Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3479/12 (E. D., A. I. i A. D.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ratna šteta
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3479/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3479/12, rješavajući apelaciju Emine Džanić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Emine Džanić, Azemine Imamović i Azema Džanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 007520 11 Rev od 18. jula 2012.
godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 P 002304 11 Gž od 22. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj P-200/05 od 10. februara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Emina Džanić, Azemina Imamović i Azem Džanić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Živinica, koje zastupa apelant Azem Džanić, podnijeli su 27. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 007520 11 Rev od 18. jula 2012. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 P 002304 11 Gž od 22. juna 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-200/05 od 10. februara 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske i Općine Bratunac (u daljnjem tekstu: tuženi), koje zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, zatraženo je 1. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 12. juna 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj P-200/05 od 10. februara 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 12 0 P 002304 11 Gž od 22. juna 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata protiv tuženih kojim su tražili da se tuženi obavežu da im na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 1.329.406,53 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Navedenom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku kao nesporno utvrđeno da su apelanti, zbog ratnih dešavanja, napustili Bratunac u maju 1992. godine. Dalje je utvrđeno da su apelanti zatražili vraćanje u posjed predmetnih nekretnina 7. januara 1999. godine, kao i da su u postupku izvršenja pravosnažne odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (CRPC) kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica ishodili predaju u posjed predmetnih nekretnina, te da su u njihov posjed stupili 23. jula 2003. godine. Također je utvrđeno da su se apelanti obraćali organima Općine Bratunac (prvotužene), tražeći naknadu materijalne štete, kao i da su tužbu kojom su pokrenuli predmetni parnični postupak podnijeli 24. novembra 2005. godine.
7. Osnovni sud je u obrazloženju dalje naveo da su tuženi u predmetnom postupku istakli prigovor zastarjelosti potraživanja. Ocijenivši osnovanim istaknuti prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je Osnovni sud istakao da je šteta nastala u toku 1992. godine, da su zastarni rokovi počeli teći od 19. juna 1996. godine, kada je odlukom nadležnih organa ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti, slijedom čega je do podnošenja tužbe (24. novembra 2005. godine) protekao i subjektivni i objektivni rok iz citirane zakonske odredbe za potraživanje štete sudskim putem.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalni pravo, te je, ocijenivši žalbene navode apelanata paušalnim i neosnovanim, žalbu apelanata odbio.
9. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili apelanti, Vrhovni sud je Presudom broj 82 0 P 007520 11 Rev od 18. jula 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je odredbom člana 362. stav 2. ZOO, na koju su se pozvali nižestepeni sudovi, propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina (objektivni rok) od dana kada je šteta nastala. Imajući u vidu da je od 19. juna 1996. godine, pa do 24. novembra 2005. godine proteklo devet godina, Vrhovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju protekao objektivni rok u smislu člana 362. stav 2. Zato okolnost, kako je dalje navedeno, da su apelanti za nastanak predmetne štete eventualno saznali tek 2003. godine (kada im je vraćena u posjed njihova imovina), suprotno tvrdnji apelanata, nije relevantna za ocjenu osnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja, jer se subjektivni rok iz odredbe člana 376. stav 2. ZOO prema kojem takvo potraživanje zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu počinila može računati i uzeti u obzir samo ako nije istekao objektivni rok od pet godina. U odnosu na revizione navode apelanata da su im pobijanom presudom povrijeđena prava iz Ustava BiH i Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, Vrhovni sud je istakao da odredbe navedenih akata ne isključuju primjenu zakonskih odredaba, u konkretnom slučaju ZOO, koje propisuju rokove i uvjete za zaštitu prava na naknadu štete. Zakonska ograničenja, kako je zaključio Vrhovni sud, u ostvarivanju ovih prava, pa i određivanje vremenskih rokova – rokova za realizaciju naknade štete kao u konkretnom slučaju su opravdana zbog pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Pasivnim držanjem kroz zakonom propisani vremenski period apelanti su izgubili mogućnost da sudskim putem ishode naknadu pretrpljene štete. Vrhovni sud je dalje ocijenio kao neosnovane revizione navode apelanata da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratni zločin koje ne zastarijeva, pozivajući se pri tome na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. U vezi sa istaknutim navodima, Vrhovni sud je naveo da, da bi se zastarjelost zahtjeva za naknadu štete ocijenila saglasno odredbi člana 377. ZOO, nužno je da je tužbeni zahtjev upravljen protiv izvršioca krivičnog djela i da je to lice pravosnažnom presudom proglašeno krivim za krivično djelo koje je u uzročnoj vezi sa nastalom štetom, a što u konkretnom predmetu nije slučaj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također su naveli povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Apelanti su naveli da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Smatraju da su tuženi bili obavezni da sačuvaju imovinu apelanata od uništavanja i da oni u svako doba mogu doći u posjed te imovine. Pošto su tuženi propustili to učiniti, dužni su apelantima naknaditi novčanu protuvrijednost kao naknadu za oštećenje njihovih nekretnina. Pored toga, apelanti navode da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratni zločin koji ne zastarijeva. Pri tome su se apelanti pozvali na presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetima protiv Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić i Miroslava Deronjića. Također su naveli presudu Suda Bosne i Hercegovine u predmetu protiv Mirka Todorovića i dr. koji su osuđeni za ratni zločin protiv čovječnosti u općini Bratunac.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je iscrpno i svestrano obrazložio svoju odluku, izjašnjavajući se i o pitanjima koja su kao sporna apelanti ponovo postavili u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelacija neosnovana iz razloga koji su navedeni u odluci tog suda.
14. Tuženi su u odgovoru osporili navode apelacije kao neosnovane, ističući da su apelanti u reviziji citirali presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju i Suda Bosne i Hercegovine koje ne stoje ni u kakvoj vezi sa predmetom spora, odnosno navodnom odgovornošću tuženih. Predložili su da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete
1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.
2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 82 0 P 007520 11 Rev od 18. jula 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelanti su primili 30. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo iz člana 13. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 1. Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
22. Apelanti smatraju da im je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
24. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u provedenom parničnom postupku zahtjev apelanata za naknadu štete, a uvažavajući prigovor tuženih o zastari potraživanja, riješili primjenom člana 376. ZOO. Redovni sudovi su utvrdili da su apelanti tužbu podnijeli 24. novembra 2005. godine, te da je objektivni rok za podnošenje tužbe od pet godina iz člana 376. stav 2. ZOO nesporno istekao računajući od 19. juna 1996. godine kao dana prestanka ratne opasnosti. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi za svoj zaključak o zastarjelosti potraživanja dali dovoljno i jasno obrazloženje.
25. U vezi s navodima apelanata da je predmetna šteta prouzrokovana krivičnim djelom ratni zločin koje ne zastarijeva, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud 2. oktobra 2012. godine donio presudu u predmetu broj 44252/10 (vidi, Evropski sud, Ante Banićević i Marija Banićević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10). U navedenom predmetu aplikanti su podnijeli aplikaciju smatrajući da su domaći sudovi u njihovom slučaju trebali primijeniti rokove zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obveznim odnosima (koji je istovjetan članu 377. ZOO), s obzirom na to da su potraživali naknadu štete proisteklu iz krivičnog djela, a ne rokove iz člana 376. Zakona o obveznim odnosima (istovjetan članu 376. ZOO). Evropski sud je odbacio kao nedopušten navedeni zahtjev, navodeći, između ostalog (stav 35. odluke Evropskog suda) „da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. Zakona o obveznim odnosima (vidi st. 3. i 5). To bi građanskim sudovima omogućilo da ispitaju osnovanost zahtjeva podnosilaca, bez obzira na protek zakonskog zastarnog roka u krivičnom postupku ili bilo kakvog drugog ishoda krivičnog postupka. Umjesto toga, podnosioci su čekali četiri godine, te tako stvorili situaciju u kojoj je ishod krivičnog postupka imao odlučujući utjecaj na njihovu građansku tužbu“. Evropski sud je u stavu 36. navedene odluke ukazao da „iako člana377. Zakona o obveznim odnosima ostavlja dileme o načinu primjene zakonskog zastarnog roka na građanske tužbe za naknadu štete uzrokovane krivičnim djelom, sav mogući nedostatak jasnoće ispravljen je ustanovljenom praksom domaćih sudova. To je podnosiocima omogućilo da predvide u kakvim okolnostima mogu očekivati da će njihova građanska tužba biti odbačena zbog nastupanja zastare. Međutim, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, stavili u situaciju u kojoj su se izložili opasnosti nastupanja zastare u odnosu na njihovu građansku tužbu“.
26. Dovodeći predmet apelanata u vezu sa stavovima Evropskog suda iz navedene odluke, Ustavni sud smatra da se ti stavovi, s obzirom na činjenice konkretnog slučaja, analogno mogu primijeniti i na konkretan slučaj, ta da su apelanti, i u slučaju da smatraju da je šteta nastala krivičnim djelom, bili dužni svoju građansku tužbu radi naknade štete podnijeti u općem zastarnom roku iz člana 376. ZOO kako se ne bi izložili opasnosti nastupanja zastare, a što su apelanti propustili učiniti.
27. U vezi s navodima apelanata da su im povrijeđena prava iz Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da pravo apelanata na povrat imovine i pravo na kompenzaciju za imovinu nisu povrijeđeni primjenom odredaba o zastari potraživanja iz člana 376. ZOO. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da je zastarjelost potraživanja institut obligacionog prava po kome povjerilac, uslijed pasivnog držanja prema svom pravu unutar zakonom određenog vremena, gubi zaštitu tog prava ukoliko dužnik izrazi volju da se koristi pravom koje za njega nastaje zbog pasivnog držanja povjerioca. Zastarjelost kao posljedicu nema i gubitak samog prava, već se gubi samo zahtjev za prinudno ispunjenje tražbine tužbom kod suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u svojim odlukama dali dovoljna i razumna obrazloženja zašto su u konkretnom slučaju primijenili odredbe člana 376. ZOO, a koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
Ustavni sud, na kraju, napominje da je prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju imao u vidu i noviju praksu Ustavnog suda u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 3613/10 i 4760/10 od 5. novembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je odbio kao neosnovane apelacije apelanata zaključivši da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava kad su redovni sudovi osporenim odlukama odbili tužbene zahtjeve usmjerene na naknadu štete nastale u ratu zbog zastare potraživanja pozivanjem na relevantne odredbe ZOO (član 376). Ustavni sud je, također, imao u vidu i odluku u predmetu broj AP 2763/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2763/09 od 22. marta 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da je u specifičnim okolnostima tog slučaja, kao i dokaza koje su apelanti u tom predmetu predočili s tim u vezi, bilo obavezno provođenje istrage radi zaštite imovine apelanata, te da je tužena (Republika Srpska - Ministarstvo unutrašnjih poslova) prekršila pozitivnu obavezu i tako povrijedila pravo apelanata na imovinu.
28. Dovodeći u kontekst navedeno s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se na konkretan predmet analogno mogu primijeniti stavovi Evropskog suda iz odluke Banićević protiv Hrvatske i odluka Ustavnog suda u predmetima br. AP 3613/10 i 4760/10.
29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za primjenu materijalnog prava i utvrđeno činjenično stanje, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim. Pravo na djelotvoran pravni lijek
31. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da se na povredu ovog prava žale u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom su apelanti zadovoljni, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su ovi apelacioni navodi neosnovani.
Zabrana diskriminacije 32. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
33. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli, proizlazi da smatraju da im je prekršeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelanti, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nisu ponudili bilo kakav argument koji bi upućivao na to da su apelanti u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirani. Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o diskriminaciji paušalni, a eventualna diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili tužbeni zahtjev apelanata zbog zastarjelosti potraživanja dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.
36. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovog prava vezuju za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava.
37. Također, nije povrijeđeno ni pravo apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali mogućnost da koriste pravne lijekove i kada su iscrpili sve pravne lijekove koje su imali na raspolaganju.
38. Nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelanti nisu ponudili argumente o navodnoj povredi prava na zabranu diskriminacije a eventualna diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna.
39. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman