Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/12 (Banja Kiseljak – Hotel Dalmacija“ d.d. Kiseljak)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-117/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-117/12, rješavajući apelaciju Banje Kiseljak – Hotel Dalmacija“ d.d. Kiseljak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Banje Kiseljak – Hotel Dalmacija“ d.d. Kiseljak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 000250 09 Uvp od 30.

septembra 2011. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 000250 07 U od 17. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Banja Kiseljak – Hotel Dalmacija“ d.d. Kiseljak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 7. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 000250 09 Uvp od 30. septembra 2011. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000250 07 U od 17. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem o odobravanju programa privatizacije i početnog bilansa Agencije za privatizaciju Srednjebosanskog kantona – Travnik (u daljnjem tekstu: Agencija) broj 04-19-3261/00 od 31. avgusta 2000. godine, i to tačkom 1. izreke odobren je program privatizacije preduzeća Hotel Dalmacija d.o.o. Kiseljak sa utvrđenim državnim kapitalom na dan 30. juni 2000. godine u iznosu od 6.042.955,00 (100%) koji će se prodati postupkom javnog prikupljanja ponuda (tender), a plaćanje će se izvršiti svim dopuštenim sredstvima plaćanja prema odredbi člana 20. Zakona o privatizaciji preduzeća. Tačkom 2. izreke rješenja odobren je početni bilans preduzeća iz tačke 1. koji čini sastavni dio navedenog rješenja.

3. Rješenjem Agencije broj 04-19-3486/00 od 5. oktobra 2000. godine o izmjeni rješenja broj 04-19-3261/2000 od 31. avgusta 2000. godine, izmijenjen je dio tog rješenja koji se odnosi na način prodaje državnog kapitala te je precizirano da će se prodaja izvršiti u postupku javnog upisa dionica, a ne putem tendera. U ostalom dijelu Rješenje Agencije od 31. avgusta 2000. godine je ostalo neizmijenjeno.

4. Agencija je poslije toga donijela rješenje broj 02-19-291/06 od 5. juna 2006. godine kojim je odbijen prijedlog Općine Kiseljak (u daljnjem tekstu: Općina) kojim je traženo djelimično proglašavanje ništavim rješenja Agencije od 31. avgusta 2000. godine.

5. Međutim, u postupku povodom žalbe koju je Općina podnijela protiv rješenja Agencije od 5. juna 2006. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje, broj 05-19-363/06 od 20. septembra 2006. godine kojim je poništeno osporeno rješenje Agencije i usvojen prijedlog Općine za djelimično proglašavanje ništavim rješenja Agencije, broj 04-19-326/00 od 31. avgusta 2000. godine odnosno, broj 04-19-3486/00 od 5. oktobra 2000. godine, i to u dijelu koji se odnosi na početni bilans stanja zemljišta i šume, pa su iz početne bilanse izuzete parcele precizirane u tačci III izreke rješenja, dok su u ostalom dijelu osporena rješenja ostala na snazi.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesumnjivo proizilazi da je rješenjima Agencije od 31. avgusta 2000. godine, odnosno od 5. oktobra 2000. godine odobrena privatizacija poljoprivrednog/šumskog zemljišta, što je u suprotnosti sa odredbama člana 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, te člana 1. Zakona o šumama, kao i člana 8. Zakona o privatizaciji preduzeća, koje odredbe izričito zabranjuju prometovanje poljoprivrednim/šumskim zemljištem u postupku privatizacije, zbog čega su osporena rješenje ništava u smislu člana 264. stav

5. Zakona o upravnom postupku u dijelu koji se odnosi na odobravanje privatizacije predmetnih nekretnina.

7. S obzirom da je naknadno saznao za Rješenje Ministarstva broj 05-19-363/06 od 20. septembra 2006. godine, apelant je 9. januara 2007. godine podnio tužbu protiv tog rješenja Kantonalnom sudu.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 06 0 U 000250 07 U od 17. decembra 2008. godine odbacio apelantovu tužbu.

9. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant nije sudjelovao u upravnom postupku kao zainteresovana stranka, te da mu osporeno rješenje Ministarstva nije dostavljeno, a što proizilazi iz pismenog odgovora Agencije od 14. aprila 2008. godine i potvrde iste Agencije 29. aprila 2008. godine. Takođe, utvrđeno je da priloženi dokazi ukazuju da je apelant za osporeno rješenje saznao tek 20. decembra 2006. godine na raspravi u privrednom sporu sa Općinom koji se vodi pred Općinskim sudom u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem Ps-184/05. U vezi sa tim, Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, kojom je propisano da se tužba podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu. Dalje, naveo je, da se prema pravnom shvatanju tog suda, unutar istog roka za stranku tužbu može podnijeti kao tužitelj i osoba koja smatra da joj je upravnim aktom povrijeđeno nekakvo pravo ili lični interes utemeljen na zakonu, iako je upravni postupak vođen bez njenog sudjelovanja kao zainteresovane stranke. Konstatujući da iz spisa predmeta proizlazi da apelant nije sudjelovao u provedenom upravnom postupku, niti mu je dostavljeno osporeno rješenje, Kantonalni sud je zaključio da apelantovo pravo na podnošenje tužbe teče od dana dostave upravnog akta stranci koja je sudjelovala u postupku odnosno povodom čijeg zahtjeva je pokrenut postupak. Prema dostavnici u spisu predmeta Kantonalni sud je utvrdio da je osporeno rješenje Općini, kao stranci u postupku, dostavljeno 19. oktobra 2006. godine, a budući da je apelant tužbu podnio 9. januara 2007. godine, zaključio je da je očigledno da je ista podnesena neblagovremeno, protekom roka od 30 dana, u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, zbog čega je odbacio temeljem odredbe člana 25. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima.

10. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Rješenja Kantonalnog suda od 17. decembra 2008. godine, koji je Vrhovni sud odbio svojom Presudom broj 06 0 U 000250 09 Uvp od 30. septembra 2011. godine.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. U vezi sa tim, naveo je da je u smislu člana 48. Zakona o upravnom postupku stranka osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Nadalje, naveo je da iz podataka iz spisa predmeta proizilazi da u upravnom postupku u kojem je doneseno rješenje tuženog organa nije učestvovao apelant, koji navodi da je bio kupac u procesu privatizacije hotela „Dalmacija“ d.o.o. Kiseljak. Takođe, naveo je: „Dakle [apelant ] nije bio stranka u tom postupku, i nije mu dostavljeno rješenje tužene od 20.9.2006. godine.“ Zatim, citirao je odredbu člana 18. stav

2. Zakona o upravnim sporovima, te je istakao je da je u konkretnom slučaju Općini kao stranci u postupku osporeno rješenje dostavljeno 19. oktobra 2006. godine, a da je apelant je podnio tužbu 9. januara 2007. godine, dakle, po proteku roka iz citirane zakonske odredbe. Shodno tome, zaključio je da je Kantonalni sud pravilnom primjenom odredbe člana 25. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima odbacio tužbu kao neblagovremenu.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je u postupku privatizacije stekao pravo vlasništva i da se nalazi u posjedu nekretnina koje su precizirane u tačci III izreke rješenja Ministarstva od 20. septembra 2006. godine. Smatra da je u smislu člana 48. Zakona o upravnom postupku imao svojstvo stranke u upravnom postupku u kojem je doneseno rješenje Ministarstva od 20. septembra 2006. godine, zbog čega tvrdi da mu je moralo biti omogućeno da učestvuje u tom postupku i da su mu morala biti dostavljena rješenja donesena u istom. Apelant tvrdi da mu to međutim, suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku, nije mogućeno i da nije znao za predmetni upravni postupak sve do 20. decembra 2006. godine, kada je saznao za postojanje rješenja Ministarstva od 20. septembra 2006. godine. U skladu sa tim, smatra da mu se u smislu člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, rok za podnošenje tužbe protiv navedenog rješenja trebao računati od dana saznanja za njegovo postojanje, u kojem slučaju bi tužba bila blagovremena, a ne od dana dostavljanja tog rješenja Općini, kako su to zaključili redovni sudovi u osporenim odlukama. Apelant smatra da iz navedenog proizilazi da je u upravnom postupku doveden u „znatno podređen položaj“ u odnosu na Općinu kao drugu stranu u postupku, čime je prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, a da propust učinjen pred organima uprave nije otklonjen ni u postupku pred redovnim sudovima, koji su, kako tvrdi, proizvoljnom primjenom odredbi Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, odbacili njegovu tužbu kao neblagovremenu. Shodno tome, smatra da mu ni na jednoj instanci nije pružena mogućnost da učestvuje u postupku radi zaštite svojih prava.

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporena presuda donesena u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te iz razloga koji su navedeni u obrazloženju te presude. Takođe, istakao je da ne stoje apelacioni navodi da je osporenom presudom prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu i predložio je da se apelacije odbije kao neosnovana.

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod pravnog stajališta iz svoje odluke u kojoj su, iznijeti i detaljno obrazloženi njegovi stavovi o apelantovim tužbenim navodima. Takođe, istakao je da smatra kako njegovom odlukom nisu povrijeđena prava na čiju povredu je apelant ukazao u apelaciji, niti ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su apelacioni navodi neargumentovani, neosnovani i neistiniti, te da smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi apelantovih prava utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, Evropskom konvencijom i propisima FBiH. U vezi sa tim, Ministarstvo je navelo da su netačni i neargumentovani apelantovi navodi da je na osnovu Zakona o privatizaciji i rješenja Agencije od 31. avgusta 2000. godine stekao pravo vlasništva na parcelama koje su precizirane u tačci III izreke rješenja Ministarstva od 20. septembra 2006. godine. Naime, Ministarstvo je navelo je da u tom rješenju pravilno utvrđeno da je prvostepeni organ - Agencija pogrešno zaključila da predmetne parcele predstavljaju građevinsko zamljište. Dalje, navelo je da je činjenica da su navedene parcele evidentirane kao poljoprivedno odnosno šumsko zemljište, što je vidljivo iz dokumentacije zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Kiseljaku, te da prema tome nisu ni mogle biti predmet privatizacije i uvrstiti u početni bilans jer se radi o dobru od općeg interesa, a da je Agencija povrijedila zakonske propise uključivši te parcele u početni bilans rješenjima iz 2000 godine. Ministarstvo je istaklo da se iz navedenog može zaključiti da apelant nikada nije stekao pravo vlasništva, posjeda i korištenja na predmetnim parcelama, niti je mogao biti na zakonit način, uveden u posjed spornih parcela, pa kako nije ni stekao to pravo, „apsurdno je tvrditi da mu se to pravo krši“. Zatim, istaklo je da apelant nije mogao biti stranka u upravnom postupku jer je drugostepeni postupak protiv rješenja Agencije vođen zato što je taj organ grubo prekršio zakon uvrstivši u postupak privatizacije nekretnine koje su izuzete iz tog postupka, zbog čega nije ni postojao apelantov pravni interes da bude stranka u postupku. Takođe, navelo je da je Kantonalni sud pravilno ocijenio da je apelantova tužba neblagovremena u smislu člana 18. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, a da je Vrhovni sud pravilno odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje, ne nalazeći niti jedan argument za apelantove tvrdnje koje je ponovio u apelaciji, što se naročito odnosi „na činjenicu koju apelant nije uspio pobiti da mu sud dodijeli svojstvo stranke u postupku“. Shodno svemu navedenom, Ministarstvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 18. st. 1. i 2.

Upravni spor pokreće se tužbom.

Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.

Član 25.

Nadležni sud rješenjem će odbaciti tužbu ako utvrdi:

• da je tužba neblagovremena (član 18.), prijevremena (član 10.) ili podnesena od neovlaštenog lica (član 2.);

[…]

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo u konkretnom slučaju. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna odnosno da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra kako u vezi s navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) noesnovani.

20. Apelant, takođe, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o povredi ovog prava u suštini temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava u konkretnom slučaju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi naosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-117/12 (Banja Kiseljak – Hotel Dalmacija“… | Sudska praksa | Aktio