Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2740/14 („Vitinka“ a.d. Kozluk i drugi)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2740/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-2740/14, rješavajući apelacije „Vitinka" a.d. Kozluk i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Vitinka“ a.d. Kozluk protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 PS 020853 13 REV od 23. aprila 2014. godine;

J.K. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 019459 12 REV od 22. jula 2014. godine;

Osman Dedić i „Pauk“ d.o.o. Bihać protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 MALS 031721 14 PŽ od 13.

oktobra 2014. godine;

Silvio Cvetko protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 037596 13 REV od 11. septembra 2014.

godine;

„Majevica“ d.o.o. Srebrenik protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 025280 14 REV od 23.

septembra 2014. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2740/14 „Vitinka“ a.d. Kozluk (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozluka, kojeg zastupa Nenad Rubež, advokat iz Zvornika, podnio je 12. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 PS 020853 13 REV od 23. aprila 2014. godine kojim je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0Ps 020853 13 Rev od 11. jula 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti broj AP-11/14 (u odnosu na predmet AP-51/14) od 12. februara 2014. godine, konstatuje se da je konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari navedena presuda Višeg privrednog suda, kojom je apelant obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga, odnosno na ime neisplaćenih potraživanja po osnovu ugovora o zakupu reklamnog prostora. Također je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke je Viši privredni sud naveo da je nepravilan zaključak prvostepenog suda da parnične stranke nisu bile u poslovnom odnosu, odnosno da među njima nije postojao ugovor o zakupu. S tim u vezi je dalje navedeno da ugovor o zakupu ne podliježe pismenoj formi, a apelant u toku postupka nije dokazao da je otkazao sporni ugovor kako je to propisano odredbama člana 597. Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom da je apelant bio u obavezi da tužitelju, u odnosu na zaključeni ugovor, kao zakupodavcu plaća određenu zakupninu, a nije ispunio svoju obavezu, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 567. stav 1. navedenog Zakona.

2. AP-3945/14 J.K. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 26. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 019459 12 REV od 22. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta i potvrđene nižestepene presude redovnih sudova, kojima je apelantica, zajedno sa ostalim tuženima, solidarno obavezana na isplatu duga tužitelju po osnovu kredita. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da kod činjeničnog utvrđenja da je apelantica kao sredstvo obezbjeđenja za urednu otplatu kredita priložila uredno potpisanu mjenicu potpisanu od strane ostalih tuženih (koji su bili jemci-platci) i da su tuženi solidarni dužnici neisplaćenog iznosa od utuženog duga, po ocjeni Vrhovnog suda neosnovano je pozivanje apelantice da se odluke redovnih sudova temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava koju ona vidi u činjenici da predmetni spor nije pokrenut tužbom već prijedlogom za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave i da je po prigovoru stranaka nastavljen parnični postupak. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

3. AP-4797/14 Osman Dedić i „Pauk“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Bihaća, koje zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 10. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 MALS 031721 14 PŽ od 13. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda nadležnog suda kojom su apelanti obavezani na isplatu duga tužitelju po osnovu zaključenog ugovora o jemstvu iz 2010. godine, a kojim su se apelanti kao solidarni jemci obavezali da odmah po pozivu tužitelja (povjerioca) isplate cjelokupni dospjeli dug po osnovu ugovora o kreditu. Predmetni tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je istakao da se u predmetnoj pravnoj stvari ne može primijeniti odredba člana 17. Zakona o zaštiti žiranata FBiH na koju su se apelanti pozvali, budući da se navedeni Zakon (iz 2013. godine) ne odnosi na obligaciono-pravne odnose koji su zaključeni do dana stupanja na snagu istog. S obzirom na navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku FBiH.

4. AP-5369/14 Silvio Cvetko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gruda, kojeg zastupa Mario Buntić, advokat iz Posušja, podnio je 12. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 037596 13 REV od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana revizija apelanta te potvrđena drugostepena presuda nadležnog suda kojom je apelant, zajedno sa drugotuženim, obavezan da tužitelju solidarno isplati dug, po osnovu zaključenog ugovora o lizingu između tužitelja i apelanta iz 2004. godine, te drugotuženog kao sudužnika. Tuženi su, također, obavezani tužitelju naknaditi troškove postupka. U obrazloženju osporene odluke je navedeno da je, po ocjeni Vrhovnog suda, apelant kao prvotuženi u obavezi platiti predmetni dug kao lizing naknadu, te da se ta obaveza zasniva na predmetnom ugovoru o lizingu kao i opštem načelu obligacionog odnosa sadržanom u članu 17. Zakona o obligacionim odnosima prema kojem su učesnici u obligaciono-pravnom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni za njeno ispunjenje. Što se tiče tvrdnju apelanta da on nikada nije zaključio sporni ugovor i da za njega samim tim nije ni stvorena obaveza, Vrhovni sud je naveo da takvi prigovori nemaju osnov u utvrđenom činjeničnom stanju, te su usmjereni na pobijanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, a revizija se ne može izjaviti iz tih razloga kako je to propisano odredbama člana 240. stav 2. Zakona o parničnim postupku FBiH.

5. AP-5519/14 „Majevica“ d.d. Srebrenik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzla, podnio je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 PS 025280 14 REV od 23. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je potvrđena drugostepena presuda nadležnog suda kojom je apelant obavezan da tužitelju isplati novčani iznos na ime duga utvrđenog Sporazumom o utvrđivanju dužničko-povjerilačkih odnosa za period od 1995. do 2003. godine kojeg su zaključile parnične stranke. Naime, Vrhovni sud je istakao u osporenoj odluci da je drugostepeni sud pravilno zaključio da u predmetnoj pravnoj stvari nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 374. Zakona o obligacionim odnosima, koja se odnosi na zastarjelost međusobnih potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga, budući da su parnične stranke zaključenjem navedenog Sporazuma prihvatili utvrđeno činjenično stanje po zajedničkom finansijskom vještaku sa danom obavljenog vještačenja i time priznaju stvarno stanje i eventualno zastarjela dugovanja potraživanja. Na taj način je, po ocjeni Vrhovnog suda, došlo do prekida zastare u smislu odredbe člana 387. stav 1. navedenog Zakona. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 248. Zakona o parničnom postupku FBiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2740/14.

Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2740/14 („Vitinka“ a.d. Kozluk i drugi) | Sudska praksa | Aktio