Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1722/12 (M. H., E. S., A. H. i A. H.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1722/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1722/12, rješavajući apelaciju Mirnesa Hamzića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Hamzića, Emini Samila, Ahmeta Hadžiavdića i Adnana Hadžiavdića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 050887 13 Gž od 25. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirnes Hamzić, Emini Samil, Ahmet Hadžiavdić i Adnan Hadžiavdić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 11. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 32 0 P 050887 10 P, a koji je okončan rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 050887 13 Gž od 25. septembra 2013. godine.

2. Apelanti su 28. decembra 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog „Jahorina osiguranje“ a.d. Pale, radi naknade štete.

3. Općinski sud je donio presudu zbog propuštanja od 5. jula 2012. godine kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati novčane iznose, pojedinačno precizirane u izreci presude, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, sve sa zakonskim zateznim kamatama. U obrazloženju je navedeno da je tuženom 10. januara 2011. godine dostavljena tužba na odgovor ali da on u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na tužbu zbog čega je sud primjenom člana 182. Zakona o parničnom postupku donio navedenu presudu.

4. Tuženi je 19. jula 2012. godine podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje, navodeći da nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje predmetne presude, jer, pored ostalog, G.R. kao zaposlenik tuženog nikad nije saznala za tu tužbu do prijema presude zbog propuštanja koju je primila 12. jula 2012. godine, pa nije ni mogla dati odgovor na tužbu.

5. Rješenjem Općinskog suda od 6. novembra 2012. godine, odbijen je prijedlog tuženog za povrat u prijašnje stanje.

6. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je donio rješenje od 25. septembra 2013. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.

7. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istovremeno potražuju i naknadu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 300,00 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su apelanti 28. decembra 2010. godine tužbom pokrenuli parnični postupak, da je Općinski sud 5. jula 2012. godine donio presudu zbog propuštanja kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, da je Općinski sud 6. novembra 2012. godine donio rješenje kojim je odbijen prijedlog tuženog od 19. jula 2012. godine za povrat u prijašnje stanje. Dakle, postupak pred prvostepenim sudom je okončan u roku od jedne godine i deset mjeseci. Ustavni sud nadalje zapaža da je Kantonalni sud o žalbi tuženog izjavljenoj protiv rješenja od 6. novembra 2012. godine, odlučio u roku od jedanaest mjeseci. S obzirom na činjenicu da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao dvije godine i devet mjeseci, gledajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da apelanti, u okolnostima konkretnog slučaja nemaju opravdan zahtjev u odnosu na navode da im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije pa zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Također, Ustavni sud zaključuje da je shodno navedenom, pozivanje apelanata i na povredu prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, te prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovano.

12. Budući da u predmetom postupku nije utvrdio povredu prava apelanata na koja su neosnovano ukazali predmetnom apelacijom, Ustavni sud zaključuje da je zahtjev kojim su, shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda, apelanti tražili naknadu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, također, neosnovan i da samim tim apelantima ne pripada pravo na isplatu te naknade.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1722/12 (M. H., E. S., A. H. i A. H.) | Sudska praksa | Aktio