Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3517/12 (B. B., S. S., R. B. i N. B.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kamata
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3517/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3517/12, rješavajući apelaciju Branka Baraća i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Baraća, Stevke Stjepanović, Radojke Barać i Nade Barać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P-040693 11 Rev od 6. septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Barać, Stevka Stjepanović, Radojka Barać i Nada Barać (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Donjih Karajzovaca, koje zastupa Advokatska kancelarija Đorđa Marića iz Banje Luke, podnijeli su 4. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 040693 11 Rev od 6. septembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i „Krajina osiguranja“ a.d. Banja Luka zatraženo je 8. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. juna 2015. godine, a „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka 18. juna 2015. godine.
Odlukom broj AP 3517/12 Ustavni sud je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3517/12 od 28. februara 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 040693 07 P od 29. jula 2009. godine obavezana je tužena „Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantima na ime rente isplati iznos od 17.115,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. jula 2009. godine, kao dana donošenja presude, do isplate, te da apelantima na ime dospjele zakonske kamate isplati iznos od 17.115,23 KM i troškove parničnog postupka u iznosu od 6.999,00 KM. Istom presudom zahtjev apelanata za isplatu zakonske zatezne kamate od 34.230,46 KM od 1. maja 2009. godine, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa su odbijeni.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac Milan Barać (pravni prednik apelanata) podnio tužbu Osnovnom sudu 16. februara 2000. godine protiv tužene „Krajina osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) kao pravnom sljedniku ZOIL-a Sarajevo - Poslovna jedinica Banja Luka, kojom je zatražio da mu tužena na ime rente isplati iznos od 6.500,00 dinara mjesečno, počev od 1. jula 1989. godine, kao datuma posljednje isplate rente, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do konačne isplate, i naknadu troškova parničnog postupka. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je pravni prednik apelanata teško povrijeđen u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 6. juna 1981. godine, da je 12. aprila 1984. godine sa pravnim prednikom tužene zaključio Sporazum o vansudskom poravnanju broj AO-451/84, kojim se ona obavezala da će mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete nastale usljed navedenog štetnog događaja plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 6.500,00 dinara do 15. u mjesecu za tekući mjesec, a koju je tužena shodno zaključenom sporazumu ispunjavala do 1. januara 1990. godine, nakon čega je isplata rente obustavljena. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-O-07-000203 od 28. avgusta 2007. godine apelanti su proglašeni za nasljednike svog pravnog prednika koji je umro 6. februara 2007. godine, koji su u cijelosti ostali kod podnesenog tužbenog zahtjeva. Pošto je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata bio izražen u dinarima, Osnovni sud je, ocjenjujući nalaze vještaka ekonomske struke, zaključio da je obaveza tužene da isplati apelantima za period od 16. februara 1997. godine do 6. februara 2007. godine iznos od 17.115,23 KM, imajući u vidu da je tužba ovom sudu podnesena 16. februara 2000. godine i da potraživanja dospjela nakon 16. februara 1997. godine nisu obuhvaćena zastarom, te zakonsku zateznu kamatu u istom iznosu, dok je prigovor tužene o zastarjelosti predmetnog potraživanja odbio kao neosnovan. O visini troškova parničnog postupka Osnovni sud je odlučio primjenom čl. 386, 387 i 396 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a o visini zakonske kamate na osnovu člana 277 ZOO i kamatu dosudio apelantima na iznos dospjele rente od dana presuđenja, ocijenivši da obaveza plaćanja zatezne kamate nastaje kao posljedica zakašnjenja u ispunjavanju određene obaveze, što je u konkretnom slučaju isplata rente, te da obaveza plaćanja zatezne kamate postoji sve do plaćanja glavnice, odnosno do ispunjenja glavne obaveze prema odredbi člana 295 stav 2 ZOO.
7. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 040693 10 Gž od 27. aprila 2010. godine žalbu tužene djelimično usvojio i Presudu Osnovnog suda broj 71 0 P 040693 07 P od 29. jula 2009. godine preinačio u dosuđujućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati (stav 1 izreke presude), tako što je odbio zahtjev apelanata za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos glavnog potraživanja od 17.115,23 KM počev od 29. jula 2009. godine do isplate, dok je žalbu tužene u preostalom dijelu odbio i prvostepenu presudu u preostalom dosuđujućem dijelu potvrdio. Istom presudom žalba apelanata je djelimično uvažena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačena, tako da se naknada troškova postupka povećava sa iznosa od 6.990,00 KM na iznos od 8.178,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Istom presudom tužena je obavezana da apelantima naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 868,00 KM.
8. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da su pravni prednik apelanata i tužene zaključili sporazum o vansudskom poravnanju na osnovu čega je taj sud utvrdio da je nesporno riječ o ugovornom odnosu na koji se primjenjuju opći zastarni rokovi iz člana 371 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom odredbom zakona je propisano da potraživanja zastarijevaju za deset godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Dakle, po ocjeni tog suda, navedeni rok zastarjelosti u konkretnom slučaju nije protekao do podnošenja tužbe 16. februara 2000. godine, budući da u periodu od 14. aprila 1992. godine do 19. juna 1996. godine, prema članu 383 ZOO, zastarijevanje nije teklo (kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 ukinuto ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti). Okružni sud je dalje zaključio da tužena osnovano osporava odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je apelantima na dosuđeni iznos glavnog potraživanja dosuđena zakonska kamata počev od 29. jula 2009. godine, kao dana donošenja presude, zbog čega je primjenom odredbe člana 4.b Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate, kojom je propisano da iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga, presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu odluke o kamati preinačio i tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovan. Osim toga, Okružni sud je, takođe, zaključio da apelanti osnovano žalbom osporavaju odbijajući dio prvostepene odluke o troškovima postupka u dijelu koji se odnosi na PDV od 17%, budući da su apelanti uspjeli u predmetnom sporu, pa je primjenom odredbe čl. 383 stav 2 ZPP, a u vezi sa čl. 386 i 387 istog zakona odluku o troškovima postupka povećao, tako što im je naknadu na ime troškova postupka povećao sa iznosa od 6.990,00 KM na iznos od 8.178,30 KM, dok je navode apelanata u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka koji se odnose na sastav tri podneska ocijenio neosnovanim, ocijenivši da preduzimanje tih pravnih radnji nije bilo nužno za vođenje ovog postupka (član 387 stav 1 ZPP).
9. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 040693 11 Rev od 6. septembra 2012. godine reviziju tužene usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dosuđujućem dijelu i tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude je naveo da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva apelanata da je tužena dužna na ime neisplaćene rente njihovom pravnom prednika za period od 16. februara 1997. godine do 6. februara 2007. godine isplatiti iznos od 17.115,23 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Uvidom u spise predmeta Vrhovni sud je zaključio da su odluke Okružnog i Osnovnog suda utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude. Naime, imajući u vidu izvedene dokaze, Vrhovni sud je ocijenio da pravni prednici apelanata svoje potraživanje od tužene temelje na obavezi koju je pravni prednik tužene preuzeo sporazumom o vansudskom poravnanju zaključenim 12. aprila 1984. godine i u kojem se, u članu III, pravni prednik tužene obavezao da će pravnom predniku apelanata, počev od 1. jula 1984. godine pa ubuduće, isplaćivati rentu u iznosu od po 6.500,00 dinara mjesečno, najkasnije do 15. u mjesecu za tekući mjesec, uz zadržavanje prava da može i odjednom ili unaprijed platiti rentu za nekoliko mjeseci. Vrhovni sud smatra da iz navedene odredbe jasno proizilazi da je plaćanje rente ugovoreno u jednakim iznosima na osnovu čega je zaključio da je prigovor tužene osnovan, da su sudovi bili dužni zastarjelost potraživanja apelanata ocijeniti prema odredbi čl. 372 i 373 ZOO, a ne prema odredbi člana 371 istog zakona. Ovo zbog toga što je članom 372 stav 1 ZOO propisano da potraživanje povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena, pa bilo da se radi o takvim sporednim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, dok je stavom 2 istog člana propisano da isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, a članom 373 stav 1 ZOO je propisano da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenja potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanje. Prema stavu 2 istog člana, kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani navodi tužene da je potraživanje apelanata u cijelosti neosnovano imajući u vidu da je u okolnostima konkretnog slučaja pravni prednik tužene, prema odredbama sporazuma o vansudskom poravnanju, bio dužan da isplaćuje mjesečnu rentu pravnom predniku apelanata do 15. u mjesecu za tekući mjesec, a koju isplatu je obustavio 1. januara 1990. godine. Pošto su apelanti tužbu sudu podnijeli 16. februara 2000. godine, iz navedenog slijedi da je nastupila zastara potraživanja apelanata prema odredbi člana 372 ZOO, jer, prema navedenoj odredbi ZOO, potraživanje svakog mjesečnog iznosa rente zastarijeva u roku od tri godine od dana dospjelosti, a da apelanti, odnosno njihov pravni prednik, nisu zahtijevali isplatu dospjelih iznosa rente u roku od pet godina od dospijeća najstarijeg neispunjenog potraživanja za koji period tužena, odnosno njen pravni prednik nisu vršili davanja. Shodno članu 373 ZOO, nastupila je zastara prava apelanata da na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju od 12. aprila 1984. godine zahtijevaju isplatu rente koja je dospjela prije 16. februara 1997. godine, tako i one koja je dospjela poslije toga datuma. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani navodi tužene da je potraživanje apelanata u cijelosti zastarjelo zbog čega primjenom odredbe člana 250 stav 1 ZPP je odlučio kao u izreci presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 372 i 373 ZOO, jer se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru – sporazumu između parničnih stranaka, zbog čega je Vrhovni sud u konkretnom slučaju bio dužan primijeniti odredbu člana 371 ZOO kojom je propisan opšti zastarni rok od 10 godina.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju presude protiv koje je apelacija podnesena, kao i da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
12. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da presudu Vrhovnog suda smatra pravilnom i utemeljenom na zakonu. S tim u vezi, smatra da su neosnovani navodi apelanata u vezi sa pozivanjem da je u konkretnom slučaju taj sud bio dužan primijeniti odredbu člana 371 i člana 379 ZOO, kojim je propisan opšti rok zastare potraživanja, 10 godina, jer apelanti i tužena nisu zaključili sudsko poravnanje da bi se mogao primijeniti navedeni zastarni rok. Tužena je navela da potraživanje mjesečne rente, u smislu člana 372 ZOO, zastarijeva za tri godine od dana dospjelosti svakog pojedinog davanja, a budući da apelanti nisu tražili isplatu dospjelih iznosa rente u roku od pet godina od dana dospijeća najstarijeg neispunjenog potraživanja, to je, shodno članu 373 citiranog zakona, nastala zastara prava apelanta da na osnovu sporazuma o vansudskom poravnanju od 12. aprila 1984. godine zahtijevaju isplatu rente. Prema tome, tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/09, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Povremena potraživanja Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.
Zastarjelost samog prava Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
(3) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.
Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima Član 379.
(1) Sva potraživanja koja su utvrđena pravnosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
(2) Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće, zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. septembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 4. oktobra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da su im tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
21. Apelanti su u prilog tvrdnji o povredi prava na pravično suđenje istakli da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, jer na sporni odnos između tužene i njih taj sud nije mogao da primijeni odredbe čl. 372 i 373 ZOO kojima su propisani rokovi zastare povremenih potraživanja, kao i samo pravo iz koga takva potraživanja proizilaze, budući da se u konkretnom slučaju radi o zaključenom ugovoru - sporazumu između tužene i njihovog pravnog prednika u kojem slučaju zastarni rok iznosi deset godina prema odredbi člana 371 ZOO.
22. U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud najprije podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je redovni sud u određenom postupku proizvoljno postupao pri utvrđivanju činjenica, ali i primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i argumenttovane razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja o rokovima zastare potraživanja apelanata, navodeći da odnos između apelanata i tužene proizilazi iz sporazuma o vansudskom poravnanju, kojim je plaćanje rente pravnom predniku apelanata ugovoreno u jednakim unaprijed određenim iznosima iz čega proizilazi da se u okolnostima konkretnog slučaja radi o potraživanjima povremenih davanja, koja, prema odredbi čl. 372 i 373 ZOO zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, a da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenja potraživanja, poslije koga dužnik, u konkretnom slučaju tužena, nije vršila davanja. Prema tome, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tome da je Vrhovni sud, budući da se radi o ugovoru - sporazumu zaključenom između parničnih stranaka, bio dužan primijeniti odredbu člana 371 prema kojoj je opšti zastarni rok 10 godina. Osim toga, Ustavni sud, takođe, nalazi da je Vrhovni sud u odgovoru na navode apelanata ukazao da su odredbom čl. 371 i 379 ZOO, na koje apelanti ukazuju u apelaciji, propisani slučajevi u kojima potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare potraživanja, i to u slučaju kada su stranke zaključile sudsko poravnanje ili se odnose na potraživanja koja imaju snagu izvršne isprave, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj. Prema tome, dovodeći u vezu navedene činjenice i odlučenje Vrhovnog suda u kontekst sa citiranim odredbama ZOO, Ustavni sud smatra da u obrazloženju odluka Vrhovnog suda nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, da je Vrhovni sud u okolostima konkretnog slučaja bio dužan primijeniti rokove zastare propisane odredbom čl. 371 i 379 ZOO.
25. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. Pravo na imovinu
26. Apelanti tvrde da im je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi u tom dijelu svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava za koje je već zaključeno da su neosnovani u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i navodi u pogledu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi upućivalo na zaključak da je redovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i tako doveo u pitanje pravičnost postupka.
28. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredaba materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman