Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2290/14 (T. K.,Kanton Sarajevo i Opština Han Pijesak)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2290/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2290/14, rješavajući apelacije Tuzlanskog Kantona i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tuzlanski Kanton, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 089138 13 REV od 11. marta 2014.

godine;

Kanton Sarajevo, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 013211 13 REV od 1. aprila 2014.

godine;

Opština Han Pijesak, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 000332 12 REV od 2. oktobra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2290/14 Tuzlanski Kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno Pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 20. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 089138 13 REV od 11. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant i Općina Tuzla obavezani su da tužitelju JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla na ime duga za potrošnju vode u objektima za smještaj izbjeglica i raseljenih lica solidarno isplate iznos od 79.830,00 KM. U postupku je utvrđeno da je nesporno da su apelant i Općina nadležni za obezbjeđenje izgradnje i funkcioniranje objekata i prihvatnih centara za raseljena lica i izbjeglice. S tim u vezi, sud je zaključio da u situaciji kada pitanje podmirivanja troškova za komunalne potrebe u tim objektima i centrima nije uređeno podzakonskim aktima, po članu 413. Zakona o obligacionim odnosima postoji osnov za pretpostavku solidarne obaveze kantona i općine za sporni dug kao djeljivu obavezu iz ugovora u privredi, zbog čega je donesena odluka kao u dispozitivu presude.

2. AP-2580/14 Kanton Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Kantona Sarajevo, podnio je 5. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 PS 013211 13 REV od 1. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom koja je donesena po tužbi tužitelja „Moja banka“ d.d. Sarajevo, protiv tuženih „Hazald“ djl Sarajevo, H.T., H.H. i N.Dž., uz učešće apelanta kao umješača na strani tužitelja, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i tuženi „Hazald“ djl Sarajevo je obavezan da mu isplati iznos od 22.970,00 KM na ime duga po osnovu ugovora o kreditu, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da mu ostali tuženi (kao vlasnici tuženog „Hazald“ djl Sarajevo) solidarno sa tuženim „Hazald“ djl Sarajevo isplate navedeni iznos duga. U postupku je utvrđeno da tuženi „Hazald“ djl Sarajevo nije vratio novčana sredstva tužitelju iz osnova odobrenog kredita koji je zaključen između pravnog prednika tužitelja i tuženog „Hazald“ djl Sarajevo, zbog čega je u odnosu na pomenutog tuženog udovoljeno tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Međutim, sud je u odnosu na ostale tužene (kao fizička lica) zaključio da sporazumni ugovor o osnivanju preduzeća (tuženog „Hazald“ djl Sarajevo) ne predstavlja ugovor o jemstvu, kako tužitelj smatra, pa navedeni sporazum ne može biti osnov za obavezivanje ostalih tuženih na isplatu spornog duga, kao i da tuženi „Hazald“ djl Sarajevo, prema odredbama Zakona o preduzećima (koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu) kao pravno lice odgovara za obaveze isključivo svojom imovinom.

3. AP-5353/14 Opština Han Pijesak (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske- Sjedište Zamjenika u Vlasenici, podnio je 11. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 PS 000332 12 REV od 2. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju DOO „Instel“ Bijeljina na ime naknade za izvedene građevinske radove isplati iznos od 67.962,98 KM. U postupku je utvrđeno da je tužitelj, kao izvođač radova, prema ugovoru o izgradnji vodovodnog sistema Mrkalji i Džimrije koji je zaključio da apelantom, pored ugovorenih radova izvršio i određene dodatne radove u vrijednosti od 67.962,98 KM. Također je utvrđeno da je tužitelj za navedene dodatne radove imao pismenu suglasnost od strane apelanta, kao naručioca radova. Zbog navedenog, sud je donio odluku kao u dispozitivu presude.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2290/14.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2290/14 (T. K.,Kanton Sarajevo i Opština… | Sudska praksa | Aktio