Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/14 (G. B.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1930/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-1930/14, rješavajući apelacije Gojka Bokića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Gojko Bokić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 014753 13 KŽ 2 od 24. decembra 2013. godine;

Nedžad Delić, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 025887 14 KŽ od 7. februara 2014. godine;

Fadil Karić i Hadis Karić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 434 0 K 077096 13 KŽ od 3. septembra 2013. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1930/14 Gojko Bokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Branko Karadeglić advokat iz Čapljine, podnio je 28. aprila 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 014753 13 KŽ 2 od 24. decembra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za krivično djelo krađe iz člana 231. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM koju je obavezan platiti u roku od dva mjeseca po pravosnažnosti presude, te određeno da ukoliko u tom roku ne plati kaznu ona će biti zamijenjena kaznom zatvora. U postupku je utvrđeno da je apelant na lokalitetu „Jejevci“, opština Trebinje, u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi uzeo i prisvojio ogrjevno drvo, vlasništvo JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, Centar za gazdovanje kršom Trebinje (u daljnjem tekstu: oštećeni), čime je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Sud je na osnovu vještačenja geodetske struke zaključio da je apelant sječu ogrjevnog drva izvršio na području koje pripada oštećenom, a ne na svojoj parceli, kako je apelant tvrdio.

2. AP-2287/14 Nedžad Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Sanela Hidanović advokatica iz Orašja, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 025887 14 KŽ od 7. februara 2014. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. u vezi sa članom 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ F BiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U postupku je utvrđeno da je apelant u periodu od 2008. do 2010. godine iz porodične kuće svog oca (u daljnjem tekstu: oštećeni), s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, uzeo motornu pilu, trimer za košenje trave, lovačku pušku i druge predmete, te ih je nudio na prodaju, odnosno prodavao, kojom prilikom je oštećenom pričinio štetu. Sud je zaključio da je apelant na navedeni način počinio produženo krivično djelo krađe.

3. AP-5513/14 Fadil Karić i Hadis Karić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Vlado Adamović advokat iz Sarajeva, podnijeli su 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 434 0 K 077096 13 KŽ od 3. septembra 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su oglašeni krivim za krivično djelo šumska krađa iz člana 316. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ F BiH, pa je apelantu Fadilu Kariću, izrečena kazna zatvora u trajanju od godinu dana i tri mjeseca, dok je apelantu Hadisu Kariću, izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od godinu dana koja se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. U postupku je utvrđeno da su apelanti, obaranjem i prisvajanjem pet stabala bukve, koja su vlasništvo JP ŠPD ZDK d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: oštećeni), oštećenom pričinili štetu, čime su počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Sud je zaključio da su tvrdnje apelanata da nisu počinili navedeno krivično djelo u cijelosti opovrgnute dokazima optužbe, te da njihova odbrana uopće nema bilo kakvo uporište u utvrđenom činjeničnom stanju i dokazima u spisu, pri čemu apelanti nisu pružili niti jedan dokaz kako bi sud mogao povjeravati njihovoj odbrani. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1930/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1930/14 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio