Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2719/14 (A. Đ.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2719/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2719/14, rješavajući apelaciju Anđelka Đokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anđelka Đokića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 120967 14 Kvlz od 5. augusta 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelko Đokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 K 120967 14 Kvlz od 5. augusta 2014. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. oktobra 2014. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo obljuba zloupotrebom službenog položaja iz člana 196. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest godina, dok je I.R. proglašen krivim za krivično djelo iskorištavanje djece ili maloljetnih lica za pornografiju iz člana 199. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da nije došlo do povrede prava na odbranu apelanta, kada je drugi optuženi (I.R.), nakon okončanja dokaznog postupka u završnoj riječi priznao izvršenje krivičnog djela, jer je to njegovo pravo, jednako pravu drugog optuženog da ne prizna krivično djelo. Dakle, kako je I.R. u završnoj riječi priznao izvršenje krivičnog djela, koje priznanje je po okončanju dokaznog postupka najavio njegov branitelj, a o čemu se saglasio I.R., to je prvostepeni sud pravilno u osporenoj presudi navedeno priznanje posmatrao u kontekstu ostalih već provedenih dokaza i cijenio kao olakšavajuću u odnosu na pomenuto krivično djelo, te slijedom toga postupio shodno odredbi člana

280. ZKP RS, koja odredba sud ne obavezuje na razdvajanje postupka.

2. Nadalje, nasuprot apelantovim navodima, sud je zaključio da nema sumnje u vjerodostojnost iskaza oštećenog N.B. i valjanost razloga datih u osporenoj presudi za prihvatanje tog iskaza, jer se iz sadržaja tog iskaza jasno uočava da je, koristeći terminologiju adekvatnu njegovom uzrastu, dosljedno i uvjerljivo opisao način postupanja apelanta, koji je koristeći maloljetstvo oštećenog (uzrast od 16 godina) i njegovu objektivnu psihofizičku nezrelost iskoristio svoj službeni položaj, a ujedno podređen i zavisan položaj oštećenog, da ga navede da sa njim stupi u seksualne odnose, koje ponašanje apelanta je neprimjereno jer je oštećeni kao žrtva porodičnog nasilja očekivao pomoć i zaštitu od apelanta kao predstavnika Javne ustanove Centar za socijalni rad Banja Luka. Naime, utvrđeno je da je maloljetni oštećeni pripadao onoj kategoriji oštećenih koja se ima smatrati posebno ranjivom, jer mu je kao žrtvi porodičnog nasilja bila potrebna posebna briga, pomoć i zaštita. Isto tako, utvrđeno je da su uvjerljivi i dosljedni iskazi M.J. i B.S. i sa aspekta sadržaja konzistentni i međusobno saglasni sa iskazom oštećenog, jer su na identičan način opisali okolnosti pod kojima je apelant bio učesnik u predmetnom krivično-pravnom događaju. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjen KZ RS, kada su radnje apelanta i I.R., činjenično opisane u izreci osporene presude, kvalifikovane kao predmetno krivično djelo, jer između radnji izvršenja postoji međusobna povezanost, jedinstvo djelovanja, počinjene su u kratkom roku i radi se o istovjetnom oštećenom.

3. Osim toga, sud je zaključio da je u okviru općih pravila o odmjeravanju kazne, propisanim odredbama člana 37. KZ RS, pravilno prvostepeni sud utvrdio sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, koje se tiču činjenice da je neosuđivan, njegovih porodičnih i zdravstvenih prilika, ali je isto tako pravilno cijenio i otežavajuće okolnosti koje se tiču činjenice da oštećeni spada u posebno ranjivu kategoriju s obzirom da je bio žrtva porodičnog nasilja, da je kao žrtva krivičnog djela doživio psihičku traumu, zbog čega je bolnički liječen. Također, utvrđeno je da je prvostepeni sud pravilno cijenio kao otežavajuću okolnost činjenicu da je apelant nakon puštanja iz pritvora uputio prijetnje oštećenom i da su zbog toga prema apelantu određene mjere zabrane, jer ta okolnost predstavlja držanje apelanta poslije učinjenog krivičnog djela. Dakle, utvrđeno je da su relevantne olakšavajuće okolnosti, kao i otežavajuće okolnosti na koje se poziva u obrazloženju osporena presuda, došle u punoj mjeri do izražaja i prvostepeni sud ih je cijenio u međuzavisnosti i skupnosti i apelantu pravilno izrekao kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

4. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Također, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost) ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

5. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

6. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

7. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

8. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2719/14 (A. Đ.) | Sudska praksa | Aktio