Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2024/14 (H. Ć.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2024/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2024/14, rješavajući apelaciju Hajrudina Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Ćorića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Ip 001229 14 Pžip od 3. aprila 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jelaha, Općina Tešanj, podnio je 6. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Ip 001229 14 Pžip od 3. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izmjeni rješenja o izvršenju od 13. maja 2013. godine kao neosnovan i rješenje o izvršenju je u cijelosti održano na snazi, odnosno odbačen je apelantov prigovor izjavljen na zaključak o popisu, pljenidbi, prodaji i procjeni pokretnih stvari od 17. oktobra 2012. godine kao nedopušten, a prigovor o nedopuštenosti izvršenja je odbijen kao neosnovan. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo upravo o situaciji propisanoj relevantnom odredbom Zakona o izvršnom postupku, jer je rješenje o izvršenju od 13. oktobra 2000. godine postalo izvršno, a isto nije bilo moguće provesti prodajom pokretnih stvari apelanta kako je to bilo određeno u ranijem toku postupka, jer su popisane pokretne stvari (gume) propale. U vezi s tim, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno u skladu sa relevantnom odredbom navedenog zakona donio rješenje od 13. maja 2013. godine kojim je izmijenjeno ranije rješenje o izvršenju u dijelu određivanja novog predmeta i sredstva izvršenja i to izvršenjem na nepokretnostima u vlasništvu apelanta.

2. Nadalje, što se tiče apelantovih navoda da nije jasno koji je zaključak odbačen pobijanim rješenjem jer je u istom navedeno da se radi o zaključku od 17. oktobra 2012. godine, a pokretne stvari su popisane 2002. godine, sud je zaključio da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da je odbačen podnesak apelanta dostavljen nakon donošenja zaključka kojim je određen popis, pljenidba, prodaja i procjena pokretnih stvari apelanta od 17. oktobra 2002. godine, koji je primljen u Općinskom sudu u Tešnju 7. novembra 2002. godine i kojeg je taj sud cijenio prigovorom zbog čega je isti odbačen kao nedopušten budući da protiv zaključka donesenog u izvršnom postupku nije dopušten prigovor. S obzirom da je zaključak od 17. oktobra 2002. godine zaključak kojeg očito ima u vidu prvostepeni sud, jer se jedino takav zaključak o popisu, pljenidbi, prodaji i procjeni pokretnih stvari apelanta nalazi u prvostepenom spisu, sud je zaključio da se radi o očiglednoj omaški kada je u dispozitivu pobijanog rješenja naveden datum 17. oktobar 2012. godine umjesto 17. oktobar 2002. godine, a to znači da se radi o očitoj pogrešci u označavanju brojeva koju, u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o izvršnom postupku, prvostepeni sud može ispraviti u svako doba, pa je sud donio odluku kao u dispozitivu rješenja.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2024/14 (H. Ć.) | Sudska praksa | Aktio