Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-710/14 (T. K.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-710/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-710/14, rješavajući apelaciju Tunje Krištića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tunje Krištića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 004928 12 Kžk od 7. novembra 2013.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tunjo Krištić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić iz Tuzle, podnio je 13. februara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 004928 12 Kžk od 7. novembra 2013. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. ranijeg Krivičnog zakona FBiH, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Dalje je određeno da se od preduzeća „Zlamak“ d.o.o. Orašje (u daljnjem tekstu: „Zlamak“) oduzima imovinska korist u iznosu od 63.202,40 KM. Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, koji su nastali kod Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) do ukidanja prvostepene presude, u iznosu od 3.210,00 KM i da plati paušal u iznosu od 100,00 KM, kao i da naknadi troškove krivičnog postupka pred Vrhovnim sudom, koji su nastali nakon ukidanja prvostepene presude, u iznosu od 1.480,00 KM i da plati paušal u iznosu od 150,00 KM. U predmetnom krivičnom postupku je rješenjem Vrhovnog suda ukinuta prvostepena presuda Kantonalnog suda i u ovom predmetu određeno održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom. Naime, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je apelant iskoristio svoj službeni položaj direktora preduzeća MP „Polirond“ d.d. Orašje (u daljnjem tekstu: „Polirond“) time što je iskoristio poslovne veze koje je to društvo prethodno izgradilo sa preduzećem „Aluminij“ d.d. Mostar, kako bi preduzeću „Zlamak“, čiji je vlasnik bila apelantova supruga a u kojem je apelant imao de facto svojstvo odgovorne osobe, pribavio protivpravnu imovinsku korist na način da je u periodu od 1. januara 1999. godine do 22. maja 2001. godine prodavao proizvode preduzeća „Polirond“ trećim osobama preko preduzeća „Zlamak“ što je suprotno članu 34. Zakona o gospodarskim društvima i članu 71. Statuta MP „Polirond“ pa je na taj način prodao razne proizvode u ukupnom iznosu od 492.626,36 KM, a zatim preko preduzeća „Zlamak“ te iste proizvode prodao trećim pravnim licima po uvećanoj cijeni u iznosu od 810.725,62 KM, iako je znao da preduzima djelatnost koja je u konkurentnom odnosu sa djelatnošću preduzeća „Polirond“, na koji način je preduzeću „Zlamak“ pribavio imovinsku korist u iznosu od 63.202,40 KM. Kada je u pitanju iznos imovinske koristi, Vrhovni sud je imao u vidu nalaze i mišljenje vještaka ekonomsko-finansijske struke Sadike Atlagić i to kako one koje su izvedeni tokom prvostepenog postupka, tako i njen nalaz i mišljenje odnosno iskaz koji su kao dokaz izvedeni pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je, u pogledu odlučne činjenice koja se odnosi na visinu pribavljene imovinske koristi od strane apelanta, primijenio princip in dubio pro reo. Slijedom navedenog je zaključeno da je apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem, jer je znao da svojim postupcima krši zakonski i statutarni princip zabrane konkurencije, tj. da krši svoju obavezu lojalnosti prema preduzeću „Polirond“ i da na taj način preduzeće „Zlamak“ pribavlja protivpravnu imovinsku korist, što je apelant i htio. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije koja je izrečena apelantu, Vrhovni sud je istakao da je ona donesena uzimanjem u obzir svih okolnosti na strani apelanta, smatrajući da je izrečena kazna zatvora srazmjerna težini učinjenog krivičnog djela i stepenu krivnje apelanta i da će se njome u cjelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 33. ranije Krivičnog zakona FBiH.

2. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-710/14 (T. K.) | Sudska praksa | Aktio