Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-411/14 (Š. K.,D.M. i M.M.,S. K. i I. Đ.,E. B.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-411/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-411/14, rješavajući apelacije Ševala Klike i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ševal Kliko protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 029939 13 GŽ od 20. novembra 2013. godine;

D.M. i M.M. protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 119761 13 REV od 26. decembra 2013. godine;

Stojan Komanović protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 008515 13 REV od 12. februara 2014. godine;

Ilić Đorđe protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 001041 13 REV od 19. februara 2014. godine;

Enver Bećirović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051831 13 REV od 18. februara 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-411/14 Ševal Kliko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnio je 27. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 029939 13 GŽ od 20. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev kojeg je apelant podnio protiv tužene (Republike Srpske), radi naknade nematerijalne štete koju je pretrpio uslijed ranjavanja tokom radne obaveze na dobojskom ratištu 1994. godine, pa je tužena obavezana da mu po tom osnovu isplati ukupan iznos od 2.000,00 KM (umjesto ukupno traženog iznosa od 14.000,00 KM), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je zaključeno da je od dana završetka liječenja apelanta pa do dana podnošenja predmetne tužbe (7. marta 2001. godine) prvostepenom sudu protekao subjektivni rok zastare potraživanja iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da zakonska mogućnost za zaključenje vansudskog poravnanja nije mogla dovesti do prekida zastarijevanja, jer je prekid zastarijevanja moguć samo dok traje zastara. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, ponuda tužene za zaključenje takvog poravnanja u skladu sa odredbama Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine (u daljnjem tekstu: Zakona o ostvarivanju prava) ima značaj odricanja od zastarjelosti iz člana 365. i člana 366. stav 1. ZOO i to samo u visini naknade koja bi se apelantu priznala u skladu sa odredbom člana 17. stav 1. alineja 8. naprijed navedenog Zakona da je zaključeno sudsko poravnanje. Budući da je apelantu utvrđeno pravo na ličnu invalidninu po osnovu oštećenja organizma devete kategorije od 30% invaliditeta, Okružni sud je zaključio da je apelantu, saglasno naprijed navedenoj zakonskoj odredbi, trebalo dosuditi zakonom propisani iznos od 2.000,00 KM za sve vidove naknade nematerijalne štete.

2. AP-1082/14 D.M. i M.M. (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnijele su 10. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 119761 13 REV od 26. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena revizija apelantica i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova, kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojeg su podnijele protiv tužene (Republike Srpske) radi naknade nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica koji je poginuo kao civilno lice u avgustu 1995. godine na radnoj obavezi uslijed granatiranja. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da su redovni sudovi pravilno zaključili da je u konkretnoj predmetnoj pravnoj stvari došlo do zastarjelosti potraživanja, budući da su apelantice za štetu saznale u avgustu 1995. godine, računajući zastarni rok od 19. juna 1996. godine, a da su tužbu podnijele 20. marta 2000. godine. Dakle, zaključeno je da su apelantice predmetnu tužbu podnijele protekom subjektivnog zastarnog roka iz člana 367. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je navedeno u osporenoj odluci da u konkretnom slučaju nije došlo do odricanja od zastarjelosti , jer je zaključkom Pravobranilaštva RS, sa pozivanjem na relevantne odredbe Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, odbačen zahtjev apelantica za naknadu nematerijalne štete.

3. AP-1510/14 Stojan Komanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpca, kojeg zastupa Dario Sandić, advokat iz Banje Luke, podnio je 4. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 008515 13 REV od 12. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova, kojima je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev kojeg je podnio protiv tuženih radi naknade štete, odnosno da se tuženi obavežu da mu, kao nasljedniku M.K., isplate osiguranu sumu iz ugovora o osiguranju života sa dopunskim osiguranjem od posljedica nesretnog slučaja iz 1984. godine. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da pravilno redovni sudovi nalaze da je teret dokazivanja visine potraživanja iz spornog ugovora bio na apelantu, te kako nije sporno da on nije tokom postupka na zakonit način predložio izvođenje dokaza finansijskim vještačenjem, jer se radilo o dinarskom ugovorenom iznosu kojeg je bilo potrebno izraziti u domaćoj valuti (KM), zaključeno je da su pravilno redovni sudovi odlučili kada su, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu odredbe člana 126. Zakona o parničnim postupku RS, odbili njegov tužbeni zahtjev o čemu su dali odgovarajuće obrazloženje koje prihvata i revizioni sud.

4. AP-1748/14 Ilić Đorđe (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Stanislavka Ilić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 14. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 001041 13 REV od 19. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su potvrđene nižestepene presude redovnih sudova kojima je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja, kojeg su podnijeli protiv tuženih radi naknade nematerijalne štete nastale uslijed ranjavanja apelanta u avgustu 1995. godine u eksploziji granate. U predmetnoj pravnoj stvari je utvrđeno da je predmetna tužba od 1. marta 2001. godine podnesena neblagovremeno, odnosno protekom zastarnog roka iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, imajući u vidu da je apelant zajedno sa ostalim tužiteljima nesumnjivo za štetu saznao danom kad se desio štetni događaj, tj. 28. avgusta 1995. godine računajući od 19. juna 1996. godine trogodišnji rok zastare.

5. AP-2297/14 Enver Bećirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Behija Ljubović- Aganović, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051831 13 REV od 18. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta te potvrđene nižestepene presude redovnih sudova, kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojeg je podnio protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete zbog klevete. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 4. Zakona o zaštiti od klevete FBiH kako bi se udovoljilo predmetnom tužbenom zahtjevu, budući da tuženi nije lično identifikovao apelanta sa trećim licima

– „nekim korumpiranim ljudima“, već da je uopšteno govorio o grupi ljudi, kao i da široj javnosti nije poznato ko je vlasnik i odgovorno lice firme „Prominvest“ d.o.o. Konjic. Slijedom navedenog je zaključeno da na strani tuženog ne postoji odgovornost za klevetu u smislu odredbi člana 6. stav 2. i člana 7. stav 1. tačka A. navedenog Zakona. U tom smislu je Vrhovni sud istakao da je tuženi u emisiji dao izjavu o grupi korumpiranih ljudi, pri tome ne spominjući ime apelanta, a niti se bavio njegovom ličnošću, već je obrađivao aktualnu temu i za širu javnost značajnim problemom ugrožavanja životne sredine, pa se pravilnim ukazuje zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju radilo o mišljenju, a ne o iznošenju netačnih informacija, te da se samim tim nisu ostvarile zakonske pretpostavke za naknadu štete u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-411/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u postupcima, koji su okončani osporenim odlukama, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-411/14 (Š. K.,D.M. i M.M.,S. K. i I. Đ.,E… | Sudska praksa | Aktio