Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2947/15 (S. H.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2947/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-2947/15, rješavajući apelaciju Sadika Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Husića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 K 039397 15 Kvlz od 8. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Husić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 2. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 K 039397 15 Kvlz od 8. maja 2015. godine. Apelant je, također, podnio Ustavnom sudu prijedlog za donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo Osnovnom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kao učesniku u predmetnom krivičnom postupku, da obustavi pravne radnje u vezi sa izvršenjem kazne zatvora određene presudom Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 039397 14 K 2 od 5. juna 2014. godine.
2. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijen kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti, kojeg je podnio branilac apelanta protiv drugostepene presude nadležnog okružnog suda, a kojom je potvrđena prvostepena presuda nadležnog osnovnog suda kojom je apelant oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela teške krađe iz člana 232. stav 1. Krivičnog zakona RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U odnosu na tezu apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog nemogućnosti unakrsnog ispitivanja svjedoka, zatim odbijanjem zahtjeva odbrane za izvođenje dokaza u predmetnom krivičnom postupku, te zbog nedovoljnog vremena koje je dato odbrani, Vrhovni sud je istakao u pogledu prvog prigovora da je u ponovnom postupku odbrani apelanta bilo omogućeno da unakrsno ispita svjedoke, te da su bili upoznati sa sadržajem izjava svjedoka u sklopu direktnog ispitivanja okružnog tužioca, pa je tako odbrana imala dovoljno vremena da se pripremi za unakrsno ispitivanje. S tim u vezi je u osporenoj odluci navedeno da je o ovom prigovoru drugostepeni sud dao valjane razloge koje prihvata i Vrhovni sud, pa se stoga ne može prihvatiti tvrdnja apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu kako to pravilno zaključuju prvostepeni i drugostepeni sud. U odnosu na drugi prigovor, Vrhovni sud je istakao da odbijanjem prijedloga odbrane za izvođenje dokaza od strane prvostepenog suda nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta. Obrazlažući svoj stav, Vrhovni sud je konstatovao da je diskreciono pravo suda, sadržano odredbom člana 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), da odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili ne nepotreban, uz obavezu da obrazloži zbog kojih razloga je odbio to učiniti. U okolnostima konkretnog predmeta, po ocjeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je dao razloge zbog čega pojedini predloženi dokazi od strane apelanta nemaju značaj za ovaj predmet, dok je drugostepeni sud otklonio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koju je učinio prvostepeni sud na način što je na pretresu prihvatio prijedlog odbrane te pribavio i preostale materijalne dokaze koje je odbrana predložila. Također je Vrhovni sud naveo da su neosnovani navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na odbranu na način što odbrani nije dato dovoljno vremena radi pripreme odbrane, budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi suprotno, kao i da odbrana apelanta nije ni tražila dodatno vrijeme za pripremanje odbrane. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta prigovoru zahtjeva zasnovanom na tvrdnji o počinjenoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKP, pa je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 355. navedenog Zakona.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku, koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnom krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman