Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1963/15 (Z. P.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1963/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1963/15, rješavajući apelaciju Zijaha Poprženovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zijaha Poprženovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je Presudom Apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 000970 14 Uvp 3 od 14. maja 2014. godine vraćen na ponovno odlučivanje.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 62.
stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, po hitnom postupku okonča postupak u predmetu broj S1 3 U 000970 13 U2 (nova oznaka S1 3 U 000970 15 Fp 2), u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijah Poprženović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 22. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povodom njegove tužbe, a koji se vodi u Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) u predmetu broj S1 3 U 000970 13 U2. Apelant je 23. aprila i 24. juna 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 11. juna 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 22. juna 2015. godine.
4. Također, Ustavni sud je uzeo u obzir izjašnjenje Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 05-50-1-3522/12 od 28. februara 2013. godine na delegatsko pitanje delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine povodom preostalih zahtjeva za rješavanje statusa vojnih stanova u BiH i tužbi u upravnom sporu pred Sudom BiH koji nisu riješeni: Kada će biti formirana nova Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica za nastavak obaveza vlasti BiH na implementaciji Aneksa Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini?, dobijeno povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 3391/12 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3391/12 od 15. aprila 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Status Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica
6. Iz odgovora koji je Vijeće ministara dostavilo na delegatsko pitanje proizlazi da su mandat i nadležnost Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija) regulirani Sporazumom zaključenim između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu s članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, kao i da je Komisija imenovana u maju 2004. godine.
7. Zatim, iz odgovora proizlazi da je na 95. sjednici održanoj 23. jula 2009. godine Vijeće ministara BiH raspravljalo o radu Komisije, te je temeljem Mišljenja Vijeća broj 05-07- 2388-29/09 Komisija prestala s radom. Na istoj sjednici Vijeća ministara donijet je zaključak da Ministarstvo pravde i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice u saradnji s entitetskim ministarstvima pravde formiraju tročlanu komisiju koja će predložiti način rješavanja navedene problematike, te postupiti po neriješenim predmetima Komisije i pripremiti izjašnjenje na tužbe podnesene Sudu BiH povodom rješenja koje je donijela Komisija. Tročlana Komisija o načinu rješavanja preostalih obaveza koje su bile u nadležnosti bivše Komisije formirana je na 124. sjednici Vijeća ministara BiH održanoj 10. juna 2010. godine i dostavila je Vijeću ministara Informaciju s prijedlogom načina rješavanja preostalih obaveza bivše Komisije, ali novoformirana Komisija nije nastavila rad na preostalim predmetima iz nadležnosti bivše Komisije, niti je izvršila primopredaju arhivske građe i materijalno-tehničkih sredstava Komisije Arhivu BiH.
8. S ciljem realiziranja obaveza i izvršenja zaključaka s 95. sjednice Vijeća ministara BiH, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice sačinilo je Informaciju o radu Komisije s prijedlogom zaključaka, koja je usvojena na 31. sjednici Vijeća ministara BiH od 11. decembra 2012. godine. U predmetnoj Informaciji navedene su aktivnosti i ostvarena korespondencija tog ministarstva i bivše predsjedavajuće Komisije s Vijećem ministara BiH, Ministarstvom pravde i Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice u vezi s pitanjem formiranja i nastavka rada nove Komisije i primopredaje arhivske građe i materijalno-tehničkih sredstava Komisije Arhivu Bosne i Hercegovine. Pravni osnov za nastavak rada novoformirane Komisije i imenovanje novih članova Komisije je usvajanje izmjena i dopuna Sporazuma o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu s članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
9. Posljednjim izmjenama i dopunama Sporazuma zaključenim između Bosne i Hercegovine, Federacije BiH i Republike Srpske o prijenosu nadležnosti i nastavku finansiranja i rada Komisije u skladu s članom XVI Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini produžen je mandat novoformiranoj Komisiji do završetka posla, a najduže godinu dana od dana imenovanja nove Komisije. Prijedlog imenovanja novih članova Komisije zatražen je od Vijeća ministara BiH, Vlade Federacije BiH i Vlade Republike Srpske.
10. Konačno, iz odgovora proizlazi da je Predsjedništvo BiH na osnovu prijedloga Vijeća ministara BiH, Vlade Republike Srpske i Vlade Federacije BiH na 32. sjednici održanoj 13. februara 2013. godine imenovalo novu tročlanu Komisiju, čiji je zadatak da u roku od godinu dana od dana imenovanja završi sve preostale predmete iz nadležnosti Komisije.
Uvodne napomene
11. Odlukom Komisije broj 514-959-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je R. S. kao korisnik stana 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik stana u Sarajevu, ulica Trampina broj 6, površine 86,75 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U nastavku postupka Odlukom Komisije broj R-514-959-1/1-01-534/04 od 29. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH) i apelanta kao zainteresovanog lica za ponovno razmatranje odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine, dok je Rješenjem Komisije broj R-514-959-1/1-01-534-84-208/07 od 23. novembra 2007. godine odbačen kao nedopušten apelantov zahtjev za ponovno razmatranje odluke Komisije od 2. septembra 2003. godine.
Osporeni postupak
12. Iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv Odluke Komisije broj 514-959-1/1 od 2. septembra 2003. godine, donio Rješenje broj U-1335/07 od 1. jula 2010. godine kojim je apelantovu tužbu odbacio kao nedopuštenu. U nastavku postupka Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine odbijena je tužba FBiH (apelant je imao svojstvo zainteresovanog lica) podnesena 23. januara 2008. godine protiv odluka Komisije od 29. septembra 2006. godine i 2. septembra 2003. godine, dok je Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine odbijen zahtjev FBiH za preispitivanje sudske Odluke broj S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine.
13. Nakon toga, odlukom Ustavnog suda u predmetu AP 3911/12 od 17. jula 2013. godine usvojena je apelacija FBiH i apelanta, utvrđena je povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te je, između ostalog, ukinuta Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine i predmet je vraćen Apelacionom odjeljenja Suda BiH da po hitnom postupku donese novu odluku. U predmetnoj odluci Ustavni sud je u tački 36. naveo: Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu presudu Đokić kojom je, u suštini, podnosiocu prijave omogućena adekvatna kompenzacija zbog lišavanja prava na povrat stana (restitucija), te imajući u vidu Odluku broj U 15/11 u kojoj je Ustavni sud ustanovio da lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa, jer bi takvi nosioci prava morali snositi „poseban i prekomjeran teret“ a što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije, ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine bez odgovarajuće naknade, prema mišljenju Ustavnog suda, Apelacioni odjel Suda BiH je propuštanjem da primijeni odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima proizvoljno primijenio materijalno pravo, čime je došlo do povrede prava apelantice i drugoapelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
14. Iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH, postupajući u skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda, donio Presudu broj S1 3 U 000970 13 Uvp 2 od 2. septembra 2013. godine kojom je uvažen zahtjev FBiH za preispitivanje sudske odluke, ukinuta je Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 U od 13. septembra 2012. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 000970 13 U2 od 21. marta 2014. godine uvažio tužbu FBiH i poništio odluke Komisije od 29. septembra 2006. godine i 2. septembra 2003. godine u dijelu kojim se uvažava zahtjev R. S. za vraćanje u posjed predmetnog stana, te je istom presudom odbio kao neosnovan zahtjev R. S. za vraćanje u posjed predmetnog stana.
15. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000970 14 Uvp 3 od 14. maja 2014. godine uvažen je zahtjev R. S. za preispitivanje sudske odluke, ukinuta je Presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 000970 13 U2 od 21. marta 2014. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da će Vijeće za upravne postupke, u ponovnom postupku, na javnoj raspravi izvesti sve procesne radnje i raspraviti pitanja na koja je ukazano predmetnom presudom i koja su istaknuta u zahtjevu za preispitivanje sudske odluke.
16. Iz spisa proizlazi da je apelant 3. marta 2015. godine urgirao kod Suda BiH da donese odluku u ponovnom postupku, te da je Sud BiH dopisom od 13. aprila 2015. godine odgovorio apelantu da zbog činjenice da je tužena Komisija prestala sa radom i da nije poznat njen pravni sljednik, to nisu ispunjene procesnopravne pretpostavke za postupanje suda u predmetnoj stvari.
17. Iz predočenih dokumenata proizlazi da postupak nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je iscrpno naveo hronologiju postupanja u postupku pred Komisijom i Sudom BiH u konkretnom predmetu, predloživši da Ustavni sud utvrdi povredu navedenog prava i ukine Presudu Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000970 14 Uvp 3 od 14. maja 2014. godine. Također, apelant je obavijestio Ustavni sud da je povodom aplikacije R. S. protiv Bosne i Hercegovine, ap. br. 28181/08 i 15 drugih aplikacija (povrat vojnih stanova), Evropski sud za ljudska prava donio odluku kojom je aplikacije odbacio kao nedopuštene.
b) Odgovor na apelaciju
19. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju ukratko izložio hronologiju postupka kako je već navedeno u činjeničnom dijelu odluke, navodeći da je u 2009. godini odlukom Vijeća ministara BiH prestao mandat tuženoj Komisiji, te da zbog toga nije bio u mogućnosti da postupi po uputama datim u presudi Apelacionog vijeća od 14. maja 2014. godine. Dalje, Sud BiH je naveo da je prestankom mandata Komisije doveden u pravno neodrživo stanje zbog toga što je važećim zakonima Komisija propisana kao organ protiv čije se odluke može pokrenuti upravni spor, a s druge strane mandat tužene Komisije je prestao 2009. godine i nikada nije oformljena nova komisija koja bi preuzela obavezu dotadašnje Komisije i koja bi se pojavila kao tuženi organ u upravnim sporovima. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je naveo da nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje jer sud nije s namjerom ili svjesno odlagao završetak navedenog upravnog spora, nego je i sam sud doveden u situaciju da ne može završiti više predmeta koji se vode pred tim sudom protiv Komisije jer nadležni organi nisu formirali novu komisiju koja bi bila sljednik dotadašnje Komisije.
V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) relevantne odredbe glase:
Član 28.
Ako tužbu ne odbaci po članu 24. stavu 2. ili po članu 25. ovog zakona, niti poništi upravni akt po članu 26. ovog zakona, Sud će po jedan prepis tužbe s prilozima dostaviti na odgovor instituciji čiji se upravni akt pobija (u daljem tekstu: tužena strana) i zainteresiranim licima, ako takvih lica ima.
Odgovor na tužbu daje se u roku koji Sud odredi u svakom pojedinom slučaju. Ovaj rok ne može biti kraći od 10 ni duži od 20 dana.
U roku iz stava 2. ovog člana tužena strana dužna je poslati Sudu sve spise koji se odnose na predmet. Ako tužena strana i poslije drugog traženja Suda ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati, Sud će riješiti stvar i bez spisa u skladu s odredbom člana 35. stav 4. ovog zakona.
Član 35. stav 4.
U slučaju iz stava 3. ovog člana Sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi, ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog suda ili preko drugog organa. Na raspravu se poziva i stranka. Ako Sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog suda ili preko drugog organa, taj sud, odnosno organ obavezni su postupiti po zahtjevu suda u roku koji sud odredi.
Član 64. stav 2.
Po zahtjevu stranke iz stava 1. ovog člana Sud će zatražiti od nadležne institucije spis predmeta i obavještenje o razlozima zbog kojih upravni akt nije donio. Nadležna institucija dužna je dostaviti spis i dati obavještenje odmah, a najkasnije u roku od sedam dana. Ako ona to ne učini, ili ako dato obavještenje, po ocjeni Suda, ne opravdava neizvršenje sudske presude, Sud će donijeti odluku koja u svemu zamjenjuje konačni upravni akt nadležne institucije i dostaviti je nadležnoj instituciji za izvršenje koja je dužna bez odgađanja izvršiti ovu odluku.
VI.Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. Prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može, iznimno, razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine iz kojih proizlazi da ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka pred nadležnim sudom povodom pokrenutog upravnog spora (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3311/08 od 12. oktobra 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da upravni spor nije okončan ni nakon više od sedam godina, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja upravnog spora povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
28. Ustavni sud prvenstveno smatra neophodnim podsjetiti na to da su apelanti, u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije obavijestio Ustavni sud da li je u međuvremenu Sud BiH donio odluku u ponovnom postupku, odnosno nije obavijestio Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 31. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka ocijeniti isključivo prema apelantovim navodima i raspoloživim dokazima iz spisa.
Period koji se uzima u obzir
29. Ustavni sud zapaža da je tužbom koja je u Sudu BiH zaprimljena 23. januara 2008. godine pokrenut predmetni upravni spor (u kojem je apelant zainteresovano lice) koji, prema stanju spisa, još uvijek nije okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste period od približno sedam godina i sedam mjeseci, odnosno dvije godine i nepunih dva mjeseca nakon što je odlukom Ustavnog suda ukinuta Presuda Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 3 U 000970 12 Uvp od 15. novembra 2012. godine zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.
Analiza razumnosti trajanja postupka
30. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se radi o upravnom sporu koji je pokrenut protiv Komisije radi poništenja Odluke broj R-514-959-1/1-01-534/04 od 29. septembra 2006. godine kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev FBiH i apelanta da se ponovo razmatra Odluka Komisije broj 514-959-1/1 od 2. septembra 2003. godine, te da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je trebalo razmotriti.
31. Sumirajući predmetni postupak, Ustavni sud zapaža da je upravni spor pokrenut tužbom od 23. januara 2008. godine i da još uvijek nije okončan. Ocjenjujući ponašanje Suda BiH, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH odluku u upravnom sporu donio tek nakon četiri godine i sedam mjeseci (13. septembra 2012. godine). Nakon toga, Sud BiH je u nastavku postupka, postupajući povodom zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, donio presudu (15. novembra 2012. godine) kojom je odbio kao neosnovan zahtjev za preispitivanje. Nakon odluke Ustavnog suda u predmetu AP 3911/12 od 17. jula 2013. godine, Sud BiH je donio presudu 2. septembra 2013. godine kojom je uvažen zahtjev FBiH za preispitivanje sudske odluke, ukinuta je presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH od 13. septembra 2012. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. U nastavku postupka Sud BiH je donio presudu 21. marta 2014. godine, kojom je uvažio tužbu FBiH i poništio odluke Komisije od 29. septembra 2006. godine i 2. septembra 2003. godine, dok je presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH od 14. maja 2014. godine uvažen zahtjev R. S. za preispitivanje sudske odluke, ukinuta je presuda Vijeća za upravne sporove Suda BiH od 21. marta 2014. godine i predmet je vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje. Imajući u vidu navode Suda BiH iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je nakon prestanka rada Komisije 2009. godine javna vlast poduzimala određene aktivnosti s ciljem da ispuni svoje pozitivne obaveze kako bi uredila pravni status preostalih predmeta iz nadležnosti Komisije, a zastoj u rješavanju tog pitanja objektivno je utjecao i na mogućnost Suda BiH da odlučuje u upravnim sporovima povodom tužbi protiv Komisije koja je 2009. godine prestala s radom i čiji spisi nisu dostavljeni Sudu BiH. Uvažavajući prethodno izneseno kao objektivne smetnje koje su utjecale na dužinu postupka, Ustavni sud iz priloženih dokaza, suprotno navodima Suda BiH iz odgovora na apelaciju, ne uočava da postoje objektivne procesne smetnje za nepostupanje u ponovnom postupku nakon presude od 14. maja 2014. godine kojom je predmet vraćen na ponovno odlučivanje (povodom tužbe FBiH u predmetnom sporu), dakle radi se o periodu od približno godinu dana i četiri mjeseca u kojem Sud BiH nije poduzeo niti jednu procesnu radnju, što je posebno neprihvatljivo uzme li se u obzir okolnost da je postupak do tog momenta već trajao više od šest godina. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao na raspolaganju i procesnu mogućnost da riješi stvar i bez spisa tužene ako tužena strana i poslije drugog traženja Suda ne pošalje spise predmeta ili ako izjavi da ih ne može poslati (član 28. stav 3. Zakona o upravnim sporovima BiH). Dakle, imajući u vidu sve navedeno i naročito činjenicu da Sud BiH, prema raspoloživim podacima iz spisa, ni nakon približno sedam godina i sedam mjeseci još uvijek nije okončao predmetni postupak, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da dužina postupka ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada postupak pred Sudom BiH u upravnom sporu traje preko sedam godina i sedam mjeseci i još uvijek nije okončan, a što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret Sudu BiH, koji nije vodio postupak na način kako je to propisano Zakonom o upravnim sporovima BiH.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman