Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/14 (M. M. i R. O.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1776/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1776/14, rješavajući apelaciju Mirnesa Matića i Ramiza Omerčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirnesa Matića i Ramiza Omerčevića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013031 13 Kž od 29. januara 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirnes Matić i Ramiz Omerčević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banovića, koje zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 16. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 K 013031 13 Kž od 29. januara 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni krivima za krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, pa je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine kao glavna kazna, te novčana kazna, kao sporedna kazna, u iznosu od 50.000,00 KM, dok je drugoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da priložena medicinska dokumentacija, kao ni ponašanje drugoapelanta u toku postupka, ni na koji način nisu ukazivali da je on neuračunljiv, odnosno da postoji sumnja da isti nije bio sposoban da u vrijeme izvršenja djela shvati značaj djela ili da upravlja svojim postupcima, a posebno kada se ima u vidu činjenica dužeg trajanja inkriminisanih radnji preduzetih od strane drugoapelanta, zatim njegovo držanje pred sudom, kao i činjenica da ni njegov branitelj, kome ta činjenica nije mogla ostati nepoznata, u toku postupka nije ukazivao na njegovu neuračunljivost.

2. Nadalje, sud je zaključio da je prvostepeno vijeće, prilikom odmjeravanja kazne zatvora, pored predmetne uloge prvoapelanta (on je bio taj koji je dao novac za nabavku opojne droge i koji je sa njemu poznatim licima dogovorio preuzimanje opojne droge u Holandiji), cijenilo i sve druge okolnosti, te kao olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani imalo u vidu da se radi o licu koje nije ranije osuđivano, kao i njegove porodične prilike, te činjenicu da je priznao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i izrazio kajanje zbog počinjenog krivičnog djela. Naime, utvrđeno je da je time iskazao i korektno držanje pred sudom i istovremeno dao svoj doprinos efikasnosti predmetnog krivičnog postupka, što je sve ocijenjeno kao osobito olakšavajuće okolnosti zbog kojih je istom, izrečena kazna znatno ispod zakonskog minimuma za krivično djelo za koje je oglašen krivim. Također, utvrđeno je da se prilikom izricanja novčane kazne, kao sporedne, prvostepeno vijeće rukovodilo materijalnim prilikama prvoapelanta, pri tome imajući u vidu i vrijednost nabavljene i oduzete opojne droge (prvoapelant je za nabavku jednog kilograma opojne droge kokain platio 25.000,00 eura), a osim toga, o njegovom imovnom stanju govori i luksuzno vozilo koje je koristio, kao i činjenica da je trebao otvoriti fitnes centar u Banovićima u koji je namjeravao uložiti 10.000,00 eura. Isto tako, u odnosu na drugoapelanta sud je zaključio da je prvostepeno vijeće utvrdilo sve okolnosti koje su bile relevantne za donošenje odluke o visini izrečene kazne, te je istima dalo adekvatan značaj, zbog čega nema mjesta prigovorima branitelja istaknutim u tom pravcu.

3. Najzad, utvrđeno je da je za krivično djelo organizovani kriminal iz odredbe člana 250 stav.

4. KZ BiH, na koje branitelj ukazuje, zapriječena znatno niža kazna zatvora, odnosno predviđen znatno niži posebni minimum kazne (kazna zatvora od najmanje jednu godinu), nego što je to slučaj sa predmetnim krivičnim djelom za koje su apelanti priznali krivnju i za koje su osuđeni, a za koje je predviđena kazna zatvora od najmanje pet godina. Dakle, utvrđeno je da je već samo ta činjenica dovoljna za konstataciju da su usporedbe izrečenih kazni za jedno i drugo djelo, generalno gledajući neprimjerene. Isto tako, sud je zaključio da je slična situacija i sa predmetom od 17. oktobra 2013. godine, na koji branitelj ukazuje, a u kojem je optuženom sud izrekao uslovnu osudu, ali opet za djelo za koje je predviđen posebni minimum kazne od najmanje tri godine. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je evidentno da je za djelo iz člana 195. stav 2. KZ BiH zakonodavac predvidio viši posebni minimum kazne zatvora (najmanje pet godina) u odnosu na djela na koja je branitelj ukazivao, „što se i može smatrati nelogičnim, ali je ipak stvar volje zakonodavca, koju sud mora respektovati, budući da je njegova zadaća da primjenjuje zakon onakav kakav jeste, pa je donio odluku kao u izreci presude“.

4. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnoj apelaciji pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti posebno tvrde „izričući ovakve kazne apelantima, Sud BiH je apelante doveo u neravnopravni položaj ... Također, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija) ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Ustavni sud prije svega uočava da je Sud BiH ocijenio neosnovanim navode apelanata u vezi nejednakog postupanja tj. da su njima previsoko odmjerene kazne u odnosu na druge osobe koje su počinile djela organizovanog kriminala iz odredbe člana 250 stav. 4. KZ BiH. Navedeno zato što je zakonodavac za djelo iz člana 195. stav 2. KZ BiH predvidio viši posebni minimum kazne zatvora (najmanje pet godina) „što se i može smatrati nelogičnim, ali je ipak stvar volje zakonodavca, koju sud mora respektovati, budući da je njegova zadaća da primjenjuje zakon onakav kakav jeste, pa je donio odluku kao u izreci presude“. Ustavni sud ukazuje da član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje obavezu, između ostalog, svakog suda u Bosni i Hercegovini da direktno primjenjuje Evropsku konvenciju, koja, u smislu člana II/2. Ustava BiH, ima prioritet nad svim ostalim zakonima, pa tako i nad KZ-om BiH. Međutim, Ustavni sud uočava da apelanti u apelaciji navode „izričući ovakve kazne apelantima, Sud BiH je apelante doveo u neravnopravni položaj ..dakle, apelanti nisu isticali niti naprijed navedeno niti pitanje kvalitete zakona nego „inistiraju“ na nejednakom postupanju od strane Suda BiH. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose i na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelant imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1776/14 (M. M. i R. O.) | Sudska praksa | Aktio