Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/14 (ŠGD Šume Središnje Bosne / ŠPD Srednjobosanske Šume d.o.o. Donji Vakuf i „Euroherc osiguranje“ DD Sarajevo i "Žuti Taxi" D.O.O. Sarajevo)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1243/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1243/14, rješavajući apelacije ŠGD Šume Središnje Bosne / ŠPD Srednjobosanske Šume d.o.o. Donji Vakuf i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
ŠGD Šume Središnje Bosne / ŠPD Srednjobosanske Šume d.o.o. Donji Vakuf, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 PR 069258 13 PŽP od 3. februara 2014. godine;
„Euroherc osiguranje“ DD Sarajevo, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 139663 13 PŽP od 27. januara 2014.
godine;
"Žuti Taxi" D.O.O. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 354997 14 PŽP od 30. aprila 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1243/14 ŠGD Šume Središnje Bosne / ŠPD Srednjobosanske Šume d.o.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 PR 069258 13 PŽP od 3. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 140. stav 1. tačka 52. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. U postupku je, nakon izvršene kontrole od strane nadležnog Federalnog inspektora rada Federalne uprave za inspekcijske poslove Sarajevo, utvrđeno da je apelant u septembru 2011. godine zaključio ugovore o obavljanju privremenih i povremenih poslova sa više radnika na poslovima doznake stabala za sječu, protivno zakonskim uvjetima, te da je, na taj način, počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
2. AP-1440/14 „Euroherc osiguranje“ DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milas, Martinović&partneri-Odvjetničko društvo iz Mostara, podnio je 1. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 PR 139663 13 PŽP od 27. januara 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 11. maja 2015. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 54. stav 7. Zakona o društvima za osiguranja, pa mu je izrečena novčana kazanu iznosu od 55.000,00 KM. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao pravno lice, zajedno sa S.P. kao odgovornim licem u pravnom licu, u periodu od augusta 2010. do juna 2011. godine, prilikom zaključivanja ugovora iz ostalih vrsta osiguranja, u osam slučajeva odstupio od Premijskog sistema za kasko osiguranje motornih vozila, kao akta vlastite poslovne politike, čime je počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret.
3. AP-2381/14 "Žuti Taxi" D.O.O. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PR 354997 14 PŽP od 30. aprila 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 42. i člana 5. stav 3. Zakona o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 1.500,00 KM. U postupku je, prilikom inspekcijske kontrole taksi vozila u vlasništvu apelanta koja je izvršena od strane federalnog inspektora saobraćaja, utvrđeno da jedno od taksi vozila apelanta obavlja prijevoz putnika bez važeće dopunske taksi oznake, dok jedno taksi vozilo nije posjedovalo važeće rješenje o ispunjavanju tehničko-eksploatacionih uslova. Sud je zaključio da je apelant na navedeni način počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1234/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman