Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3066/15 (S. K.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3066/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3066/15, rješavajući apelaciju Selme Kadić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Selme Kadić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 049248 15 Pž od 18. maja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Selma Kadić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa ZAK Emire Imširević i Edžerije Trejić iz Bihaća, podnijela je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ip 049248 15 Pž od 18. maja 2015. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio provođenje rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. februara 2015. godine i 5. decembra 2013. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina žalba, te je potvrđeno prvostepeno rješenje od 24. februara 2015. godine, kojim je odbijen apelantičin prigovor protiv rješenja Općinskog suda od 15. januara 2015. godine. U toku postupka je utvrđeno da je na prijedlog tražitelja izvršenja od 4. decembra 2014. godine (nakon što se pravosnažno i izvršno rješenje o izvršenju od 24. aprila 2013. godine nije moglo provesti naplatom potraživanja na ½ plate apelantice) rješenjem od 15. januara 2015. godine određeno izvršenje protiv apelantice i to pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava apelantice – zakupnine (u mjesečnom iznosu od 1.187,50 KM) po osnovu ugovora o zakupu poslovnog prostora u Bihaću od 28. septembra 2012. godine i to od strane zakupca PZU „Apoteka Europharm“ Bihać, na koji način će se sredstva zaplijeniti sa transakcijskog računa apelantice i prenijeti na račun punomoćnika tražitelja izvršenja. Nadalje, utvrđeno je da je slijedom toga zabranjeno zakupoprimcu i Sparkasse Bank d.d. BiH, da novčana potraživanja i sredstva sa računa isplate apelantici, te je zabranjeno apelantici da ta sredstva naplati i s njima raspolaže, a radi naplate potraživanje tražitelja izvršenja na ime glavnog duga u određenom novčanom iznosu.
3. Također, utvrđeno je da je rješenje od 15. januara 2015. godine doneseno na osnovu pravosnažnog rješenja o izvršenju od 24. aprila 2013. godine radi prinudne naplate novčanog duga, pošto se izvršenje nije moglo provesti pljenidbom plate apelantice koju je ona ostvarivala kao zaposlenik PZU „Apoteka HID-Farm“ Bihać i PZU „Apoteka Europharm“ Bihać, jer je prekidala radni odnos kod navedenih poslodavaca. S obzirom da je rješenjem o izvršenju odobreno provođenje izvršenja na novčanim sredstvima apelantice koja ona ostvaruje po osnovu radnog odnosa, a kako se izvršenje na njenoj plati nije moglo provesti, to je sud na prijedlog tražitelja izvršenja odobrio da se izvršenje provede na novčanim sredstvima apelantice koja ona ostvaruje po osnovu navedenog ugovora o zakupu poslovnog prostora. Dakle, utvrđeno je da je jasno da se u konkretnom predmetu ne radi o promjeni predmeta i sredstva izvršenja shodno relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku, jer se izvršenje i dalje provodi na novčanim sredstvima apelantice. Osim toga, sud je zaključio da nisu tačni ni apelantičini navodi da je sud, a ne tražitelj izvršenja, odobrio izvršenje na novčanim sredstvima apelantice, jer je tražitelj izvršenja svojim zahtjevom iz decembra 2014. godine tražio od suda hitno postupanje tako što će dozvoliti izvršenje na novčanim potraživanjima apelantice koja ista potražuje temeljem pomenutog ugovora o zakupu poslovnog prostora, kao i sa njenog računa kod Sparkasse bank d.d. BiH.
4. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantičinog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman