Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1378/12 (S. M.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1378/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1378/12, rješavajući apelaciju Smajila Mulalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Smajila Mulalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000748 11 Rev od 2. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-591/05 od 25. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj P.335/2003 od 4. novembra 2004. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Smajil Mulalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgradca, kojeg zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnio je 12. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000748 11 Rev od 2. februara 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-591/05 od 25. novembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.335/2003 od 4. novembra 2004. godine (u dijelu u kojem je apelantu odbijen tužbeni zahtjev).

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Banjaluci, koje je zastupalo Republiku Srpsku – Ministarstvo unutrašnjih poslova Banjaluka i Opštinu Gradišku (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotužena ili tužene), kao učesnika u postupku, zatraženo je 9. decembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni i Okružni sud dostavili su odgovore na apelaciju 11. i 29. decembra 2014. godine, a Osnovni sud 9. marta 2015. godine. Tužene nisu odgovorile na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 8. avgusta 2003. godine podnio tužbu protiv tuženih u kojoj je naveo da je bio vlasnik i posjednik kuće i dvorišne zgrade izgrađene na zemljištu označenom kao k.č. broj 1934/4, upisane u posjedovnom listu broj 1169 KO u Gradiška-selo (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje se sada vode na imenu Ilije Maleševića. Istakao je da su predmetne nekretnine 8. avgusta 1993. godine nepoznati počinioci zapalili, te da su potpuno izgorjele, zajedno sa cjelokupnim inventarom (pokretnim stvarima). Istakao je da „paljevina kuće“ nije posljedica ratnih dejstava nego teroristički akt koji su tužene bile dužne spriječiti, te je postavio zahtjev da mu tužene solidarno naknade materijalnu štetu u iznosu od 500.000,00 KM sa zakonskim kamatama od dana nastanka štete do isplate.

6. Presudom Osnovnog suda broj P.335/2003 od 4. novembra 2004. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana je prvotužena da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 180.621,41 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, počevši od dana presuđivanja pa do isplate, i troškove postupka u iznosu od 1.932,00 KM (stav 1. izreke). Istom presudom apelantu je odbijen višak tužbenog zahtjeva (stav 2. izreke), te je tužbeni zahtjev i u odnosu na drugotuženu odbijen u cijelosti (stav 3. izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u materijalne dokaze, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, te saslušao više svjedoka, te da je ocijenio izvedene dokaze zajedno i pojedinačno, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je apelant bio vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina koje su 8. avgusta 1993. godine izgorjele zajedno sa cjelokupnim inventarom, o čemu je MUP, SJB Gradiška, 13. avgusta 1993. godine apelantu izdao uvjerenje broj 11-3/02-23-253. U odnosu na prigovor zastare koji su tužene istakle, Osnovni sud je istakao da taj prigovor nije osnovan jer se na apelantovo potraživanje treba primijeniti desetogodišnji rok zastarjelosti potraživanja računajući od 19. juna 1996. godine kao dana prestanaka rata u Republici Srpskoj. Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da se radi o šteti nastaloj usljed terorističkog akta. Slijedom toga, a uz pozivanje na odredbe člana 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te član 17. Ustava Republike Srpske, Osnovni sud je zaključio da je prvotužena odgovorna za naknadu materijalne štete koja je nastala na predmetnim nekretninama. Visinu štete Osnovni sud je utvrdio na osnovu nalaza vještaka građevinske struke. Istovremeno, Osnovni sud je zaključio da prvotužena nije odgovorna za naknadu štete nastale krađom pokretnih stvari (namještaja i alata) iz apelantove kuće. Konačno, Osnovni sud je zaključio da je za štetu isključivo odgovorna prvotužena „kao država“, te je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i prvotužene, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-591/05 od 25. novembra 2010. godine kojom je žalbu prvotužene uvažio i Presudu Osnovnog suda broj P- 335/2003 od 4. novembra 2004. godine preinačio u dosuđujućem dijelu u odnosu na prvotuženu (stav 1. izreke) na način da je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je obavezana prvotužena da mu isplati, na ime naknade štete, iznos od 180.621,41 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (st. 2. i 3. izreke).

9. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda, te naveo da je Osnovni sud prilikom odlučivanja o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja naknade štete pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti zastarni rok od 10 godina, koji teče od završetka rata, to jest od 19. juna 1996. godine. S tim u vezi, Okružni sud je ponovio da je apelant za štetu na predmetnim nekretninama saznao 13. avgusta 1993. godine i da je tužbu za naknadu te štete objektivno mogao sudu podnijeti nakon ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, tj. 19. juna 1996. godine. Slijedom toga, a budući da je apelant Osnovnom sudu podnio tužbu 8. avgusta 2003. godine, Okružni sud je naveo da je do podnošenja predmetne tužbe sudu istekao trogodišnji rok zastarjelosti potraživanja iz odredbe člana 376. stav 1. ZOO-a, slijedom čega je na temelju te zakonske odredbe i odredbe člana 360. stav 1. ZOO-a, usvajanjem žalbe prvotužene, odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, te odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu. Osim toga, Okružni sud je ukazao na to da, pored činjenice da je apelantovo potraživanje naknade štete zastarjelo, tužene nisu pasivno legitimisane u toj parnici, te da bi za naknadu štete nastale 8. avgusta 1993. godine, u skladu s odredbama člana 180. ZOO-a, odgovarala država Bosna i Hercegovina koja je međunarodno priznata 7. aprila 1992. godine, a ne prvotužena. Naime, kako je istakao Okružni sud, prema odredbama člana 180. ZOO-a, na kojim apelant temelji svoj tužbeni zahtjev, za predmetnu štetu odgovara država „Republika Bosna i Hercegovina“, koja je u vrijeme štetnog događaja bila priznata kao država po međunarodnom pravu, te koja nastavlja svoje pravno postojanje kao država, sa modifikovanom unutrašnjom strukturom i postojećim međunarodno priznatim granicama.

10. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 118 0 P 000 354 08 Rev od 24. juna 2010. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda i navode iz revizije. Vrhovni sud je istakao da je osporena odluka pravilna i zakonita. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je apelant zahtjev za naknadu štete zasnovao na tvrdnjama da je materijalna šteta na predmetnim nekretninama i pokretnim stvarima nastala uslijed akata terora i nasilja, te da su organi tuženih bili dužni da svojim postupanjem spriječe nastanak takve štete. Ukazano je na to da je odredbama člana 180. ZOO-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja (8. avgusta 1993. godine), bilo propisano da za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičkih lica uslijed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu, te da je ta zakonska odredba brisana članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a, koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine. Naglašeno je da je tim odredbama ustanovljena posebna odgovornost države u situacijama koje su njom propisane, koja je znatno šira od njene redovne imovinskopravne odgovornosti, što obeštećenje lica koja su oštećena u takvim okolnostima čini jednostavnijim i sasvim izvjesnim. Naime, društvo je dužno da se stara o sigurnosti ljudi od nedopuštenog diranja drugih ljudi u njihov integritet, pa je zakon za teže povrede tog integriteta predvidio odgovornost društva. Smisao pravila kod te odgovornosti sastoji se u tome da kod terorističkih akata i akata nasilja žrtve u takvim slučajevima dobiju naknadu štete na brz i lak način. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da, prema njegovom stavu, da bi postojala odgovornost države, prema članu 180. ZOO-a, nedopušteni postupak (akt nasilja ili terora) ne smije biti uperen lično na žrtve već na državu i njen sistem (zato sistem štiti te žrtve). Samo u takvim slučajevima bi moglo biti govora o odgovornosti prvotužene za štete nastale zbog terorističkih akata, odnosno akata nasilja, jer je ona bila dužna starati se o tome da do tih akata ne dođe, odnosno držati te akte pod nadzorom. U konkretnom slučaju nije ispunjen navedeni zakonski uslov jer predmetni štetni događaj nije bio uperen protiv države i njenog sistema, već protiv određenog lica, tj. apelantove porodice, pa zbog toga prvotužena nema pasivnu legitimaciju u ovom sporu, odnosno nije odgovorna za naknadu štete u smislu odredbe člana 180. stav 1. ZOO-a, a drugotužena u smislu te zakonske odredbe ne može odgovarati za naknadu takve štete.

11. Vrhovni sud je istakao da tužene ne mogu biti odgovorne za predmetnu štetu ni u smislu odredbe člana 17. Ustava Republike Srpske, te odredaba čl. 170. i 172. ZOO-a, jer iz stanja spisa proizlazi da su štetu počinila nepoznata lica, za koja nije dokazano da su pripadnici Vojske Republike Srpske ili njene policije, u kom slučaju bi mogla postojati odgovornost prvotužene za postupanje njenih radnika odnosno pripadnika, ako bi ta šteta bila u vezi sa vršenjem njihove službe. Budući da između radnji tuženih i štete pričinjene apelantu ne postoji uzročno-posljedična veza, Vrhovni sud je istakao da je pravilan stav Okružnog suda da apelantov tužbeni zahtjev u toj parnici nije osnovan u odnosu na tužene. Pri tome je Vrhovni sud istakao da, i kada bi se prihvatio osnovanim navod revizije da potraživanje predmetne naknade štete nije zastarjelo (prema navodima revizije zato što Dejtonski sporazum garantuje naknadu imovine bez vremenskog ograničenja i rokova), nema osnova za udovoljavanje apelantovom tužbenom zahtjevu zbog nedostataka pasivne legitimacije tuženih, odnosno njihove odgovornosti za tu štetu.

12. Zatim, Vrhovni sud je istakao da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Aneksom 7 Sporazuma o izbjeglim i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (u daljnjem tekstu: Aneks 7), Evropskom konvencijom (čl. 1. i 13.), jer oni ne isključuju primjenu odredbi ZOO-a koje propisuju uslove za zaštitu pojedinih prava (konkretno naknadu štete nastalu uslijed akata nasilja i terorističkih akata). S obzirom da, prema navodima Vrhovnog suda, pobijana presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelantova revizija, a ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu a sve temeljem odredbi člana 248. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Ističe da mu je povrijeđeno i pravo iz „Aneksa 7 član 1. Dejtonskog sporazuma“. Navodi da su redovni sudovi na tačno utvrđeno i nesporno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo. Ponavlja da su njegove nekretnine spaljene, što je posljedica akata nasilja i terora. Ukazuje na to da je Osnovni sud odbio prigovor zastare, o čemu je dao valjano obrazloženje, a da su Okružni i Vrhovni sud pogrešno zaključili da je nastupila zastara potraživanja. Navodi da redovni sudovi na konkretnu situaciju nisu primijenili odredbe Dejtonskog sporazuma, i to Aneksa broj 7, koji definiše pravo izbjeglih i raseljenih lica na povrat imovine i na kompenzaciju imovine koja se ne može vratiti. Naglašava da Dejtonski sporazum ovoj kategoriji lica garantuje nadoknadu imovine bez vremenskih ograničenja i rokova.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da su razlozi za donošenje osporene presude navedeni u njenom obrazloženju i da je zbog tih razloga apelacija neosnovana.

15. Okružni sud je naveo da je za svoj stav dao obrazloženje u presudi, pri kojem ostaje. Istakao je da u provedenom postupku nije počinio niti jednu povredu odredaba Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbaci ili odbije.

16. Osnovni sud je naglasio da je proveo postupak u razumnom roku, da je strankama omogućio da iznesu sve činjenice i da predlože i izvedu sve relevantne dokaze. Istakao je da je Okružni sud zauzeo drugačije pravno stanovište u odnosu na njega, te prihvatio istaknuti prigovor zastare, a takav stav potvrdio je i Vrhovni sud. Slijedom toga, predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno-politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete. Član 360. st. 1. i 2.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377.

(1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknade štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

18. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93 od 22. septembra 1993. godine) relevantne odredbe glase Član 28.

U članu 180. st. 1. i 3. riječi: “društveno-politička zajednica” zamjenjuju se riječju: “država”.

U stavu 2. riječi: “Ustavom utvrđenog društvenog uređenja” zamjenjuju se riječima: “ustavnog uređenja”.

Član 34.

U članu 371. riječ: “pet” zamjenjuje se riječju: “deset”.

Član 61.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“

19. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96) propisano je:

Član 1.

U Zakonu o obligacionim odnosima (“Službeni list SFRJ”, broj 29/78, 39/85, 57/89) i Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 17/93), član 180. briše se.

VI.Dopustivost

20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000748 11 Rev od 2. februara 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje jer su Okružni i Vrhovni sud, za razliku od Osnovnog suda, pogrešno primijenili materijalno pravo odlukom da je njegovo potraživanje zastarjelo, jer, kako on smatra, ti sudovi na konkretnu situaciju nisu primijenili odredbe Dejtonskog sporazuma, i to Aneksa broj 7, koji definiše pravo izbjeglih i raseljenih lica na povrat imovine i na kompenzaciju imovine koja se ne može vratiti, bez vremenskog ograničenja.

27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati jesu li osporavane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom od 8. avgusta 2003. godine tražio da sud obaveže tužene da mu naknade materijalnu štetu zbog toga što su nekretnine u njegovom vlasništvu (kao i pokretne stvari) potpuno izgorjele 8. avgusta 1993. godine (kako je apelant naveo u tužbi), usljed akata nasilja i terora, te da je Osnovni sud nakon provedenog postupka zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan u odnosu na prvotuženu, dok je u odnosu na drugotuženu tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza zaključio da se radi o šteti nastaloj usljed terorističkog akta, te je, stoga, uz pozivanje na odredbe člana 180. ZOO-a, zaključio da je za štetu isključivo odgovorna prvotužena „kao država“, zbog čega je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu. Također, Osnovni sud je odbio istaknuti prigovor zastare potraživanja stavom da se na konkretno potraživanje primjenjuje zastarni rok od 10 godina, počevši od 19. juna 1996. godine.

30. Ustavni sud zapaža da su, nasuprot tome, Okružni i Vrhovni sud zaključili da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, te su u skladu sa tim i donijeli osporene odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke istakao da je apelant za štetu na predmetnim nekretninama saznao najkasnije 13. avgusta 1993. godine i da je tužbu za naknadu te štete objektivno mogao podnijeti nakon Odluke Narodne skupštine Republike Srpske o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, to jest 19. juna 1996. godine. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da je do podnošenja predmetne tužbe sudu istekao subjektivni trogodišnji rok zastare propisan odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, slijedom čega je usvojio žalbu prvotužene i odbio tužbeni zahtjev i u odnosu na nju. Osim toga, Okružni sud je ukazao i na to da tužene nisu pasivno legitimisane u toj parnici, te da bi za naknadu predmetne štete nastale 8. avgusta 1993. godine, u skladu s odredbama člana 180. ZOO-a, odgovarala država Bosna i Hercegovina koja je međunarodno priznata 7. aprila 1992. godine, a ne prvotužena.

