Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1307/14 (A. M.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1307/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-1307/14, rješavajući apelaciju Anite Martić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anite Martić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 K 027316 13 Kž od 9. decembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Anita Martić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Čapljine, koju zastupa Branko Karadeglić, advokat iz Čapljine, podnijela je 20. marta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 027316 13 Kž od 9. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda, kojom je apelantica proglašena krivom za krivično djelo Teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa krivičnim djelom Ugrožavanje javnog prometa iz člana 332. stav 3. Krivičnog zakona FBiH, pa joj je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjeravanja od jedne godine, računajući od pravosnažnosti presude. Apelantica je, također, obavezana da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.840,00 KM. U predmetnom krivičnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, a nakon što je provedeno treće vještačenje u predmetnoj krivično-pravnoj stvari, poklonjena je vjera vještačenju koje je sproveo stručni tim Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu, slijedom čega je zaključeno da je apelantica morala postupiti sa većom pažnjom te radnju uključivanja na magistralni put obaviti tek onda kada se u potpunosti uvjeri da istu može poduzeti što nije bio slučaj kod predmetne saobraćajne nezgode, jer je apelantica olako držala da će radnju uključivanja na magistralni put uspješno obaviti u čemu nije uspjela. Dakle, utvrđeno je da je apelantica postupila suprotno odredbi člana 49. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH na način opisan u dispozitivu prvostepene presude, slijedom čega je zaključeno da se kao sudionik na putevima nije pridržavala prometnih propisa i time iz nehata ugrozila javni promet posljedicom čega je nastupila teška tjelesna ozljeda jedne osobe, čime je počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret. Odluka o krivično-pravnoj sankciji je donesena uzimanjem u obzir svih okolnosti na strani apelantice koje utječu da kazna bude manja ili veća, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja
2. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
3. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman