Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3504/12 (S. P. iz Travnika)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Dosjelost
  • Nekretnina
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3504/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3504/12, rješavajući apelaciju Sinana Pece, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sinana Pece podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 027340 12 Gž od 26. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 P 027340 09 P od 29. novembra 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sinan Peco iz Travnika (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Adis Ribić, advokat iz Travnika, podnio je 2. oktobra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 027340 12 Gž od 26. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 027340 09 P od 29. novembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP „Elektroprivreda“ Sarajevo-„Elektrodistribucija“ Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. augusta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. augusta 2014. godine a Općinski sud 22. augusta 2014. godine. Tužena, kojoj je apelacija dostavljena na odgovor 13. augusta 2014. godine, nije dostavila odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Općinski sud je Presudom broj 51 0 P 027340 09 P od 29. novembra 2011. godine, koja je u cjelini potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 P 027340 12 Gž od 26. septembra 2012. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu za služnost korištenja dijela bliže označene parcele u označenom novčanom iznosu.

6. Iz obrazloženja presude Općinskog sud proizlazi da je među strankama bilo nesporno da je na apelantovoj parceli tužena izgradila trafostanicu. Nadalje, tužena je u postupku tvrdila da je pravo služnosti na predmetnoj parceli stekla dosjelošću. Apelant nije osporavao postojanje prava služnosti tužene s obzirom na to da je na činjenici da tužena ima pravo služnosti i temeljio svoj tužbeni zahtjev. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su među strankama bili sporni pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva. Apelant je tražio naknadu za zemljište po osnovu prava služnosti i utvrđivanje iznosa naknade u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZOE), a tužena je isticala da se eventualno može tražiti naknada za stvarnu štetu koja je apelantu pričinjena izgradnjom trafostanice i utvrđivanje visine ove štete.

7. Općinski sud je zaključio da je za pravilno razrješenje konkretne pravne stvari potrebno utvrditi pravni osnov stjecanja prava služnosti, a shodno čemu se može utvrditi i osnovanost prava na naknadu po osnovu služnosti koja je predmet tužbenog zahtjeva. Općinski sud je ukazao na član 60. stav 2. i član 61. stav 1. Zakona o električnoj energiji FBiH (u daljnjem tekstu: ZOEE) kojima su propisani uvjeti po kojim je elektroprivredno društvo, a što je u konkretnom slučaju tužena, dužno postupati u slučaju izgradnje elektroenergetskog objekta. Nadalje, ukazano je na član 55. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) kojim je određen pojam stvarne služnosti, na član 57. kojim je određeno da se stvarna služnost stječe na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i dosjelošću, na član 60. kojim je određeno da se stvarna služnost stječe dosjelošću protekom 20 godina faktičkog ostvarivanja služnosti. Najzad, ukazano je da je članom 8. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZOE) propisano da se može ustanoviti služnost na zemljištu (nepotpuna eksproprijacija), te da je u tom slučaju postupak utvrđivanja naknade isti kao i za potpunu eksproprijaciju, a da se visina naknade određuje prema tržišnoj vrijednosti nekretnine.

8. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužena niskonaponsku mrežu koja prelazi preko apelantove parcele izgradila 1968. godine, te da je trafostanica izgrađena 1996. godine a shodno čemu je zaključeno da je tužena na dijelu apelantove parcele vršila pravo služnosti, što među strankama i nije bilo sporno. Na temelju ovih navoda tužena je i tvrdila da je na predmetnoj parceli stekla pravo služnosti dosjelošću, odnosno po osnovu zakona protekom više od 20 godina a čemu se nije protivio ni apelantov prednik, kao ni apelant, nakon što je 2002. godine kupio predmetnu nekretninu.

9. Općinski sud je zaključio da se stjecanjem služnosti protekom vremena i po osnovu zakona ne stječe i pravo na naknadu za služnost po osnovu ZOE. Općinski sud je ukazao da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na postojanju prava služnosti, ne navodeći pravni osnov po kom je služnost zasnovana, te da se pozivao na pravo na naknadu za služnost na osnovu ZOE. S obzirom na to da u toku postupka apelant nije dokazao da je služnost zasnovana na osnovu odluke o eksproprijaciji nadležnog organa uprave, odnosno da je takav akt postojao ili bio donesen, neosnovanim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na član 56. ZOE prema kom se naknada za zasnovanu služnost određuje shodno tržišnoj vrijednosti nekretnine. Nadalje, kako je tužena stekla pravo služnosti dosjelošću, tj. nesmetanim korištenjem više od 20 godina, čemu se nije protivio ni apelantov prednik, kao ni apelant, iako su imali zakonsku mogućnost za to, a da je pravni osnov stjecanja prava služnosti odlučan za stjecanje prava na naknadu za ustanovljenu služnost, apelantov tužbeni zahtjev je ocijenjen neosnovanim.

10. Kantonalni sud je u cjelini prihvatio stav prvostepenog suda o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza pravilno zaključio da je tužena stvarnu služnost na apelantovoj parceli stekla dosjelošću, tj. na osnovu člana 60. stav 1. ZOVPO, a kojim nije ustanovljena naknada za korištenje povlasne nekretnine. Nadalje, ukazano je da pravo na naknadu vlasnik povlasne nekretnine ima samo u slučaju kada je stvarna služnost stečena u skladu sa članom 59. ZOVPO, tj. odlukom suda ili drugog nadležnog organa, a što nisu okolnosti konkretnog slučaja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Po njegovom mišljenju, stav redovnih sudova da pravna osoba može steći služnost dosjelošću nema uporište u odredbama ZOVPO. Nadalje, apelant tvrdi da je tužena stekla pravo služnosti na osnovu člana 59. ZOVPO, odnosno člana 61. stav 2. ZOEE, shodno kom tužena ima pravo služnosti radi održavanja objekta, a što su vlasnici i korisnici zemljišta dužni poštivati. Slijedom navedenog, apelant ukazuje da se pri određivanju vrijednosti spora rukovodio članom 59. ZOE. Apelant dalje navodi i da tužena nije, u skladu sa članom 60. stav 2. ZOEE, uredila imovinskopravne odnose ni sa prethodnim vlasnikom, kao ni s njim, kao kupcem predmetne parcele. Po njegovom mišljenju, sve navedeno imalo je kao rezultat povredu čl. 2, 3, 6. i 59. ZOVPO, te člana 61. stav 2. ZOEE. Najzad, apelant smatra da je oštećen, jer i pored činjenice da je tužena izgradila objekt na njegovoj nekretnini i da nije uredila imovinskopravne odnose, prema stavu redovnih sudova nije dužna da mu plati naknadu za ustanovljenu služnost.

b) Odgovor na apelaciju

13. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantovi navodi neosnovani iz razloga koji su sadržani u obrazloženju presude ovog suda.

14. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije detaljno iznio hronologiju postupka, te da je na temelju providnih dokaza zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev u cjelini neosnovan.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 55.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtjeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vrišti na svojoj nekretnini.

(…) Član 59.

Odlukom suda ili drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelomično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Služnost iz stava 1. ovog člana, stječe se danom pravomoćnosti odluke suda ili drugog nadležnog organa, ako zakonom nije drukčije određeno.

Na zahtjev vlasnika poslužen nekretnine, nadležni organ utvrđuje naknadu koju vlasnik povlasne nekretnine duguje vlasniku poslužne nekretnine.

Član 60.

Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužen nekretnine se tome nije protivio.

Stvarna služnost se ne može steci dosjelošću ako je vršina zloupotrebom povjerenja vlasnika ili posjednika poslužen nekretnine, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva

16. Zakon o električnoj energiji FBiH (“Službene novine Federacije BiH” br. 41/02 i 38/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 60.

(…) Prije početka izgradnje elektroenegetskih objekata investitor je dužan sa vlasnikom nekretnine na kojoj namjerava graditi objekt urediti imovinsko-pravne odnose.

Na objekte čiji su imovinsko-pravni odnosi riješeni na način iz stava 2. ovog člana, elektroprivredno društvo nije dužno plaćati posebne naknade osim naknade za koncesiju kada je to zakonom predviđeno, a u slučaju nastanka štetnog događaja, dužno je naknaditi štetu Član 61.

Vlasnici nekretnina na kojima se grade elektroenergetski objekti imaju pravo na naknadu stvarne štete u skladu sa zakonom.

Vlasnici i korisnici zemljišta dužni su elektroprivrednom društvu omogućiti pristup elektroenergetskom objektu ili njihovim dijelovima radi održavanja objekta i zaštitnih koridora ili otklanjanja kvarova.

Ukoliko elektroprivredno društvo učini štetu prolazom do objekta ili njegovog dijela, dužno je učinjenu štetu nadoknaditi.

17. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07, 36/10 i 25/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Eksproprijacijom se može ustanoviti služnost na zemljištu i zgradi kao i zakup na zemljištu na određeno vrijeme (nepotpuna eksproprijacija).

(…) Odredbe ovog Zakona koje se odnose na postupak potpune eksproprijacije i postupak naknade za eksproprisanu nekretninu za potpunu eksproprijaciju shodno se primjenjuju i za nepotpunu eksproprijaciju.

Član 56.

U slučaju ustanovljenja služnosti naknada se određuje u iznosu za koji je uslijed ustanovljene služnosti umanjena tržišna vrijednost nekretnine kao i za nastalu štetu.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 51 0 P 027340 12 Gž od 26. septembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja presude, tj. 26. septembar 2012. godine, i datum podnošenja apelacije, tj. 2. oktobar 2012. godine, Ustavni sud je zaključio i da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava kada su zaključili da mu ne pripada pravo na naknadu za ustanovljenu služnost iako tužena nije uredila imovinskopravne odnose ni sa prethodnim vlasnikom, kao ni s njim u vezi s nekretninom na kojoj je izgrađena trafostanica.

26. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. U konkretnom slučaju apelant je u postupku pred redovnim sudovima svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da je u korist tužene ustanovljena stvarna služnos, pa da je tužena dužna da mu zbog toga plati naknadu. Na temelju provedenih dokaza redovni sudovi su utvrdili da je tužena stekla pravo služnosti dosjelošću, tj. neometanim vršenjem služnosti u periodu od 20 godina, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

29. Ustavni sud primjećuje da je članom 60. ZOVPO određeno da se stvarna služnost stječe dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. S obzirom na to da je članom 13. ZOVPO određeno da su nosioci prava vlasništva fizička i pravna lica, proizlazi da stvarnu služnost dosjelošću, a suprotno apelantovim tvrdnjama, može steći i vlasnik-pravno lice, kao što je u konkretnom slučaju tužena.

30. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a apelant ovakvo utvrđenje i ne dovodi u pitanje, da je tužena na predmetnoj nekretnini sagradila dalekovod još 1968. godine, te da je zbog rekonstrukcije dalekovoda, 1996. godine, umjesto ranije postavljenih stubova na predmetnoj nekretnini sagrađena trafostanica. Također, iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da se u ovom periodu raniji vlasnik predmetne nekretnine tome i protivio. Imajući u vidu član 60. ZOVPO prema kom se stvarna služnost stječe faktičkim ostvarivanjem služnosti u periodu od 20 godina uz uvjet da se vlasnik poslužne nekretnine tome ne protivi, proizlazi da je tužena u vrijeme izgradnje trafostanice 1996. godine već bila stekla pravo služnosti dosjelošću u smislu člana 60. ZOVPO. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, proizlazi da su na predmetnoj parceli imovinskopravni odnosi između tužene i ranijeg vlasnika već bili uređeni. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant predmetnu parcelu od ranijeg vlasnika kupio 1997. godine, tj. u vrijeme kada je pravo služnosti u korist tužene već bilo ustanovljeno. S obzirom na to da u slučaju stjecanja prava služnosti, u skladu sa članom 60. ZOVPO, nije određeno da je stjecalac dužan da plati naknadu za služnost stečenu na ovaj način, zaključak redovnih sudova da apelantu ne pripada pravo na naknadu ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene prava.

31. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi, a što se apelacijom i ne osporava, da u postupku pred redovnim sudovima nije predočen niti jedan dokaz da je tužena stekla pravo služnosti na temelju odluke suda ili nadležnog organa, kako je propisano članom 59. ZOVPO, a u kom slučaju bi apelant mogao isticati zahtjev za naknadu. Također, kod nesporne činjenice da je pravo služnosti na strani tužene dosjelošću bilo ustanovljeno još 1996. godine, ne može se prihvatiti osnovanom ni apelantova tvrdnja da je služnost stečena na temelju člana 61. stav 2. ZOEE kojim je određeno da je vlasnik zemljišta dužan elektroprivrednom društvu omogućiti pristup elektroenergetskom objektu ili njihovim dijelovima radi održavanja objekta i zaštitnih koridora ili otklanjanja kvarova.

32. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je tužena stekla pravo služnosti dosjelošću u skladu sa članom 60. ZOVPO, zbog čega su apelantov tužbeni zahtjev za plaćanje naknade za ustanovljenu služnost odbili kao neosnovan s obzirom na to da stjecanje služnosti na ovaj način ne stvara obavezu plaćanja naknade za služnost.

33. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu

34. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi u ovom dijelu, u suštini, svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredbi materijalnog prava, za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani u pogledu prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na način koji, u okolnostima konkretnog slučaja, ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba procesnog zakona, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman