Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1942/12 (K. B.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Upravni postupak
- Penzija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1942/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-1942/12, rješavajući apelacije Koste Bjeletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Koste Bjeletića podnesene protiv:
- Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004664 10 Gž od 17. aprila 2012. godine; i
- Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 002001 13 U od 10. aprila 2014. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu broj 1186450272 od 31. oktobra 2013. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Trebinje broj 1186450272 od 7. avgusta 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Kosto Bjeletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 22. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 004664 10 Gž od 17. aprila 2012. godine. Predmetna apelacija je u Ustavnom sudu evidentirana kao AP 1942/12.
2. Apelant je 21. maja 2014. godine u navedenom apelacionom predmetu dostavio Presudu Okružnog suda broj 15 0 U 002001 13 U od 10. aprila 2014. godine, Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Odjeljenje za rješavanje o pravima u drugom stepenu (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 1186450272 od 31. oktobra 2013. godine i Rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 1186450272 od 7. avgusta 2012. godine, te zatražio od Ustavnog suda da "uzme u razmatranje i tu dokumentaciju". U vezi s tim, Ustavni sud je dopisom od 10. juna 2015. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju u skladu sa članom 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
3. Apelant je 24. juna 2015. godine dostavio popunjeni obrazac apelacije, bez pozivanja na predmet broj AP 1942/12, tako da je ta apelacija zavedena kao nova apelacija pod brojem AP 3084/15. S obzirom na to, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1942/12 i AP 3084/15 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1942/12.
Postupak radi naknade štete
4. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 004664 09 P od 8. juna 2010. godine obavezan je Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati mjesečne novčane iznose od po 90,00 KM počev od 1. maja 2006. godine pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz rješenja tuženog od 24. novembra 2000. godine proizlazi da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 104,04 KM, počev od 16. oktobra 2000. godine. Osnovni sud je naveo da iz rješenja Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Crne Gore – Područno odjeljenje Nikšić od 6. marta 2006. godine proizlazi da je apelantu utvrđeno pravo na srazmjerni dio starosne penzije u mjesečnom iznosu od 2,04 Evra, počev od 1. oktobra 2004. godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da iz rješenja tuženog od 29. marta 2006. godine proizlazi da je apelantu određena srazmjerna starosna penzija u mjesečnom iznosu od 44,64 KM, počev od 1. oktobra 2004. godine. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 90. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 106/05; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da najniža penzija ne može biti niža od 50% prosječne penzije u Republici isplaćene za decembar prethodne godine. Po mišljenju Osnovnog suda, tuženi je donošenjem novog rješenja o određivanju srazmjerne starosne penzije u skladu sa zaključenim Sporazumom između Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum o socijalnom osiguranju), postupio suprotno navedenim zakonskim odredbama. Osnovni sud je naveo da je tuženi na taj način prouzrokovao apelantu štetu u mjesečnim iznosima od po 90,00 KM, te da je stoga obavezao tuženog da apelantu isplati navedene novčane iznose shodno odredbama člana 154. Zakona o obligacionim odnosima.
5. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 004664 10 Gž od 17. aprila 2012. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije pravilno pravno shvatanje prvostepenog suda da iznos starosne penzije u konkretnom slučaju ne može biti manji od iznosa koji je propisan odredbama člana 90. stav 2. Zakona o PIO. Naime, Okružni sud je naveo da tumačeći odredbe člana 90. stav 2. Zakona o PIO, gramatički i logički, apelantu se nije mogao isplaćivati srazmjerni dio starosne penzije u iznosu najniže starosne penzije po članu 90. stav 2. Zakona o PIO. Okružni sud je ukazao da iznos najniže starosne penzije primaju isključivo korisnici samostalnih penzija koji imaju ostvaren cjelokupni penzijski staž ostvaren na području Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. S obzirom da je apelant u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju ostvario srazmjeran dio penzije u Crnoj Gori od 2,04 Evra, Okružni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 90. stav 2. Zakona PIO.
Postupak radi ponovnog određivanja srazmjerne starosne penzije
6. Rješenjem prvostepenog organa broj 1186450272 od 7. avgusta 2012. godine odbijen je apelantov zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je apelantov zahtjev neosnovan u smislu odredaba člana 86. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 134/11).
7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, drugostepeni organ je donio Rješenje broj 1186450272 od 31. oktobra 2013. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant ostvario ukupan penzijski staž od 20 godina, pet mjeseci i pet dana, od čega 19 godina, jedan mjesec i 15 dana u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj i jedna godina, tri mjeseca i 20 dana u Crnoj Gori. U vezi s tim, drugostepeni organ je naveo da je rješenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Crne Gore – Područno odjeljenje Nikšić od 6. marta 2006. godine apelantu utvrđeno pravo na srazmjerni dio starosne penzije u mjesečnom iznosu od 2,04 Evra, počev od 1. oktobra 2004. godine, te da je rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Trebinje od 29. marta 2006. godine apelantu određena srazmjerna starosna penzija u mjesečnom iznosu od 44,64 KM, počev od 1. oktobra 2004. godine. Drugostepeni organ je naveo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije i isplatu penzije u skladu sa odredbama člana 85. Zakona o PIO. Naime, drugostepeni organ je ukazao da je odredbama člana 86. Zakona o PIO propisano da se odredbe člana 85. Zakona o PIO ne odnose na srazmjerne penzije ostvarene primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH.
8. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 15 0 U 002001 13 U od 10. aprila 2014. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama člana 85. stav 1. Zakona o PIO propisano da se korisniku kome je penzija određena u manjem iznosu od najnižeg iznosa penzije utvrđenog ovim članom isplaćuje najniža penzija, te da je stavom 2. tog člana propisano da najniža penzija ne može biti niža od 50% prosječne penzije na teret Republike isplaćene za decembar prethodne godine. Takođe, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 86. Zakona o PIO propisano da se odredbe člana 85. ovog zakona ne odnose na srazmjerne penzije ostvarene primjenom međunarodnih ugovora o socijalnom osiguranju i Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja u BiH. Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno da je rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, filijala Trebinje od 29. marta 2006. godine apelantu određena srazmjerna starosna penziju i da rješenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Crne Gore – Područno odjeljenje Nikšić od 6. marta 2006. godine apelantu priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije, počev od 1. oktobra 2004. godine, primjenom odredaba člana 42. Sporazuma o socijalnom osiguranju. Pri tome, Okružni sud je naveo da Ustavni sud Republike Srpske Odlukom broj U-28/12 od 25. septembra 2013. godine nije prihvatio inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti odredaba člana 86. Zakona o PIO, te ocijenio da tim odredbama nije povrijeđeno ustavno načelo ravnopravnosti iz člana 10. Ustava Republike Srpske. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da nije bilo osnova da se apelantu isplaćuje najniža penzija u skladu sa odredbama člana 85. Zakona o PIO, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi izneseni u predmetnoj tužbi.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su nadležni organi, pri donošenju osporenih odluka, zanemarili činjenicu da Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Crne Gore ne isplaćuje apelantu penziju. Takođe, apelant navodi da nadležni organi nisu uzeli u obzir odredbe člana 16. Sporazuma o socijalnom osiguranju kojima je propisano da "ako je, prema pravnim propisima jedne države ugovornice, pravo na određeno davanje uslovljeno navršenjem perioda osiguranja u određenom zanimanju, odnosno poslu ili u zanimanju za koje postoji poseban sistem, nosilac te države ugovornice uzima u obzir i period osiguranja koji je, prema pravnim propisima druge države ugovornice, navršen u istom zanimanju, odnosno poslu ili u odgovarajućem sistemu". Stoga, apelant smatra da je pogrešan zaključak nadležnih organa da se najniža penzija isplaćuje isključivo penzionerima koji su ostvarili puni penzijski staž u Bosni i Hercegovini i Republici Srpskoj.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su nadležni organi, pri donošenju osporenih odluka, utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude donesene u parničnom postupku radi naknade štete, kao i u obrazloženju osporene presude donesene u upravnom sporu povodom apelantovog zahtjeva za ponovno određivanje srazmjerne starosne penzije, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o PIO i Sporazuma o socijalnom osiguranju na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4034/09 od 13. novembra 2012. godine; dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba.). Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman