negiran položaj apelantice kao pravnog subjekta u ovoj pravnoj stvari s obzirom na to da se u predmetni stan uselila na zakonit način, da u njemu živi već 17 godina, da nema drugo mjesto za stanovanje i da predmetni stan smatra svojim domom. Apelanti tvrde da su redovni sudovi potpuno zanemarili odlučne činjenice stavljajući akcent na apelanta kao višestrukog korisnika pri tome zanemarujući da je brak između apelanta i apelantice razveden, te da je pokrenut postupak radi određivanja nosioca stanarskog prava. Najzad, apelanti su istakli da je apelant sagradio kuću nakon prestanka rata, nakon stupanja na snagu Zakona o prestanku primjene, pa da se zbog toga ne može smatrati višestrukim korisnikom, te da je zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju stana trebalo biti udovoljeno analognom primjenom člana 18. stav 2. tačka 2. Zakona o prestanku primjene.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svoje presude, te ukazao da njome nisu povrijeđena apelantova prava na koja je u apelaciji ukazano.

15. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da dostavnicu o uručenju presude Vrhovnog suda treba zatražiti od Vrhovnog suda.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(…) Svako stanarsko pravo ili ugovor o korištenju zaključen u periodu između 1.

aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine prestaje da važi. U smislu ovog zakona osoba koja živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu će se smatrati privremenim korisnikom.

Privremeni korisnik iz prethodnog stava koji nema drugi smještaj na raspolaganju ima pravo na novi ugovor o korištenju ili produženje privremenog korištenja tog stana u skladu sa ovim zakonom ukoliko stanarsko pravo bivšeg korisnika prestaje prema članu 5. ovog zakona ili ukoliko je nadležni organ u skladu sa ovim zakonom odbacio zahtjev bivšeg stanara za povrat stana.

Član 11.

(…) Višestruki korisnik je, između ostalog, sadašnji korisnik koji koristi stan i koji: (…) 2. ima porodičnu kuću ili stan u privatnom vlasništvu u istom gradu, općini, odnosno mjestu gdje se nalazi stan, u slučajevima kada je kuća odnosno stan u privatnom vlasništvu dovoljno sačuvan da mu omogućava osnovne uslove za život (zaštitu od atmosferskih uticaja; vodovodne i sanitarne instalacije do odgovarajućeg nivoa; električnu energiju; grijanje; privatnost; i sigurnost imovine);

(…) U smislu ovoga člana, pod pojmom "porodično domaćinstvo" se smatraju svi članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, a ukoliko nisu bili članovi porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine, smatraju se i bračni drug, roditelj ili dijete, kao i druge osobe prijavljene da žive sa privremenim korisnikom.

Član 18c.

(…) Privremeni korisnik će imati pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od slijedećih načina:

(…) 2. prenosom stanarskog prava nakon razvoda od prethodnog nosioca stanarskog prava; ili (…) Privremeni korisnik nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana u skladu sa članom 2. stav 4. ovog zakona ukoliko je višestruki korisnik u skladu sa članom 11. stav 4. tač. 1. do 6. ovog zakona, ili članom 11a. stav 1. tač. 1., 2., 8., 9., 10. ili 11., ili ako nema pravo na alternativni smještaj u skladu sa članom 7a. stav 1. tačka 2. (a) ili (b) ovog zakona.

Izuzetno od člana 11. stav 7. i člana 11a. stav 3. ovog zakona, uslovi iz prethodnog stava ovog člana se primjenjuju samo na privremenog korisnika i člana njegovog porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine.

(…)

17. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 19.

(…) Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

Kad su u smislu prethodnog stava oba bračna druga nosioci stanarskog prava, pa jedan od njih umre, ili trajno prestane da koristi stan, drugi bračni drug ostaje sam nosilac stanarskog prava, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 20.

Ako se u slučaju razvoda braka raniji bračni drugovi, koji su zajednički nosioci stanarskog prava, ne sporazumiju koji će od njih ostati nosilac stanarskog prava o tome, po zahtjevu jednog od njih, odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku, vodeći računa o stambenim potrebama oba bračna druga, njihove djece i drugih lica koja zajedno s njima stanuju, o razlozima iz kojih je brak razveden, kao i o drugim socijalnim okolnostima.

(…)

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 003279 11 Uvp od 3. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. augusta 2012. godine a apelacija je podnesena 5. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti pobijaju navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je postupak odlučivanja po zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju stana trajao gotovo deset godina, te zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Po njihovom mišljenju, u potpunosti je zanemarena činjenica da je apelantica zajedno sa apelantom bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u koji se na zakonit način uselila za vrijeme trajanja bračne zajednice, da je nastavila da živi u predmetnom stanu nakon razvoda braka sa apelantom, te da su u vrijeme razvoda braka postojali svi uvjeti da se na nju prenese stanarsko pravo na predmetnom stanu.

Navodi u odnosu na dužinu trajanja postupka

26. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je postupak po apelantovom zahtjevu za obnovu ugovora o korištenju stana trajao nerazumno dugo.

27. Ustavni sud zapaža da je apelant 30. maja 2003. godine pred nadležnom Upravom pokrenuo postupak obnove ugovora o korištenju stana, a koji okončan presudom Vrhovnog suda od 3. jula 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine postupka iznosi nešto više od devet godina i jednog mjeseca.

28. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo postupak radi obnove ugovora o korištenju stana. Iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju radilo o naročito složenom predmetu.

29. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni organ donio odluku nakon nešto više od tri godine od podnošenja zahtjeva, te da je postupak odlučivanja po žalbi trajo nepuna dva mjeseca. Nadalje, Kantonalni sud je presudu po tužbi u upravnom sporu donio nakon gotovo pet godina, a postupak odlučivanja pred Vrhovnim sudom je trajo nešto više od sedam mjeseci. Shodno navedenom, proizlazi da je trajanju postupka u odlučujućoj mjeri doprinio Kantonalni sud kom je bilo potrebno gotovo pet godina da odluči po tužbi u upravnom sporu. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije nije izjašnjavao o razlozima koji su utjecali na ovako dugo trajanje postupka, niti je s tim u vezi ponudio bilo kakvo obrazloženje. Najzad, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli trajanju postupka.

30. Ustavni sud zaključuje da trajanje postupka u predmetu koji nije pokretao naročito složena činjenična i pravna pitanja od nešto više od devet godina, od čega više od polovine ovog perioda otpada na odlučivanje pred jednom sudskom instancom, a u nedostatku razloga i obrazloženja koji bi to i opravdali, ne zadovoljava standard suđenja u razumnom roku.

31. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

32. Apelanti tvrde i da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Po njihovom mišljenju, u potpunosti je zanemarena činjenica da je apelantica zajedno sa apelantom bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u koji se na zakonit način uselila za vrijeme trajanja bračne zajednice, da je nastavila da živi u predmetnom stanu nakon razvoda braka sa apelantom, te da su u vrijeme razvoda braka postojali svi uvjeti da se na nju prenese stanarsko pravo na predmetnom stanu.

33. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

35. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su detaljno razmotrena sva sporna pitanja u predmetu i da su, s tim u vezi, dana jasna i razložna obrazloženja zbog čega je apelantov zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana odbijen kao neosnovan. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a što apelanti i ne dovode u pitanje, da apelant ugovor o korištenju stana, čiju obnovu je tražio, zaključio u periodu između 1. aprila 1992. godine i 7. februara 1998. godine, tj. da se radilo u ugovoru koji je prestao važiti shodno članu 2. Zakona o prestanku primjene. Shodno navedenom, zaključeno je da apelant nije nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, već privremeni korisnik a kako je i određeno stavom 3. istog člana. Da bi mu, kao privremenom korisniku, pripadalo pravo na novi ugovor o korištenju predmetnog stana, apelant je, u skladu sa članom 18c. Zakona o prestanku primjene, trebalo da dokaže da je stanarsko pravo stekao na jedan od načina određenih ovim članom, te da nije višestruki korisnik. S obzirom na to da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant predmetni stan napustio i preselio se u kuću koja je u njegovom vlasništvu, zaključeno je da je apelant višestruki korisnik iz člana 11. stav 4. Zakona o prestanku primjene, pa je njegov zahtjev za obnovu ugovora odbijen.

36. Apelanti najprije tvrde da je apelantica, u skladu sa članom 19. stav 2. ZoSO, također nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je ova činjenica u postupku potpuno zanemarena. Ustavni sud primjećuje da je u postupku nesporno utvrđeno da se radi o ugovoru o korištenju stana koji je, u skladu sa članom 2. Zakona o prestanku primjene, prestao važiti. S obzirom na to da je navedenom zakonskom odredbom određeno da se lice koje živi u stanu na osnovu stanarskog prava koje prestaje prema ovom članu smatra privremenim korisnikom, proizlazi da je i apelantica, stupanjem na snagu navedenog zakona (13. april 1999. godine), kao i apelant, u smislu člana 2. Zakona o prestanku primjene, postala privremeni korisnik, odnosno da je izgubila status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 19. stav 2. ZoSO. Shodno navedenom, apelantica je, kao i apelant, u vrijeme razvoda braka 2001. godine, kao i u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana 2003. godine bila privremeni korisnik predmetnog stana.

37. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je privremeni korisnik mogao steći pravo na novi ugovor o korištenju stana ukoliko je prestalo pravo ranijeg nosioca stanarskog prava, a pod uvjetima iz člana 18.c. Zakona o prestanku primjene. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da su i apelant i apelantica, kao privremeni korisnici, mogli pokrenuti postupak za obnovu ugovora o korištenju stana. Zbog toga, bez značaja su apelantove tvrdnje da je postupak za obnovu ugovora o korištenju stana „samo formalno vođen pod apelantovim imenom, a da je stvarni cilj bio nastavak postupka pred Općinskim sudom kojim bi apelantica bila određena za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu nakon razvoda braka“.

38. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju postupak za obnovu ugovora o korištenju stana pokrenut nakon razvoda braka po apelantovom zahtjevu. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelacionih navoda nije moguće zaključiti da je apelantica, koja je, također, bila privremeni korisnik stana po osnovu ugovora o korištenju stana koji je prestao da važi, iskoristila ovu zakonsku mogućnost. Prema predočenom Ustavnom sudu, apelantica se u ovaj postupak kao zainteresirana strana uključila tek pred Vrhovnim sudom, u postupku odlučivanja po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. S obzirom na to da je u postupku nesporno utvrđeno da apelant ima kuću u vlasništvu u kojoj i živi, zaključeno je da je višestruki korisnik a zbog čega mu, u skladu sa članom 18c. Zakona o prestanku primjene, ne pripada pravo na obnovu ugovora. Najzad, pitanjem eventualnih apelanticinih prava u vezi sa predmetnim stanom mogao se baviti jedino Vrhovni sud s obzirom na to da je apelantica tek u postupku odlučivanja po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke stupila kao zainteresirana strana-umješač iako je, u skladu sa zakonom, ovu mogućnost imala i pred organima Uprave i pred Kantonalnim sudom.

39. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da, u skladu sa članom 18c. Zakona o prestanku primjene, privremeni korisnik ima pravo na novi ugovor o korištenju stana ukoliko je, pored ostalog, stanarsko pravo stekao prenosom stanarskog prava nakon razvoda od prethodnog nosioca stanarskog prava. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica 30. maja 2003. godine, tj. istog dana kada je i apelant Upravi podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana pred Općinskim sudom, pokrenula postupak radi određivanja nosioca stanarskog prava, te da je ovaj postupak prekinut nakon njene obavijesti da je pokrenut postupak nadovjere ugovora o korištenju stana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je apelantica u postupku iz kog su proistekle odluke koje su predmet osporavanja stupila tek u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Vrhovnim sudom, da u ovom postupku, a s tim u vezi nema ništa ni u apelaciji, nije dokazala da je stanarsko pravo stekla na neki od načina iz člana 18c. Zakona o prestanku primjene, zaključak iz osporene presude Vrhovnog suda kod nesporne činjenice da je ugovor o korištenju stana prestao da važi shodno članu 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene, da je apelantica prava u vezi sa predmetnim stanom mogla izvoditi samo iz apelantovog prava kao privremenog korisnika predmetnog stana kako u vrijeme razvoda braka, tako i u vrijeme kada je apelant podnio zahtjev za obnovu ugovora o korištenju stana, ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene prava, odnosno ne upućuje na zaključak da je u konkretnom slučaju analogno trebalo da bude primijenjen član 18c. Zakona o prestanku primjene, kako apelanti tvrde, jer u odnosu na apelanticu, za razliku od apelanta, nije utvrđeno da je višestruki korisnik.

40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da im je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno, jer je u osporenim odlukama proizvoljno i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, neosnovani. Pravo na dom i pravo na imovinu

41. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom i pravo na imovinu. Imajući u vidu da se apelantove tvrdnje u ovom dijelu svode na navode o proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni prava za koje je utvrđeno da su neosnovani u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak odlučivanja u predmetu koji nije pokretao naročito složena činjenična i pravna pitanja trajao više od devet godina i jednog mjeseca, a od čega više od polovine ovog perioda otpada na odlučivanje pred jednom sudskom instancom za šta nisu ponuđeni bilo kakvi razlozi i obrazloženja.

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u osporenim odlukama primijenjeno materijalno pravo na način koji ne ostavlja dojam pogrešne i proizvoljne primjene.

44. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman