Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2562/15 (J.K. i L.S.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Izvršenje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-2562/15
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2562/15, rješavajući apelacije J. K. i L. S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija J. K. i L. S.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog neprovođenja rješenja o ovrsi Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-I-07-000 188 od 16. listopada 2007. godine.
Nalaže se Općini Posušje da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti mjere s ciljem da povjeritelji koji posjeduju ovršne sudske odluke na teret proračunskih sredstava Općine Posušje naplate svoja potraživanja u razumnom roku.
Nalaže se Općini Posušje da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. J. K. i L. S. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zagreba, koje zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnijele su 22. svibnja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neprovođenja Rješenja o ovrsi Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-I-07-000 188 od 16. listopada 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 19. lipnja 2015. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Također, Ustavni sud je 29. srpnja 2015. godine pribavio informaciju od Općine Posušje u vezi s predmetnom apelacijom.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelantica i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj P. 53/05 od 20. srpnja 2005. godine obvezani su „Trgopromet“ Posušje i Općina Posušje (u daljnjem tekstu: ovršenici) da apelanticama (prvoapelantici i majci drugoapelantice koja je u tijeku postupka umrla, a za zakonsku nasljednicu je proglašena njezina kćerka – drugoapelantica) na ime naknade štete solidarno isplate iznos od 63.087,76 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 20. srpnja 2005. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.041,00 KM.
7. Apelantice su Općinskom sudu 12. listopada 2007. godine na temelju ovršne isprave, točnije Presude Općinskog suda broj P. 53/05 od 20. srpnja 2005. godine, podnijele prijedlog za ovrhu u kojem su tražile da se ovrha provede na ovršenikovim (Općina Posušje) novčanim sredstvima koja se vode na transakcijskom računu UniCredit Zagrebačke banke, dok su za drugog ovršenika („Trgopromet“ Posušje) zatražile da sud istraži i utvrdi imovinu.
8. Općinski sud je Rješenjem o ovrsi broj 064-0-I-07-000 188 od 16. listopada 2007. godine odredio predloženu ovrhu i rješenje dostavio poslovnoj banci ovršenika.
9. Iz stanja spisa proizlazi da je ovršenik (Općina Posušje) apelanticama isplatio jedan dio novčanih sredstava (10.000,00 KM), dok ostatak duga još uvijek nije isplaćen, s tim da se apelantice nalaze prve na redu za isplatu duga na listi općine, sukladno načinu izmirenja potraživanja na teret proračuna općine.
10. Prema stanju spisa, rješenje o ovrsi nije provedeno.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantice smatraju da su im zbog neprovođenja rješenja o ovrsi povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju. Apelantice su navele kronologiju postupka, te, između ostaloga, istakle da nije izvršena pravomoćna presuda Općinskog suda broj P. 53/05 od 20. srpnja 2005. godine. Apelantice su istakle da ovršenik (Općina Posušje) vrši isplate prema presudama koje su postale pravomoćne nakon njihove presude, dok njihova potraživanja koja datiraju iz 2006. godine ne isplaćuje, te da su na taj način diskriminirane. Apelantice su predložile Ustavnom sudu da usvoji njihovu apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i dostavi odluku Općini Posušje kako bi poduzela odgovarajuće mjere s ciljem da povjeritelji koji posjeduju ovršne odluke na teret proračunskih sredstava Općine Posušje naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Također, apelantice su zatražile da im se isplate iznosi od po 20.000,00 KM naknade na ime nematerijalne štete zbog povrede prava na pravično suđenje, te iste iznose (po 20.000,00 KM) na ime nematerijalne štete zbog diskriminacije.
b) Odgovor na apelaciju
12. Iz informacije Općine Posušje proizlazi da je apelanticama isplaćen iznos od 10.000,00 KM, dok ostatak duga još uvijek nije isplaćen, s tim da se apelantice nalaze prve na redu za isplatu duga na listi općine, sukladno načinu izmirenja potraživanja na teret proračuna općine, te da će apelanticama biti ponuđen sporazum s ciljem izvršenja predmetnog rješenja o ovrsi, odnosno isplate njihovog potraživanja.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 5.
Žurnost i redoslijed postupanja (1) U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.
(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je zaprimio, osim ako priroda tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju drugačije postupanje.
Članak 15.
Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan o prijedlogu za ovrhu odlučiti u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta za odlučivanje o prigovoru.
Članak 64.
Dovršenje ovrhe Postupak ovrhe smatra se okončanim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju ovršnog prijedloga, sprovedbom ovršne radnje kojom se ovrha dovršava ili obustavom ovrhe.
Članak 138.
Ograničenje ovrhe […] (4) Ovrha na teret sredstava proračuna grada i općine provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Odluci o izvršavanju proračuna.
(5) Više povjeritelja koji ostvaruju svoje novčane tražbine iz proračuna namiruju se onim redom kojim su stekli pravo namirenja iz proračuna, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja tražbine iz sudske odluke.
(6) Sve razine vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (Federacija, kantoni, gradovi i općine) koji imaju ovršne sudske presude, dužne su u svojim proračunima predvidjeti sredstva za isplatu sudskih ovršnih rješenja na teret tih proračuna u iznosu od najmanje 5% od ukupnog proračuna.
[…] Članak 167.
(1) Banka naplatu obavlja slijedom, prema vremenu dostave rješenja o ovrsi, ako zakonom nije drugačije određeno.
(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o ovrsi po danu i vremenu dostave i izdaje tražitelju ovrhe, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegove tražbine u tome redoslijedu. (3) Banka ne može provesti nalog ovršenika prije isplate tražbine utvrđene rješenjem o ovrsi, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
(4) S rješenjem o ovrsi izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom. Članak 169.
(1) Ako na računu označenom u rješenju o ovrsi nema sredstava, banka će u korist toga računa obaviti prijenos ovršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu s drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražitelj ovrhe.
(2) Ukoliko banka ne uspije u cijelosti naplatiti ovršnu tražbinu uslijed nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o ovrsi u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kada sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o ovrsi nije drugačije određeno.
(3) O tomu kako nema sredstava na računu, banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvješće o promjenama na računu iz stavka 5. članka 166. ovoga zakona.
Članak 172.
Ukoliko ovršenik ima novčana sredstva na više računa u jednoj ili više banaka, shodno se primjenjuju odredbe članka 171. ovoga zakona.
VI.Dopustivost
14. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U kontekstu apelacijske nadležnosti Ustavnog suda iz članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu građanskih prava i temeljnih sloboda i da se, sukladno članku II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Europskom konvencijom i njezinim protokolima izravno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
17. Budući da navodi iz apelacije ukazuju na to da apelantice pred Ustavnim sudom prvenstveno pokreću pitanje neizvršavanja pravomoćnog rješenja kojim je određena ovrha na temelju prethodno donesene pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantice pozivaju na pravo iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije koje sadrži pravo na pristup sudu.
18. Polazeći od prakse Europskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz članka 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stupanj fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Europski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. ožujka 1991. godine, serija A, broj 200, stavak 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Europski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. prosinca 1980. godine, serija A, broj 40, stavak 35). To, između ostaloga, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sustavu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove osobne prilike.
19. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelanticama da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o ovrsi donesenog u ovršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sustava entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz članka 6. Europske konvencije.
20. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od temeljnih načela Europske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sustava države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, serija A, broj 194, stavak 21).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neprovođenju rješenja o ovrsi koje je doneseno u ovršnom postupku, na temelju pravomoćne presude, te da apelantice nemaju na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodile traženu ovrhu.
22. Na temelju odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelantice smatraju da su im zbog neprovođenja pravomoćnog rješenja kojim je određena predložena ovrha, koje je doneseno na temelju pravomoćne sudske odluke, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članak 1. Protokola broj 12 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na imovinu
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
27. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak donošenja rješenja o dozvoli ovrhe Općinskog suda okončan, a rješenje o ovrsi dostavljeno poslovnoj banci ovršenika na provedbu. Međutim, očito je da sa ovršenikovog transakcijskog računa, prema pravomoćnoj sudskoj odluci, nije izvršen prijenos ukupnog iznosa dosuđenih novčanih sredstava na transakcijski račun apelantica.
29. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz stanja spisa, ovrha se provodi u smislu članka 138. stavak 3. Zakona o ovršnom postupku tako da banka skida i naplaćuje iznose za potrebe ovrhe povodom sudskih odluka, i to onoliko novčanih sredstava koliko je konkretni subjekt o čijem se transakcijskom računu radi to predvidio i odredio Zakonom o proračunu i izvršenju proračuna, te Odlukom o izvršenju proračuna, što su generalno ograničavajući faktori u provođenju ovrhe te vrste sa transakcijskih računa proračuna općina, kantona i slično.
30. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u prvom redu, radi o nemogućnosti apelantica da u cijelosti realiziraju izvršenje pravomoćne sudske odluke na teret proračunskih sredstava s ovršenikovih računa (Općina Posušje). Konkretno, riječ je o pravomoćno dosuđenim potraživanjima na ime naknade štete zbog štete na stambenom objektu apelantica u iznosu od 63.087,76 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka koje treba namiriti iz općinske razine vlasti.
31. Ustavni sud napominje da su, prema članku I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prema članku 1. Europske konvencije, sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini dužne osigurati poštivanje individualnih ljudskih prava, u koje se ubraja i pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, s obzirom na to da su pravomoćnom sudskom odlukom dosuđena novčana potraživanja. Takva obveza ne može se umanjiti činjenicom da u konkretnom slučaju ovrha ide na teret proračunskih sredstava jedne općine, te da na transakcijskom računu nema raspoloživih sredstava na kojima bi se ovrha mogla provesti. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Europskog suda za ljudska prava, usvojen u predmetu Jeličić protiv BiH (vidi presudu od 31. listopada 2006. godine, stavak 39) na koji se Europski sud za ljudska prava ponovno pozvao u drugom predmetu ove vrste protiv naše države (Čolić i dr. protiv BiH, vidi presudu od 10. studenog 2009. godine) prema kojem: „Sud i dalje ponavlja da ne prihvaća da državne vlasti navode nedostatak sredstava kao ispriku za nepoštivanje obaveza proisteklih iz presude. Doduše, odgoda u izvršenju presude može se opravdati posebnim okolnostima, ali odgoda ne može biti takva da naruši srž prava koje štiti član 6 § 1 (vidi, Burdov v. Rusija, broj 59498/00, § 35, ECHR 2002-III, i Teteriny v. Rusija, broj 11931/03, § 41, od 30. juna 2005).“
32. Ustavni sud podržava navedeni stav Europskog suda za ljudska prava, prema kojem nedostatak sredstava ne može biti isprika za nepoštivanje obveza proisteklih iz presude, mada je Ustavni sud svjestan da globalna ekonomska kriza neminovno utječe na Bosnu i Hercegovinu. Posebno se naglašava ne tako davna ratna prošlost, te, s tim u vezi, ogromna šteta koja je nanijeta ljudskim i ekonomskim potencijalima, što je imalo kao posljedicu i nastanak velikog broja različitih potraživanja koja egzistiraju na temelju pravomoćnih sudskih odluka prema svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini postoje „posebne okolnosti“ na temelju kojih bi se mogla opravdati određena odgoda u izvršenju pravomoćnih sudskih odluka. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju Federacija BiH i ovršenik, tj. Općina Posušje, poduzeli određene korake s ciljem izvršenja pravomoćnih sudskih odluka. Naime, Federacija BiH je usvojila dopunu ZOP-a kojim je u relevantnom dijelu navedenog zakona (članak 138. st. 4. i 5) propisano da će se ovrha na teret proračuna grada i općine provesti u visini predviđenoj na određenoj poziciji proračuna i sukladno Odluci o izvršenju proračuna, te da se više povjeritelja koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz proračuna namiruju onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz proračuna, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.
33. Međutim, u konkretnom slučaju, prema shvaćanju Ustavnog suda, suština problema je u tome što ovršenik nije napravio ukupan zbroj i listu svih potraživanja (glavnica i kamate) koja mora isplatiti iz svojih proračunskih sredstava na temelju ovršnih sudskih odluka. Tako je nemoguće procijeniti, uzimajući u obzir prosječna izdvajanja proračunskih sredstava namijenjena za isplatu ovršnih sudskih odluka, kada će povjeritelji biti isplaćeni. Osim toga, problem je i što ne postoji središnja evidencija potraživanja svih povjeritelja sačinjena prema datumu njihovog ovršnog naslova s evidentiranim isplatama (ukoliko ih je bilo), te s redoslijedom daljnje isplate, koja bi bila transparentna u odnosu na povjeritelje, kako bi se izbjegle sve sumnje da nekome može biti izvršena isplata prije nego što je njegov ovršni naslov došao na red da bude isplaćen. Ispunjavanjem navedenog i planiranjem adekvatnih novčanih iznosa u proračunu svake godine, iz kojih bi se mogla izvršiti isplata svim povjeriteljima u razumnom roku, ovršenik bi ispunio svoju pozitivnu obvezu osiguranja poštivanja ljudskih prava (konkretno prava na izvršenje pravomoćne sudske odluke iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju).
34. Osim toga, imajući u vidu da novčani iznos koji je u korist apelantica dosuđen pravomoćnim sudskim odlukama predstavlja imovinu apelantica u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud naglašava da je u konkretnom slučaju neizvršenjem sudske odluke dovedeno u pitanje i pravo apelantica na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Prema mišljenju Ustavnog suda, izvršenje presude odvijat će se sukladno odredbama članka 138. stavak 4. ZOP-a. Dalje, imajući u vidu stanje spisa, može se konstatirati da na ovršenikovom računu nema raspoloživih sredstava za ovrhu prema navedenoj sudskoj presudi, te da, stoga, treba čekati da se za tu namjenu odobre i planiraju sredstva u ovršenikovom proračunu, prema citiranoj odredbi članka 138. stavak 4. ZOP-a.
35. Stoga se može zaključiti da je neizvršenje sudske presude utemeljeno na odredbama članka 138. stavak 4. ZOP-a. Ustavni sud smatra da je usvajanje navedenih odredbi bilo u javnom interesu jer bi istodobno izvršenje velikog broja pravomoćnih presuda dovelo u pitanje ovršenikovo funkcioniranje. Međutim, način na koji je u konkretnom slučaju izvršeno ograničenje izvršenja pravomoćne sudske odluke doveo je u pitanje načelo proporcionalnosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. To načelo, kao što je Ustavni sud ponovio u više svojih odluka, podrazumijeva da postoji „fer-balans“ između javnog interesa šire zajednice i poštivanja individualnih ljudskih prava. Upravo to načelo je, prema mišljenju Ustavnog suda, povrijeđeno u konkretnom slučaju, jer odredbe članka 138. stavak 4. ZOP-a ne daju bilo kakve odgovore na pitanje kada bi apelantice mogle namiriti svoja potraživanja, tj. kada će u relevantnoj proračunskoj stavci biti raspoloživih sredstava za isplatu prema pravomoćnoj sudskoj presudi. S tim u vezi, s pravom se može postaviti pitanje apsolutne neizvjesnosti (u pogledu roka i ishoda naplate) u kojoj se nalaze apelantice kao imatelji pravomoćne sudske odluke kojom su utvrđena njihova novčana potraživanja od ovršenika.
36. Dakle, s ciljem ispunjavanja navedenih pozitivnih obveza, ovršenik mora izračunati ukupan iznos novca koji je obvezan isplatiti povjeriteljima na temelju ovršnih sudskih odluka, te sačiniti odgovarajuću evidenciju (transparentnu listu, bez mogućnosti zlouporabe, koja uključuje svakog povjeritelja ponaosob, bez obzira na datum pravomoćno dosuđenog potraživanja, kao i na predmet spora). Planiranjem dovoljnih proračunskih sredstava postat će moguće da povjeritelji naplate svoja potraživanja u razumnom roku. Ustavni sud neće određivati koliki će biti razuman rok jer smatra da je ovršenik u boljem položaju da odredi vremenski rok u okviru kojega će izvršiti isplatu svih ovršnih sudskih odluka, koji će biti sukladan članku 6. stavak 1. Europske konvencije i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a istodobno neće ugroziti ovršenikovo funkcioniranje.
37. Ustavni sud napominje da je suštinski identična stajališta iz obrazloženja ove odluke već ranije usvojio u Odluci broj AP 1544/08 od 27. svibnja 2011. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), uz napomenu da se u tom slučaju radilo o problemima izvršenja pravomoćnih sudskih odluka na teret proračuna Federacije Bosne i Hercegovine, dok se u konkretnom slučaju radi o problemu izvršenja pravomoćne sudske odluka na teret ovršenikovog proračuna.
38. Konačno, Ustavni sud podsjeća na to da je identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava proračuna Grada Mostara – razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4121/13 od 17. rujna 2014. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci Ustavni sud je zaključio da, imajući u vidu činjenicu da ovršenikove nadležne vlasti nisu izračunale ukupan zbroj dugovanja po osnovi ovršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji središnja i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja odluke, proizlazi da apelanti kao imatelji ovršnog sudskog naslova nemaju garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od ovršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su u tom slučaju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (točka 41).
39. Imajući u vidu navedeno, tj. činjenicu da u konkretnom slučaju, prema stanju spisa, ne proizlazi da su ovršenikove nadležne vlasti poduzele konkretne aktivnosti s ciljem ispunjenja svojih pozitivnih obveza, odnosno izračunale ukupan zbroj dugovanja po osnovi ovršnih sudskih odluka, koji bi se ažurirali sve dok za to postoji potreba, kao i činjenicu da ne postoji središnja i transparentna evidencija potraživanja o kojoj je bilo riječi u prethodnom dijelu obrazloženja odluke, proizlazi da apelantice kao imatelji ovršnog sudskog naslova nemaju garancije da će u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja od ovršenika. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke u razumnom roku i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, sukladno praksi Ustavnog suda, koju su apelantice tražile zbog povrede njihovih prava, Ustavni sud zapaža da, prema članku 74. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, iznimno, može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo, pa, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju izdavanje naloga Općini Posušje da izvrši svoje ustavne obveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će poduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelantice i ostali povjeritelji koji posjeduju ovršne sudske odluke na teret proračunskih sredstava Općine Posušje naplate svoja potraživanja u što kraćem roku odgovarajuća satisfakcija za apelantice.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelantica na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelantice kao imatelji ovršnog sudskog naslova u razumnom roku moći naplatiti svoja potraživanja.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman