Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/14 (I. D. i „Prom-Ar“ d.o.o. Travnik i A. M.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-459/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-459/14, rješavajući apelacije Idriza Džakulića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Idriz Džakulić protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 015232 13 GŽ od 12. novembra 2013. godine;

„Prom-Ar“ d.o.o. Travnik protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 006515 14 REV od 18. marta 2014. godine;

Andrija Mucić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 014310 13 REV od 3. juna 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-459/14 Idriz Džakulić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 015232 13 GŽ od 12. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je, između ostalog, apelant obavezan da tužitelju na ime regresnog potraživanja isplati novčani iznos od 8.130,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je 1990. godine apelant, upravljajući neosiguranim vozilom, skrivio (što je utvrđeno osuđujućom krivičnom presudom) saobraćajnu nezgodu u kojoj su dva lica zadobila teške tjelesne ozljede, te da je tužitelj po osnovu obaveznog osiguranja u ranijem parničnom postupku oštećenima isplatio novčani iznos od 8.130.00 KM na ime naknade štete. Slijedom navedenog utvrđenog činjeničnog stanja, predmetni tužbeni zahtjev, radi regresa, je usvojen primjenom materijalnog prava koji je važio u vrijeme saobraćajne nezgode, odnosno tada važećeg Zakona o osnovama osiguranja imovine i lica, te Odluke Biroa osiguranja BiH broj 04-2894/00 od 30. novembra 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je istakao u osporenoj odluci da je apelant u predmetnom postupku radi regresa mogao sve prigovore, koje bi isticao u drugom postupku, isticati sada u ovom postupku koji se vodi protiv njega kao tuženog, slijedom čega se ukazuju kao neosnovanima žalbeni razlozi kojima se upućuje na nezakonitost pobijane prvostepene presude iz razloga što apelant nije učestvovao u ranijem parničnom postupku radi naknade štete. Dalje je navedeno da činjenica da li je apelant znao za vođenje parničnog postupka, radi naknade štete, kod utvrđenja da je sud utvrdio krivnju tuženog za saobraćajnu nezgodu, po ocjeni Kantonalnog suda nije od utjecaja na zakonitost pobijane prvostepene presude, pa su stoga neosnovani navodi žalbe apelanta kojima se upućuje na pogrešan stav prvostepenog suda da je apelant znao iz pismena koje mu je tužitelj upućivao da se vodi raniji parnični postupak. Na kraju je istaknuto da apelant nije ni prigovarao visini štete koju je tužitelj isplatio oštećenima u saobraćajnoj nezgodi, niti je predlagao dokaze u tom pravcu, pa su stoga i ovi žalbeni navodi paušalni. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

2. AP-2306/14 „Prom-Ar“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), iz Travnika, kojeg zastupa Ethem Veledar, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 006515 14 REV od 18. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude kojima je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev da se tuženi (BiH i FBiH) obavežu da mu solidarno naknade materijalnu štetu sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je, također, obavezan prvotuženoj naknaditi troškove postupka. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je zaposlenik apelanta prouzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj je smrtno stradalo jedno lice, te je taj zaposlenik apelanta oglašen krivim presudom nadležnog prvostepenog krivičnog suda. Dalje je utvrđeno da je apelant, nakon okončanja posebnog parničnog postupka, isplatio oštećenima novčani iznose na ime naknade nematerijalne i materijalne štete, kao i da je tužiteljevo vozilo u vrijeme saobraćajne nezgode bilo osigurano kod osiguravajuće kuće protiv koje je naknadno vođen stečajni postupak koji je rezultirao brisanjem tog društva iz sudskog registra. U tom smislu je apelant zasnovao svoj predmetni tužbeni zahtjev, navodeći da su mu tužene dužne naknaditi štetu jer su propustile donijeti propise koji bi zaštitili apelanta, odnosno osobe u situacijama kakva je ova. Sud BiH je u revizionoj presudi istakao da prihvata stav drugostepenog vijeća da apelant nije iskoristio dozvoljena pravna sredstva radi zaštite svojih interesa na način da mu je, prema važećim entitetskim propisima, pružena mogućnost da naknadu štete potražuje od svog zaposlenika, pa su stoga prigovori apelanta o nemogućnosti namirenja neosnovani. Zatim, po ocjeni revizionog vijeća Suda BiH, neosnovani su i prigovori apelanta da je za različito zakonodavstvo među entitetima u pogledu osiguranja odgovorna Bosna i Hercegovina, budući da je to u nadležnosti Agencije za osiguranje Bosne i Hercegovine koja je samostalna pravna osoba, odnosno upravna organizacija koja je ovlaštena i obavezana da obezbijedi jedinstveno, pravično i usaglašeno zakonodavstvo iz oblasti osiguranja, te koja je eventualno mogla biti tužena u predmetnom sporu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 215. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

3. AP-3969/14 Andrija Mucić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 28. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 014310 13 REV od 3. juna 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 14. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su preinačene nižestepene presude redovnih sudova na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog (Zaštitni fond FBiH) radi naknade nematerijalne i materijalne štete nastale koju je apelant pretrpio u saobraćajnoj nezgodi za koju je odgovoran vozač vozila koje je bilo osigurano kod osiguravajuće kuće kojoj je naknadno oduzeta dozvola za rad i protiv koje je pokrenut postupak likvidacije. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da osnovano revident ističe da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari (Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obavezama osiguranja od odgovornosti FBiH) i da nisu pravilno odlučili o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog-revidenta. S tim u vezi je dalje navedeno da je, u konkretnom slučaju, apelant bio dužan prijaviti svoje potraživanje u likvidacionom postupku, odnosno podnijeti nadležnom prvostepenom sudu tužbu protiv likvidacionog dužnika u smislu odredbi čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, radi utvrđivanja postojanja potraživanja, a ne protiv Zaštitnog fonda FBiH-tuženog. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-459/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-459/14 (I. D. i „Prom-Ar“ d.o.o. Travnik i… | Sudska praksa | Aktio