Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/14 (V.H. i drugi)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1196/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1196/14, rješavajući apelacije V.H. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

V.H. protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 MALS 008535 13 PŽ od 14. januara 2014. godine;

„I-Crni“ d.o.o. Cazin protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 PS 042893 12 REV od 17. januara 2014. godine;

„Geoput“ d.o.o. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 004723 13 REV 2 od 25. februara 2014. godine;

Blaško Božić protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 026497 14 GŽ od 8. maja 2014.

godine;

Irena Janjić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 009695 12 REV od 20. marta 2014. godine;

„Gradis2 d.o.o. Tuzla protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 040299 13 REV od 22. aprila 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1196/14 V.H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihać, podnio je 19. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 MALS 008535 13 PŽ od 14. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda, kojom je apelant obavezan da isplati tužitelju novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na ime duga po osnovu ispunjenja obaveza iz Ugovora o prevozu ogrijevnog drveta od 25. januara 2006. godine, dok je odbijen kao neosnovan u cjelosti protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužitelj obaveže da mu, na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti, isplati novčani iznos za period od 16. juna 2007. godine do 4. avgusta 2007. godine. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant za tužitelja vršio usluge prevoza ogrijevnog drveta i da apelant nije u dva navrata, odnosno po dva ispostavljena računa izvršio svoju obavezu isporuke krajnjem korisniku, te da u navedenim slučajevima nije vratio drva tužitelju. Slijedom navedenog je zaključeno da je tužbeni zahtjev usvojen primjenom odredbe člana 5. stav 2. navedenog Ugovora, kojom je propisano da ukoliko izvršilac usluga (apelant) ne isporuči ogrijev prema nalogu tužitelja kao naručioca usluge, izvršiocu će se fakturisati ogrijev u dvostruko većem iznosu na ime naknade štete zbog neisporuke u vezi sa odredbom člana 117. Zakona o obligacionim odnosima. U odnosu na apelantov protitužbeni zahtjev je utvrđeno da apelant nije provedenim dokazima, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku FBiH, dokazao svoje tvrdnje da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi zbog činjenice da u utuženom periodu nije mogao koristiti vlastito prevozno sredstvo, s obzirom da je isto bilo natovareno drvima tužitelja koja zbog loše kvalitete nije mogao isporučiti kupcima.

2. AP-1321/14 „I-Crni“ Cazin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Nijaz Hadžalić, advokat iz Novog Grada, podnio je 24. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 PS 042893 12 REV od 17. januara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova kojima je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da mu, na ime duga, isplatu novčani iznos. Apelant je, također obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav drugostepenog nadležnog suda koji je, prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda, zaključio da predmetni tužbeni zahtjev nije osnovan iz razloga što je ugovor o isporuci betonskih cijevi zaključen između „Rad“ d.d. Cazin i tuženog zaključen poslije ugovora o cesiji kojim je apelant preuzeo potraživanje od „Rad“ d.d. Cazin, umjesto da prethodi ugovoru o cesiji s obzirom na supsidijarnu narav ugovora o cesiji kao pravnog posla. Kako je ugovor o isporuci betonskih cijevi zaključen poslije ugovora o cesiji, i po ocjeni Vrhovnog suda isti se ne može vezivati za ugovor o cesiji, jer se cesijom ustupa postojeće potraživanje u smislu odredbe člana 436. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.

3. AP-2434/14 „Geoput“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 PS 004723 13 REV 2 od 25. februara 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom su preinačene nižestepene presude redovnih sudova u pogledu dosuđene visine novčanog iznosa koji je tuženi obavezan isplatiti apelantu na ime duga, a po osnovu naknade za izradu informacionog sistema saobraćajne infrastrukture i oglasnih medija na javnim površinama (u daljnjem tekstu: informacioni sistem). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužena pismenim podneskom obavijestila apelanta da je izabran kao najbolji ponuđač za izradu informacionog sistema u smislu odredbe člana 27. Zakona o javnim nabavkama, te da je po proteku rokova iz člana 48. navedenog Zakona tužena bila dužna pristupiti zaključenu ugovora sa apelantom, koji je imao pravo zahtijevati zaključenje ugovora u smislu odredbe člana 27. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je utvrđeno da apelant nije iskoristio tu mogućnost, ali je izradio informacioni sistem kao da je ugovor zaključen i predao tuženoj dva CD-a u kojima je sadržan taj sistem. S obzirom da do zaključenja spornog ugovora nije došlo, zaključeno je da se osnov za isplatu naknade za obavljeni posao nije ostvario, ali da je tužena dužna apelantu naknaditi vrijednost koju je od njega primila bez pravnog osnova shodno odredbi člana 210. ZOO. U svjetlu navedenog, Vrhovni sud je istakao da drugostepeni sud nije pravilno utvrdio visinu iznosa za koji se tužena obogatila, te da tužena nije mogla biti obavezana da apelantu, na ime glavnog potraživanja, isplati iznos veći od onog o kojem su se usaglasili ovlašteni vještaci. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS.

4. AP-3286/14 Blaško Božić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Lopara, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 16. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 026497 14 GŽ od 8. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv tuženog radi isplate. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi zaključio sa „Trgovina“ a.d. Lopare ugovor o zakupu poslovnog prostora i da je tuženi ostao dužan navedenom pravnom licu novčane iznose po osnovu zakupnine pa je vođen sudski postupak koji je okončan sudskim poravnanjem. Dalje je utvrđeno da je apelant obavljao određene poslove sa „Trgovina“ a.d. Lopare za koje mu nije isplaćena pripadajuća naknada, pa je navedeno pravno lice svoja potraživanja, koje je imalo prema tuženom, ustupilo apelantu ugovorom o ustupanju na iznos od 3.959,11 KM, ali da apelant u predmetnoj pravnoj stvari ne potražuje samo taj iznos nego i iznos koji se odnosi na iznos iz sudskog poravnanja. S tim u vezi je Apelacioni sud sud u obrazloženju osporene odluke istakao da je prvostepeni sud nakon provedenog vještačenja po vještaku ekonomske struke, kojem apelant nije prigovorio na ročištu na kojem je izložen nalaz i mišljenje navedenog vještaka, apelantu dosudio iznos od 1.099,87 KM koji iznos je utvrđen da je predstavljao visinu stvarnog potraživanja apelanta prema „Trgovina“ a.d. Lopare u momentu zaključenja navedenog ugovora o ustupanju potraživanja. S obzirom na navedeno, po ocjeni Apelacionog suda, prvostepeni sud je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu, a da pri tome nije počinio povrede postupka na koje žalba ukazuje, niti povrede postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 335. Zakona o parničnom postupku BdBiH.

5. AP-3366/14 Irena Janjić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Doboja, koju zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnijela je 18. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 009695 12 REV od 20. marta 2014. godine. U predmetnoj pravnoj stvari, apelantica je obavezana da tužiteljici, na ime duga, isplati novčani iznos od 16.000,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove postupka, budući da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužiteljica navedeni (ukupni) iznos pozajmila apelantici u periodu od 8. decembra 2006. godine do 20. februara 2007. godine i da joj apelantica nije vratila taj iznos. Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud, saglasno odredbi člana 562. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, udovoljio predmetnom tužbenom zahtjevu. Dalje je Vrhovni sud istakao da je neosnovan revizioni prigovor apelantice kojim ona osporava nadležnost prvostepenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, budući da je riječ o sporu za koji je bio nadležan osnovni sud prema odredbi člana 27. b) stav 1. tačka a) Zakona o sudovima RS. U odnosu na tvrdnju apelantice da je od tužiteljice pozajmila samo iznos od 1.000,00 KM, a ne iznos od 16.000,00 KM, Vrhovni sud je naveo da to ne proizlazi ni iz jednog izvedenog dokaza (izuzev njene izjave), slijedom čega se ukazuje neutemeljenom njena tvrdnja da je drugostepeni sud pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je apelantica od tužiteljice pozajmila iznos od 16.000,00 KM.

6. AP-3548/14 „Gradis“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, podnio je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 PS 040299 13 REV od 22. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda nadležnog suda kojom je preinačena prvostepena presuda na način da je odbijen u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi, na ime duga, isplati novčani iznos od 18.556,35 KM. Apelant je, također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je konstatovao da su predmet spora obračunate kamate, kao samostalno potraživanje zbog docnje u plaćanju glavnog duga iz poslovnog odnosa parničnih stranaka. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je zaključenim sravnjenjem međusobnih potraživanja prestala obaveza tuženog prema apelantu kako u pogledu glavnog potraživanja, tako i u pogledu sporednog potraživanja-kamata u smislu odredbi čl. 295., 336. i 337. Zakona o obligacionim odnosima, iako to nije izričito naznačeno u Zapisniku o sravnjenju. To, po ocjeni, Vrhovnog suda slijedi i iz naziva i iz sadržaja navedenog Zapisnika, koji predstavlja ugovornu kompenzaciju kojom su se ugovarači-parnične stranke sporazumjele da njihova uzajamna potraživanja prestanu bez ispunjenja-prebijanjem. S obzirom na prirodu sporedne obaveze (zateznih kamata), kada su uzajamna potraživanja prestala prebijanjem, odnosno prestankom glavne obaveze, zaključeno je da je prestala i sporedna obaveza. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1196/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1196/14 (V.H. i drugi) | Sudska praksa | Aktio