Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2234/14 (F. R.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2234/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2234/14, rješavajući apelaciju Fatime Ramić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Ramić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 065372 13 Gži od 11. marta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Ramić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 15. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 I 065372 13 Gži od 11. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba i prvostepeno rješenje od 30. augusta 2013. godine je potvrđeno. Naime, stavom prvim dispozitiva prvostepenog rješenja odbijen je njen prigovor protiv rješenja o izvršenju od 15. marta 2012. godine, dok je stavom drugim određeno da to rješenje o izvršenju ostaje, odnosno mijenja se, tako da sada u istom stoji da se na osnovu izvršne presude Općinskog suda u Zenici od 4. novembra 2002. godine, nalaže apelantici da u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja, isplati tražitelju izvršenja zakonske zatezne kamate na plaćeni iznos glavnog duga (392,16 KM), koje kamate iznose 216,70 KM, a stavom trećim je istaknuto da u preostalom dijelu rješenje o izvršenju ostaje neizmijenjeno. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se u konkretnom slučaju upravo radi o potraživanju utvrđenom sudskom odlukom, a kod činjenice da je presuda temeljem koje je određeno izvršenje donesena 4. novembra 2002. godine, da je protekao rok od 15 dana za njeno dobrovoljno izvršenje koji teče od njenog prijema od strane apelantice, da je prijedlog za izvršenje podnesen dana 14. februara 2012. godine, tj. unutar roka od deset godina, proizilazi jasnim zaključak da nije nastupila zastara za prinudno potraživanje dosuđenog duga, u skladu sa odredbom člana 379. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
2. S druge strane, utvrđeno je da je imajući u vidu odredbu člana 372. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku na koju apelantica ukazuje, prigovor zastare također neosnovan. Naime, utvrđeno je da se u smislu te odredbe prigovor mogao isticati u toku trajanja provedenog parničnog postupka čiji rezultat je upravo pravosnažno donesena presuda, te kako su sada tom presudom utvrđena potraživanja zauzela mjesto onih dosadašnjih spornih potraživanja, zbog čega za takva nova potraživanja više ne vrijedi onaj rok zastare koji se odnosio na ta ranija potraživanja koja su bila predmetom tužbenog zahtjeva, već novi objektivni rok od deset godina, koji počinje teći narednog dana nakon pravosnažnosti presude. Istina, utvrđeno je da je odredbom člana 379. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima propisano da sva potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja. Međutim, utvrđeno je da iz konkretne presude ne proizilazi da se radi o povremenom potraživanju koje dospijeva ubuduće, već o potraživanju koje je već dospjelo, dok dosuđene zakonske zatezne kamate kao sporedno potraživanje dijele sudbinu glavnog duga. Dakle, da je presudom od 4. novembra 2002. godine dosuđen iznos glavnog duga koji se odnosi na kamate i da dospijeva ubuduće, sud je zaključio da bi se samo u tom slučaju mogla primijeniti odredba člana 372., a u vezi sa odredbom 379. stav 2. navedenih zakona u pogledu zastare povremenih potraživanja koja proističu iz takve odluke suda ili nagodbe, jer dospijevaju u roku od tri godine.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman