Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2359/12 (V. H.)
Odluka donesena 17. 02. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Restitucija
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Ništavost
- Posjed
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zamjena nekretnina
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 2, 3
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2359/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 02. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2359/12, rješavajući apelaciju Vlade Hrvaćanina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Hrvaćanina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 001000 10 Rev od 23. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 73 0 P 001000 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 001000 08 P od 26. juna 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vlado Hrvaćanin (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 21. juna 2012. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 001000 10 Rev od 23. maja 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 001000 09 Gž od 30. novembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 001000 08 P od 26. juna 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, kao i od Viktora Morave (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. juna 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 20. jula 2015. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 2. jula 2015. godine, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog navodeći da je 1993. godine u Čelincu između stranaka zaključen ugovor o zamjeni nepokretnosti koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci, a da je presudom ovog suda od 10. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 12. maja 2008. godine, utvrđen ništavim predmetni ugovor o zamjeni nepokretnosti. S obzirom da je apelant, prema navodima tužbe, odmah po zamjeni nepokretnosti izvršio znatna ulaganja u iste, to je apelantu poništenjem ugovora nanesena šteta, a tuženi se na taj način neosnovano obogatio, pa je apelant predložio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade iz neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 106.765,00 KM sa zakonskim kamatama od ulaganja pa do isplate. Na glavnoj raspravi apelantov punomoćnik je preinačio tužbu povećavši zahtjev na iznos od 144.867,90 KM, opredijelivši i zahtjev i u pogledu potraživanja zakonskih kamata.
6. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001000 08 P od 26. juna 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu isplati na ime naknade iz neosnovanog obogaćenja iznos od 144.867,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, kao i da tuženi apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.720 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da su tokom postupka izvedeni dokazi: saslušanjem apelanta kao stranke, saslušanjem svjedoka, vještačenjem po vještacima građevinske i poljoprivredne struke i čitanjem nalaza vještaka građevinske struke od septembra 2007. godine. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da su parnične stranke 1993. godine zaključile ugovor o zamjeni nepokretnosti, da je apelant izvršio znatna ulaganja u nepokretnosti u Čelincu koje je dobio zamjenom, da je visina ulaganja utvrđena vještačenjem po vještacima građevinske i poljoprivredne stuke, te da je pravosnažnom presudom tog suda od 2007. godine utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti, zaključenog između parničnih stranaka.
7. S obzirom na činjenična utvrđenja Osnovni sud je zaključio da je postavljeni tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s primjenom materijalnog prava, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom predmetu imaju primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 38/02, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene). Prema odredbi člana 27a stav 1 ovog zakona, lice čije je pravo privremenog korišćenja prestalo prema članu 2 ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ima pravo da traži povrat tih sredstva prema Zakonu o obligacionim odnosima (Službeni list SFRJ br. 29/78, 39/85, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na činjenično utvrđenje da je pravosnažnom presudom ovog suda utvrđen ništavim ugovor o zamjeni nepokretnosti zaključen između stranaka, to sud uzima utvrđenim da je apelantu prestalo pravo privremenog korišćenja nepokretnosti u Čelincu, stečenih zamjenom na osnovu odredbe člana 2 u vezi s članom 25 stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene. Međutim, kako navodi Osnovni sud, apelant postupak povrata sredstava prema ZOO može započeti od dana kada je raniji vlasnik (tuženi) stupio u posjed nepokretnosti, kako je to propisano drugim dijelom stava 1 člana 27a Zakona o prestanku primjene. Pošto tuženi kao raniji vlasnik nepokretnosti u Čelincu nije stupio u posjed istih (i pored pravnosnažne i izvršne presude Osnovnog suda o ništavosti ugovora o zamjeni) - što nije sporno među strankama, a što proizlazi i iz tužbe i odgovora na tužbu - apelant ne može ostvariti povrat uloženih sredstava. Osnovni sud je zaključio da je podnesena tužba preuranjena, a pošto Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) ne propisuje odbacivanje tužbe iz ovog razloga, sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 001000 09 Gž od 30. novembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. Okružni sud navodi da s obzirom na okolnost da tuženi kao raniji vlasnik nepokretnosti nije stupio u posjed nepokretnosti, kao i da se parnični postupak u smislu odredbe člana 53 stav 1 ZPP-a pokreće (započinje) podnošenjem tužbe sudu, proizlazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna apelantova tužba preuranjena, te slijedom toga da je odluka prvostepenog suda zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Nadalje, Okružni sud smatra da suprotno tvrdnji žalbe u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 104 ZOO iz razloga jer je o pitanju restitucije pravosnažno odlučeno Presudom Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000-271 od 10. decembra 2007. godine, a koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000 199 od 12. maja 2008. godine. Okolnost da sudovi u Republici Hrvatskoj ne priznaju odluke sudova Republike Srpske i da je zbog toga za sada nemoguće uspostaviti restituciju tiče se postupka izvršenja odluke o restituciji i, po mišljenju Okružnog suda, nema uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
10. Kako navodi Okružni sud, Zakon o prestanku primjene je lex specialis propis koji se primjenjuje na nepokretnosti koje su napuštene u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine i u slučaju kad je nepokretnostima raspolagano po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti. Odredbom člana 27a) navedenog zakona propisano je da se pravo na naknadu neophodnih troškova ulaganja u nepokretnost ostvaruje prema ZOO, pa u tom smislu nema mjesta primjeni odredbe člana 38 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Kako zaključuje Okružni sud, na odluku o tužbenom zahtjevu primjeniće se odredbe ZOO o neosnovanom obogaćenju na koje ukazuje žalba nakon što budu ispunjeni uslovi iz člana 27a) Zakona o prestanku primjene, pod pretpostavkom da nakon što tuženi stupi u posjed nepokretnosti apelant podnese tužbu za isplatu sredstava uloženih u nepokretnosti. Okolnost da je tuženi opteretio nepokretnosti u Hrvatskoj, kao i okolnost da je tužba za utvrđenje ništavosti ugovora podnesena nakon što je apelant uložio značajna novčana sredstva u adaptaciju kuće i kultivizaciju zemljišta, po mišljenju Okružnog suda, nisu relevantne za pravilnost i zakonitost pobijane presude. Okružni sud zaključuje da žalba ničim ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostepenog suda, kao ni pravilnu primjenu materijalnog prava. Tokom postupka nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje se tiču stranačke sposobnosti i zastupanja, a na koje Okružni sud pazi po službenoj dužnosti, pa je iz naprijed navedenih razloga apelantova žalba odbijena i osporena presuda potvrđena primjenom odredbe člana 226 ZPP-a.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 73 0 P 001000 10 Rev od 23. maja 2012. godine apelantova revizija je odbijena i utvrđeno da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita.
12. U obrazloženju svoje presude, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 27a) Zakona o izmjenama Zakona o prestanku primjene prema kojem lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2 ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima, a postupak povrata može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.
13. Kako navodi Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su apelantov zahtjev za naknadu troškova uloženih u nepokretnosti koje su bile predmet ugovora o razmjeni odbili, nalazeći da je apelantovo pravo na naknadu ovih troškova uslovljeno momentom preuzimanja ranijeg vlasnika (ovdje tuženog) u posjed nepokretnosti u koje je apelant uložio svoja lična sredstva, pa kako tuženi i pored prednje navedene pravosnažne presude Osnovnog suda u Kotor Varoši od 10. decembra 2007. godine ni nakon dužeg vremena nije stupio u posjed nepokretnosti koje je razmijenio s apelantom, apelant u smislu navedene odredbe člana 27a) stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene nema osnova da traži isplatu ove naknade.
14. Na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene i po shvatanju Vrhovnog suda u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji činidba za isplatu predmetne naknade na ime troškova uloženih u nepokretnosti koje je apelant stekao po pravnom osnovu (ugovoru o razmjeni nepokretnosti), koji je naknadno otpao (utvrđenjem ništavosti ugovora o razmjeni predmetnih nepokretnosti on ne proizvodi dejstvo od samog početka), nije dospjela u smislu pomenute odredbe člana 27a) stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene.
15. Kako dalje navodi Vrhovni sud, uzajamna restitucija koju predviđa odredba člana 104 ZOO u konkretnom slučaju nije uspostavljena ni nakon dužeg vremena (drugostepena presuda o ništavosti ugovora je donesena 12. maja 2008. godine), te da apelant i u reviziji navodi da uspostavljanje uzajamne restitucije ovdje „nije moguće“ i da se uspostavljanjem istovremene međusobne restitucije ispunjava uslov za povrat sredstava u smislu navedene odredbe člana 27a) stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene uloženih u nepokretnosti tuženog. Sve to je, po mišljenju Vrhovnog suda, u krajnjem i cilj istovremene i obostrane restitucije i u situaciji kada taj uslov nije ostvaren, niti je za sada u izgledu njegovo ostvarenje, čak štaviše apelant u reviziji tvrdi da ostvarenje ovog uslova nije moguće, nižestepeni sudovi su, slijedeći činjenično utvrđenje tokom sprovedenog postupka, odlučujući o osnovanosti apelantovog zahtjeva prema materijalnom pravu pravilno sudili kada su apelantov zahtjev odbili. U opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, drugačija odluka suda bila bi u suprotnosti s principima savjesnosti i poštenja i zabrane zloupotrebe prava iz čl. 12 i 13 ZOO jer bi apelantu omogućavala posjed nepokretnosti tuženog i isplatu sredstava koja je uložio u te nepokretnosti.
16. S obzirom na naprijed navedeno, Vrhovni sud se nije bavio pravnim karakterom uloženih sredstava u nepokretnosti tuženog (da li se radi o nužnim i korisnim troškovima), kao ni pitanjem visine predmetne naknade.
17. Kako je apelantov zahtjev, po mišljenju Vrhovnog suda, iz naprijed navedenih razloga neosnovan, revizioni navodi koji se u suštini svode na ponavljanje navoda koji su isticani i tokom postupka, koji se odnose na „nemogućnost“ uspostavljanja međusobne restitucije i na stanovište pravosudnih organa Republike Hrvatske u pogledu nepriznavanja odluka sudova u Republici Srpskoj nisu od značaja za odlučivanje u ovom sporu. Iz navedenih razloga, a na osnovu odredbi člana 248 ZPP-a odlučeno je kao u izreci.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. Apelant suprotnoj strani nije vratio nepokretnosti koje je dobio u razmjenu za svoje ranije nepokretnosti koje je posjedovao u Republici Hrvatskoj. To nije učinio iz razloga što nema nikakvu garanciju da će mu tuženi vratiti nepokretnosti u Republici Hrvatskoj koje je razmijenio s tuženim, kao ni da će mu tuženi pravično nadoknaditi ulaganja koja je imao u razmijenjene nepokretnosti u Čelincu. Apelant navodi da Republika Hrvatska ne priznaje presude sudova iz Republike Srpske jer je zbog zakonskih rješenja u Republici Hrvatskoj apsolutno nemoguće uspostaviti ranije pravo vlasništva koje je apelant imao na nepokretnostima u Republici Hrvatskoj, iz čega proizlazi nemogućnost uspostavljanja restitucije koja, kao takva, ima jedini i pravi smisao ukoliko se radi o ništavosti ugovora o razmjeni nepokretnosti. Apelant navodi da nije mogao postupiti drugačije nego kako je postupio da bi zaštitio svoja prava i svoje interese kako ne bi ostao bez obje imovine, kako one u Čelincu koju je dobio u razmjeni tako i one u Republici Hrvatskoj koju je dao u razmjenu.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke jer kod donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava koja osporava apelant.
21. Okružni sud navodi da nije došlo do povrede prava koja osporava apelant, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 38/98) relevantne odredbe glase:
Član 25.
Odredbe ovog zakona primjenjivaće se na napuštene nepokretnosti na kojima je pravo vlasništva stečeno poslije 30. aprila 1991. godine po jednom od zakonskih pravnih osnova o prometu nepokretnosti (ugovor o zamjeni, kupoprodaji, poklonu i sl.)
23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U članu 1. Zakona o prestanku primene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 38/98 i 12/99) u svom izmenjenom i dopunjenom obliku (u daljem tekstu: Zakon), nakon stava 1. dodaju se novi stavovi 2, 3. i 4.
Odredbe ovog zakona se primenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnom vlasništvu, kuće u privatnom vlasništvu i stanove u privatnom vlasništvu, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo („stanovi”), koji su bili napuštepi u periodu nakon 30. aprila 1991. godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uslovom da je vlasnik, posednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posed stana pre 19. decembra 1998. godine. U smislu ovog zakona, pod pojmom privremeni korisnik podrazumeva se lice koje navaljanoj pravnoj osnovi koristi nepokretnost, odnosno stan, a pod pojmom bespravni korisnik podrazumeva se lice koje bez valjane pravne osnove koristi nepokretnost, odnosno stan. U slučaju da se neka odredba odnosi na obe kategorije korisnika, koristi se termin privremeni korisnik.
U smislu ovog zakona, pod pojmom alternativni smeštaj podrazumeva se ili nužni smeštaj, kako je utvrđeno člapom 8. Zakona o stambenim odnosima („ZOSO”), ili odgovarajući smeštaj kako je utvrđeno članom 7. ZOSO-a.
24. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 39/03) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Član 27a mijenja se i glasi Lice čije je pravo privremenog korišćenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 3. ovog zakona, a koje je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78 i 39/85 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 i 3/96). Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana“.
VI.Dopustivost
25. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 001000 Rev od 23. maja 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu je donesena 23. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tužbom u parničnom postupku od tuženog zatražio povrat novčanog iznosa iz osnova neosnovanog obogaćenja. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime naknade iz neosnovanog obogaćenja isplati precizirani iznos sa zakonskim kamatama na ime ulaganja koje je apelant imao u vezi s nepokretnostima u Čelincu, a budući da je prethodno pravosnažnom presudom Osnovnog sudu u Banjoj Luci utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti na osnovu kojeg je apalant ušao u posjed predmetnih nepokretnosti.
35. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke istakao da apelant postupak povrata sredstava prema ZOO može započeti od dana kada je raniji tuženi kao raniji vlasnik stupio u posjed nepokretnosti, kako je to propisano stavom 1 člana 27a Zakona o prestanku primjene. Ustavni sud dalje zapaža da iz činjeničnog utvrđenja Osnovnog suda proizlazi da tuženi nije stupio u posjed nepokretnosti u Čelincu, pa da stoga apelant ne može ostvariti povrat uloženih sredstava iako ispunjava pravne uslove prema ZOO. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da na osnovu provedenih dokaza i njihove ocjene, i po shvatanju redovnog suda, u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji činidba za isplatu predmetne naknade na ime troškova uloženih u nepokretnosti koje je apelant stekao po pravnom osnovu (ugovoru o razmjeni nepokretnosti), koji je naknadno otpao (utvrđenjem ništavosti ugovora o razmjeni predmetnih nepokretnosti on ne proizvodi dejstvo od samog početka), nije dospjela u smislu pomenute odredbe člana 27a) stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmetna apelantova tužba iz navedenih razloga preuranjena s obzirom na okolnost da tuženi kao raniji vlasnik nepokretnosti nije stupio u posjed nepokretnosti. I konačno, Ustavni sud zapaža da, i po shvatanju Vrhovnog suda, u opisanoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, iako je otpao pravni osnov po osnovu kojeg je apelant držao predmetne nepokretnosti (utvrđenjem ništavosti ugovora o razmjeni predmetnih nepokretnosti) u smislu člana 27a) stav 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene, obaveza tuženog na isplatu novčanog iznosa po osnovu ulaganja koja je apelant izvršio nije dospjela budući da tuženi nije stupio u posjed spornih nepokretnosti u Čelincu.
36. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi iz navedenih razloga odbili apelantov tužbeni zahtjev s obzirom da tuženi, iako je utvrđena ništavost ugovora o zamjeni nepokretnosti, nije stupio u posjed predmetnih nepokretnosti. S obzirom na činjenična utvrđenja Osnovnog suda, do kojih je došao ocjenom provedenih dokaza i koja su prihvatili i Okružni i Vrhovni sud, a koja ne djeluju proizvoljno, te imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog prava na kojima su zasnovane osporene odluke, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženjima redovnih sudova koji su odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa na ime povrata uloženih sredstava. Naime, Ustavni sud zapaža da iz odredbi na kojima su zasnovane osporene odluke nespornim proizlazi da privremeni korisnik koji je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ima pravo na povrat tih sredstava u skladu sa ZOO. Međutim, Ustavni sud zapaža da prema eksplicitnoj odredbi člana 27a stav 1 Zakona o prestanku primjene (druga rečenica): „Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana.“
37. Dakle, Ustavni sud zapaža da je redovni sud nesporno utvrdio da apelant ima status privremenog korisnika koji je uložilo svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti i ima pravo na povrat tih sredstava, ali da raniji vlasnik još nije stupio u posjed tih nepokretnosti, pa zbog toga privremeni korisnik ne može započeti s postupkom povrata uloženih sredstava. U takvim okolnostima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Ovo naročito imajući u vidu da i sam apelant u navodima apelacije ističe da nije vratio nepokretnosti suprotnoj strani - tuženom, odnosno da potvrđuje da se upravo apelant još uvijek nalazi u posjedu spornih nepokretnosti. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev za naknadu štete, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda nisu proizvoljna, već da su u skladu sa standardima Evropske konvencije, a da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na dom i imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev pri čemu su detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, te dali detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOO i Zakona o prestanku primjene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
41. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman