Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1144/14 (A. R.,I. H. i E. K.,D. B. iz Konjica, A. B. iz Mostara i A. S. iz Ilidže)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1144/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1144/14, rješavajući apelacije Alije Redžića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Alija Redžić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010586 12 GŽ od 26. februara 2014. godine;
Ibro Hasanagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 036507 13 REV od 14. januara 2014.
godine;
Edisa Kovačević, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 005828 11 GŽ od 12. februara 2014. godine;
Dževad Bisić, Anis Bajgorić i Adnan Sinanović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 328208 13 REV od 23. januara 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1144/14 Alija Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnio je 14. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 010586 12 GŽ od 26. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena Općina Živinice isplati određeni novčani iznos na ime manje obračunate i isplaćene plaće za period od januara 2008. do aprila 2009. godine. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je polazna osnovica za obračun njegove plaće iz Zaključka Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz 2008. godine (u daljnjem tekstu: Zaključak), na kojem apelant temelji svoj tužbeni zahtjev (a kojim je utvrđena osnovica za obračun plaće u iznosu od 60% prosječne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine), utvrđena na osnovu dogovora sindikata, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i Vlade Tuzlanskog kantona, niti da je pomenuti Zaključak objavljen u zakonom propisanoj proceduri, te da, stoga, navedeni Zaključak ne može predstavljati osnovicu za obračun apelantove plaće u utuženom periodu.
2. AP-1405/14 Ibro Hasanagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić advokatica iz Cazina, podnio je 31. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 036507 13 REV od 14. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi-Federalno ministarstvo odbrane isplati plaće i topli obrok za 2005. godinu, dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi isplati plaće i topli obrok za 2006. godinu, te plaće i topli obrok za januar i februar 2007. godine. U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva apelanta, u postupku je utvrđeno da je za isplatu plaća za sporni period osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, budući da je apelant u smislu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine, od 1. januara 2006. godine postao uposlenik Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine, za čije obaveza odgovara država Bosna i Hercegovina, zbog čega je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva neosnovan.
3. AP-1645/14 Edisa Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Zlatan Bektić advokat iz Živinica, podnijela je 10. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 005828 11 GŽ od 12. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev i tužena Općina Banovići je obavezana da apelantici isplati razliku plaće u iznosu od 1,38 KM za februar 2008. godine i 1,35 KM za april 2008. godine, dok je preko dosuđenog iznosa (u odnosu na traženi iznos od 6.808,84 KM, za januar, mart i maj 2008. godine), apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Sud je zaključio da iznos od 60 % prema Zaključku Vlade Federacije Bosne i Hercegovine iz 2008. godine, na kojem apelantica temelji svoj tužbeni zahtjev, ne može predstavljati osnovicu za obračun apelantičine plaće, jer se radi o utvrđenom iznosu prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine u prethodna tri mjeseca. Pored toga, sud je zaključio da je tužena apelantici u utuženom periodu, osim za februar i april 2008. godine, isplaćivala veći iznos plaće nego što joj zakonski pripada, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.
4. AP-1761/14 Dževad Bisić iz Konjica, Anis Bajgorić iz Mostara i Adnan Sinanović iz Ilidže (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnijeli su 15. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 RS 328208 13 REV od 23. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da ime tužena Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije Bosne i Hercegovine isplati određene novčane iznose na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine i regres za 2000., 2001. i 2002. godinu. U postupku je utvrđeno da su potraživanja apelanata za sporni period zastarjela u smislu odredaba člana 106. Zakona o radu, budući da su apelanti podnijeli tužbu sudu 22. novembra 2006. godine, tj. nakon isteka zakonskog roka od tri godine.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1144/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman