Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3198/14 (M.S.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3198/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3198/14, rješavajući apelaciju M.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.S. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 038951 13 Rev od 20. maja 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 10. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 038951 13 Rev od 20. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice za isplatu razlike plata za period od 1. marta 2005. do 1. januara 2009. godine, za isplatu regresa za 2005. godinu i naknade za prekovremeni rad za period od 2005. do 1. januara 2009. godine. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da se za period od 1. marta 2005. do 8. septembra 2005. godine utvrđivanje visine razlike plata nije moglo vršiti primjenom Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama zaposlenika i poslodavaca u oblasti zdravstva (u daljnjem tekstu: stari GKU), zato što je u članu 1. tog ugovora propisano da se isti primjenjuje na privredne subjekte, ali ne i na javne ustanove koje svojstvo ima tuženi. Kako je odluka donijeta primjenom propisa koji se nije mogao primijeniti, to je u ovom dijelu sud odlučio kao u izreci presude. Nadalje, utvrđeno je da se u periodu od 8. septembra 2005. godine (dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH; u daljnjem tekstu: novi OKU) do 11. septembra 2007. godine (dana stupanja na snagu novog GKU) nije mogao primjenjivati ni novi OKU, jer tim ugovorom nisu propisani svi parametri za utvrđivanje visine plata, naime, propisana je samo najniža satnica, ali ne i koeficijent. Dakle, utvrđeno je da je članom 10. novog OKU propisano da će se vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenata složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrditi kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, te da su stoga redovni sudovi pogrešno primijenili novi OKU kada su razliku plata za taj period utvrdili na način što su satnicu iz člana 8. stav 2. novog OKU množili sa koeficijentom iz Pravilnika o plati, naknadama na plate i drugim materijalnim primanjima zaposlenika tuženog koja nemaju karakter plata i platnih lista, pa je u ovom dijelu sud donio odluku kao u izreci presude.
2. Također, utvrđeno je da se ni novi GKU nije mogao primjenjivati od dana stupanja na snagu 11. septembra 2007. pa do 1. januara 2009. godine, zato što je odredbom člana 69. stav 2. tog ugovora propisano da primjena predmetnog ugovora u kantonima počinje od dana davanja saglasnosti i pod uslovima utvrđenim odlukom od strane vlade kantona. Budući da je sporazumom zaključenim između Vlade HNK i predstavnika sindikata zaposlenih u zdravstvu HNK i aneksom sporazuma od 3. septembra 2008. godine uređena dinamika primjene novog GKU za period od 14. augusta 2007. do 31. decembra 2008. godine, to se na predmetna potraživanja nisu ni mogle primijeniti odredbe novog GKU, jer je u HNK primjena novog GKU počela 1. januara 2009. godine, pa je i u ovom dijelu sud odlučio kao u izreci presude. Najzad, sud je zaključio da je valjalo donijeti odluku o odbijanju zahtjeva za regres za 2005. godinu i naknade za prekovremeni rad, obzirom da su odluke o tom zahtjevu također donijete pogrešnom primjenom relevantnih odredaba materijalnog prava.
3. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Također, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija) ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom, u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman