Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2474/14 („Agroprom“ a.d. Zvornik i drugi)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2474/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2474/14, rješavajući apelacije „Agroprom“ a.d. Zvornik i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Agroprom“ a.d. Zvornik protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 PS 000059 14 PŽ 2 od 12. marta 2014.

godine;

Sakib Pečenković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 036010 13 REV od 25. marta 2014.

godine;

A.J. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 003328 13 REV od 8. aprila 2014. godine;

Fatima Heto protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 024060 14 GŽ od 28. maja 2014. godine;

Asima Jašić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 002904 14 REV od 3. jula 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2474/14 „Agroprom“ a.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zvornika, kojeg zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 PS 000059 14 PŽ 2 od 12. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u predmetu radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina (poslovni prostori i zemljište koje je potrebno za korištenje istih), kao i da tuženi trpi da se apelant upiše kao posjednik i (su)vlasnik istih u odgovarajućim evidencijama. U osporenoj odluci je Viši privredni sud istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da sporne nekretnine predstavljaju državnu (ranije društvenu), a ne zadružnu imovinu, pa se stoga neosnovano u žalbi navodi da je apelant dokazao da su njegovi prednici, bivše zemljoradničke zadruge i preduzeće u društvenoj svojini stekli održajem pravo vlasništva na nekretninama koje su posjedovali više od 50 godina. Dalje je navedeno, na okolnosti gradnje spornih objekata, da apelant nije dokazao da su predmetni građevinski objekti izgrađeni dobijanjem potrebnih saglasnosti i dozvola nadležnih organa, te da je on sagradio iste, slijedom čega se ne može udovoljiti njegovom zahtjevu da je građenjem stekao trajno pravo korištenja izgrađenog građevinskog zemljišta Žalbeni navod apelanta da je privatizovao su, po ocjeni Višeg privrednog suda, bez utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke, jer apelant to nije ni dokazao u smislu odredaba člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), budući da apelant nije proveo kao dokaz uvjerenje u kojem se označavaju nepokretnosti onako kako su određene Programom privatizacije i kako su iskazana u imovini preduzeća koja je bila predmetom izvršene privatizacije. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. ZPP.

2. AP-2570/14 Sakib Pečenković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, podnio je 4. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 036010 13 REV od 25. marta 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta podnesen protiv tuženih u predmetu radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama (porodičnoj stambenoj zgradi). Apelant je, također, obavezan da naknadi troškove postupka prvotuženom i drugotuženom. Vrhovni sud je, između ostalog, istakao u osporenoj odluci da je neosnovana tvrdnja apelanta da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na raspravljanje, fer i pravično suđenje, budući da je u činjeničnoj situaciji kada je apelant na ročištu koje je zakazano nakon donošenja drugostepenog rješenja sam se saglasio da se novo ročište ne određuje kao pripremno, već kao glavna rasprava, te kada je između dva ročišta protekao rok duži od 30 dana, ne može se govoriti da je apelant onemogućen u raspravljanju i da suđenje nije bilo pravično i fer u skladu sa čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovni sloboda. Također je Vrhovni sud istakao da nisu osnovani ni prigovori revizije da provedeni dokazi nisu cjenjeni u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da je neosnovan prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, s obzirom da se radi o paušalnim navodima apelanta bez konkretiziranja u čemu se ogleda povreda istog. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. ZPP.

3. AP-2863/14 A.J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnio je 20. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 003328 13 REV od 8. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova, kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja podnesen protiv apelanta, radi predaje u posjed dijela nekretnine (kuće). U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tužitelj suvlasnik sporne nekretnine, koja je u naravi i porodična kuća, da apelant nije suvlasnik istih nekretnina već da je u toj kući živio po odobrenju i saglasnosti jednog od suvlasnika, tj. oca. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, predmetnom tužbenom zahtjevu je udovoljeno primjenom odredbe člana 43. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, dok je u odnosu na apelantov navod da je stekao dosjelošću pravo vlasništva na dijelu nekretnine koju koristi, zaključeno je da apelant nije dokazao pravo lične služnosti ili pravo stanovanja u predmetnoj porodičnoj kući. Time što je tužitelj kao suvlasnik zatražio od apelanta da mu preda dio kuće koji je do tada uživao po njegovom odobrenju, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant je postao nesavjesni posjednik, jer je ugovorni odnos između suvlasnika i njega kao trećeg lica prestao. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-3552/14 Fatima Heto (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Goražda, koju zastupa Zufer Pjano, advokat iz Goražda, podnijela je 30. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 024060 14 GŽ od 28. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je u predmetu vraćanja stvari, između ostalog, odbijena žalba apelantice i potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda u dijelu u kojem je apelantica obavezana da vrati tužiteljima dio nekretnine-zemljišta (u naravi dvorište) na način što će ukloniti dio armirano-betonskog podesta. Apelantica je, također, obavezana tužiteljima naknaditi troškove postupka. Kantonalni sud je u osporenoj odluci istakao da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o čistom stvarno-pravnom odnosu na koji se ima primijeniti odredba člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, pa se stoga kao neosnovanim ukazuju žalbeni prigovori apelantice da se u konkretnom slučaju nema šta vratiti, te da također nisu od utjecaja prigovori apelantice da je sporne građevinske radove izveo njen suprug, budući da je ona upisana kao vlasnica parcele na kojoj su izvedeni ti radovi kao i na dijelu sporne parcele u vlasništvu tužitelja. Slijedom navedenog je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke, primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

5. AP-4393/14 Asima Jašić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Velike Kladuše, koju zastupa Nedžad Sarajlija, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 8. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 23 0 P 002904 14 REV od 3. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelantice i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova kojim je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice podnesen protiv apelantice u predmetu radi predaje u posjed nekretnine (kuća i zgrada), dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona ulagala u sanaciju i adaptaciju prizemlja porodične kuće, te da se protivtužena obaveže da joj na ime naknade uloženih troškova isplati novčani iznos. U predmetnoj pravnoj stvari je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da tužiteljica ima pravo na posjed temeljem ugovora o poklonu zaključenim sa majkom koja je isto stekla na osnovu pravosnažne sudske odluke, dok apelantica nema nikakvog pravnog osnova za posjed sporne nekretnine. Suprotno prigovoru revizije, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni nadležni sud pravilno primijenio odredbu člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, s obzirom da na utvrđenje da apelantica i njen sin bez saglasnosti majke tužiteljice i tužiteljice drže u posjedu spornu nekretninu i da su u istu vršili ulaganja. S tim u vezi je dalje navedeno da je drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 47. navedenog Zakona u odnosu na apelanticin protivtužbeni zahtjev, jer se takav zahtjev može postaviti tek nakon predaje u posjed tužiteljici sporne nekretnine, a apelantica je još u posjedu iste. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2474/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2474/14 („Agroprom“ a.d. Zvornik i drugi) | Sudska praksa | Aktio