31. Ustavni sud zapaža da je potom Vrhovni sud svojom odlukom, koja je konačna, u predmetnom sporu na posredan način ispravio stav koji se tiče pasivne legitimacije tuženih budući da je posebno obrazložio zašto tužene ne mogu biti odgovorne za predmetnu štetu, jer, kako je istakao, da bi postojala odgovornost države, prema članu 180. ZOO-a, nedopušteni postupak (akt nasilja ili terora) ne smije biti uperen lično na žrtve već na državu i njen sistem (zbog čega, kako je navedeno, sistem štiti te žrtve), a što u konkretnom slučaju nije. Naime, predmetni štetni događaj, prema stavu Vrhovnog suda, nije bio uperen protiv države i njenog sistema, već protiv apelantove porodice, zbog čega prvotužena, kako je zaključio Vrhovni sud, nije odgovorna za naknadu štete u smislu odredbe člana 180. stav 1. ZOO-a, a drugotužena u smislu te zakonske odredbe ne može odgovarati za naknadu takve štete, te da bi samo u takvim slučajevima moglo biti govora o odgovornosti prvotužene za štete nastale zbog terorističkih akata, odnosno akata nasilja, jer je ona bila dužna starati se o tome da do tih akata ne dođe, odnosno držati te akte pod nadzorom. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je odredbama člana 180. ZOO-a, u tekstu koji je bio na snazi do 1. oktobra 1993. godine (kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a), dakle i u vrijeme nastanka spornog događaja, bilo propisano da za štetu nastalu uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi prema važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju šteta koju je apelant pretrpio i povodom koje je pokrenuo postupak nije nastala kao akt nasilja i terora, te da, stoga, tužene ne mogu odgovarati za nju, u skladu s odredbama člana 180. ZOO-a. Imajući u vidu navedeno, te činjenično utvrđenje iz kojeg proizlazi da između radnji tuženih i štete pričinjene apelantu ne postoji uzročno-posljedična veza, zbog čega tužene nisu pasivno legitimisane, što je bio primarni razlog Vrhovnog suda za odbijanje apelantove revizije, Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda vezano za nedostatak odgovornosti tuženih detaljno, jasno, argumentovano i logično i da u njemu nema ničega što ukazuje na to da je na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

32. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant posebno problematizuje stav redovnih sudova da je nastupila zastara potraživanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je primarni razlog uvažavanja žalbe prvotužene i preinačavanje presude Osnovnog suda bio utemeljen na stavu Okružnog suda o osnovanosti prigovora zastare, te da iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi, iako se on nije eksplicitno bavio tim pitanjem (jer je zaključio da tužene nisu pasivno legitimisane), da je on u svojoj presudi praktično potvrdio stav Okružnog suda o zastari potraživanja („i kada bi se prihvatio osnovanim navod revizije da potraživanje predmetne naknade štete nije zastarjelo“). U kontekstu apelacionih navoda prema kojim Dejtonski sporazum garantuje nadoknadu imovine bez vremenskih ograničenja i rokova, Ustavni sud ukazuje na to da su relevantnim odredbama ZOO-a propisani rokovi zastarjelosti, te da je odredbama člana 371. ZOO-a, koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka apelantove štete, bio propisan opći rok zastare, to jest da je bilo propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Dalje, da je apelant potraživao naknadu materijalne štete, za koju su odredbama člana 376. st. 1 i 2. ZOO-a propisani rokovi u kojim zastarijeva njeno potraživanje. Naime, tim odredbama propisano je da (stav 1) potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, te da (stav 2) u svakom slučaju to potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je Okružni sud zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo zbog proteka subjektivnog roka od tri godine. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da je, nezavisno od toga, a budući da je od početka računanja roka zastare (19. juni 1996. godine) do podnošenja tužbe (8. avgusta 2003. godine) proteklo nešto duže od sedam godina, u konkretnom slučaju protekao i objektivni rok zastare od pet godina u smislu odredaba člana 376. ZOO-a. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava i da je u svojoj praksi u brojnim odlukama iskazao stav da nema proizvoljnosti u utvrđenjima redovnih sudova da se protekom subjektivnog i objektivnog zastarnog roka propisanog članom 376. ZOO-a gubi i samo pravo da se zahtijeva naknada štete (vidi, npr., Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2403/12 od 21. jula 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 42).

33. Pri tome, a budući da apelant ukazuje na to da u konkretnom slučaju, u skladu s Aneksom broj 7, ne postoji vremensko ograničenje za pravo izbjeglih i raseljenih lica na povrat imovine i na kompenzaciju imovine koja se ne može vratiti, Ustavni sud ističe da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7, i imaju pravo da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u okolnostima konkretnog predmeta ne proizlazi da je apelantu onemogućeno da svoju imovinu koju je napustio za vrijeme neprijateljstava (1992˗1995) vrati u posjed. Štaviše, Ustavni sud zapaža da je apelant, neposredno nakon nastupanja štetnog događaja u kojem je došlo do požara na njegovim nekretninama, tim nekretninama raspolagao budući da je sa bratom svoje supruge 13. avgusta 1993. godine zaključio ugovor o poklonu predmetnih nekretnina. S druge strane, proizlazi da je apelant u predmetnom parničnom postupku podnio tužbu protiv tuženih radi naknade štete i taj postupak je, kako je u prethodnim tačkama navedeno, proveden uz primjenu relevantnih odredaba ZOO-a, te je u konačnici apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije tuženih. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama u kojima su sudovi odlučivali u okviru apelantovog postavljenog tužbenog zahtjeva radi naknade štete nije dovedeno u pitanje apelantovo pravo na povrat imovine u smislu citirane odredbe člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7 (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 3976/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 39). U takvim se okolnostima u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da se zahtjev za naknadu štete povodom kojeg je vođen predmetni postupak može podnijeti „bez vremenskog ograničenja“.

34. Također, Ustavni sud ukazuje i na odredbe Rezolucije Ujedinjenih naroda kojom su usvojena Temeljna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Temeljna načela). U tom kontekstu, Ustavni sud ističe da Temeljna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve kao i na druge postupke, već samo postavljaju uslov da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. ZOO-a pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani vremenski periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačke od 29. do 33).

35. Dakle, ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da se obrazloženje Vrhovnog suda u osporenoj odluci ne čini proizvoljnim i da je taj sud naveo ozbiljne, relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku, odnosno da je svoje pravno stajalište o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva obrazložio na način koji ne dovodi u sumnju arbitrarnost postupanja i odlučivanja, jer dato obrazloženje korespondira sa činjeničnim utvrđenjem, tužbenim zahtjevom i primijenjenim odredbama ZOO-a.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

37. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Svako čija su prava i slobode, priznata ovom konvencijom, narušena ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima (…).

38. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da, iako to apelant nije eksplicitno naveo, proizlazi da se apelant na povredu tog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant koristio pravo na izjavljivanje žalbe protiv prvostepene presude, te revizije protiv drugostepene presude, o kojima su odlučivali Okružni sud (žalba) i Vrhovni sud (revizija), koji su razmotrili relevantne navode iz apelantove žalbe i revizije, te dali razloge zašto su ti navodi, oni koji su se odnosili na primjenu relevantnih odredbi ZOO-a koje se odnose na zastarjelost, neosnovani i zašto ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Stoga, činjenica da žalba kao redovan pravni lijek koji je apelant koristio, te revizija kao vanredan pravni lijek (koji je efektivan, u skladu s praksom Ustavnog suda) nisu rezultirale apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o povredi apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek. U skladu s navedenim, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

39. Apelant, također, smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje tog prava, već svoje navode zasniva na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati eventualno kršenje tog prava.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku naveo ozbiljne, relevantne i dovoljne razloge, odnosno kada je svoje pravno stanovište obrazložio na način koji ne dovodi u sumnju arbitrarnost postupanja i odlučivanja, jer dato obrazloženje korespondira sa činjeničnim utvrđenjem, tužbenim zahtjevom i primijenjenim odredbama ZOO-a.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1378/12 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio