Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4275/12 (R. Đ.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Legitimno očekivanje
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ostavinski postupak
- Doživotno izdržavanje
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4275/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću u predmetu broj AP 4275/12, rješavajući apelaciju Ranka Đorđevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ranka Đorđevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 O 128399 12 Gž od 14. novembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ranko Đorđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Milana Vukića iz Banje Luke, podnio je 7. decembra 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 O 128399 12 Gž od 14. novembra 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Osnovnog suda zatraženo je 20. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2015. godine, a Osnovni sud 6. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je Rješenjem broj O-2122/01 od 1. aprila 2002. godine, nakon sprovedenog ostavinskog postupka, utvrdio da se neće raspravljati o zaostavštini iza Vere Jovanović, umrle 20. novembra 2001. godine u Banjoj Luci, gdje je imala posljednje mjesto prebivališta. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je smrtovnicom Skupštine opštine Banja Luka broj 01-202-1246 od 4. decembra 2001. godine pokrenut ostavinski postupak iza umrle Vere Jovanović (u daljnjem tekstu: ostviteljica) po službenoj dužnosti, da su ročištu održanom 1. aprila 2002. godine pristupili Gordana Tulumović (u daljnjem tekstu: kćerka ostaviteljice) i apelant, unuk ostaviteljice, koji je sudu prezentovao Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između njega, kao davatelja izdržavanja, i ostaviteljice, kao primaoca izdržavanja, zaključen 17. juna 1998. godine, koji je ovjeren kod ovog suda pod brojem OV-1795/98. Uvidom u navedeni ugovor Osnovni sud je utvrdio da je ostaviteljica kao nosilac stanarskog prava na stanu, pobliže definisanom kao u obrazloženju rješenja, koji se nalazi u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), predmetni stan ostavila apelantu. Takođe, taj sud je ukazao da je prije smrti ostaviteljice stupio na snagu Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 11/00), tako da je stečeno stanarsko pravo ostaviteljice postalo imovinsko pravo koje je, shodno odredbama čl. 2, 31, stav 1, člana 37 stav 2, čl. 151, 175 i 176 Zakona o nasljeđivanju, predmet nasljeđivanja, tako da je apelant, kao davalac izdržavanja, na osnovu navedenog ugovora o izdržavanju stekao pravo na otkup navedenog stana. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je jedina zakonska nasljednica ostaviteljice, kćerka ostaviteljice, izjavila da ne osporava ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ostaviteljica zaključila sa apelantom, Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj O-2122/01 od 17. decembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog od 23. decembra 2003. godine o raspravljanju o zaostavštini ostaviteljice.
7. Osnovni sud je naveo da je apelant tom sudu podnio prijedlog za raspravljanje o zaostavštini iza ostaviteljice, koju će činiti pravo na otkup predmetog stana, navodeći da je taj sud rješenjem od 1. aprila 2002. godine pogrešno zaključio da je apelant stekao pravo na otkup predmetnog stana na osnovu Ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa ostaviteljicom, jer je propustio utvrditi da pravo na otkup stana i pravo na korišćenje predmetnog stana nisu ista prava s obzirom na to da je ostaviteljica umrla prije isteka roka od pet godina od dana zaključenja navedenog ugovora, pa na osnovu Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) i Zakona o privatizaciji državnih stanova, nije mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, kao ni pravo na otkup tog stana. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je, shodno članu 151 Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) propisano da u postupku za raspravljanje o zaostavštini sud utvrđuje ko su nasljednici umrlog, te koja imovina sačinjava njegovu zaostavšinu i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima. Dalje je naveo da predmet zaostavštine mogu biti stvari, imovinska prava i obaveze, da subjektivno pravo može ući u zaostavštinu samo ako se može nasljediti, dok ona prava koja prestaju da postoje u trenutku smrti ostavioca se ne mogu nasljediti. Dakle, budući da je stanarsko pravo subjektivno pravo na stanu u društvenoj svojini, ono se ne može prodavati, poklanjati i nasljeđivati, pa je, shodno navedenom, apelantov zahtjev za raspravljanje o zaostavštini ostaviteljice odbio kao neosnovan.
8. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 O 12839 12 Gž od 14. novembra 2012. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i Rješenje Onovnog suda broj O-2122/01 od 17. decembra 2010. godine potvrdio. Okružni sud je naveo da iz osporenog rješenja proizilazi da je apelant tom sudu podnio prijedlog za raspravljanje o zaostavštini ostaviteljice s obzirom na to da na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nije mogao ishoditi upis stanarskog prava i prava na otkup stana na predmetnom stanu, shodno ugovoru o doživotnom izdržavanju zaključenom sa ostaviteljicom, zbog toga što je sa aspekta člana 6 stav 2 ZOSO ugovor o doživotnom izdržavanju bez dejstva, budući da apelant nije mogao dokazati da ima status člana porodičnog domaćinstva ostaviteljice, jer sam član porodičog domaćinstva ima pravo da traži prenos stanarskog prava, odnosno ima mogućnost da stanarsko pravo smatra imovinskim pravom. Navedeno iz razloga što apelant nije dokazao da je ispunio zakonom propisane uslove u pogledu vremena trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju u smislu člana 6 stav 2 ZOSO, budući da je ostaviteljica umrla prije isteka zakonom propisanog roka od pet godina, a što je uslov za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva. S tim u vezi, Okružni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja i u predmetnoj pravnoj stvari nije primjenjiv stav Ustavnog suda da je stanarsko pravo imovinsko pravo i da, kao takvo, može biti predmet nasljeđivanja zbog toga što, da bi ovaj sud prihvatio takav stav, neophodno je da apelant dokaže da je imao status člana porodičnog domaćinstva ostaviteljice u smislu člana 6 stav 2 ZOSO, što apelant u konkretnom slučaju nije dokazao. Prema tome, Okružni sud je zaključio da, kako apelant kao davalac izdržavanja nije ispunio zakonom propisane uslove u pogledu vremena trajanja ugovora o doživotnom izdržavanju, to, u smislu citirane odredbe zakona, nije stekao svojstvo nosioca stanarskog prava, pa stoga ne može ni ostvariti pravo na otkup predmetnog stana. Osim toga, uvidom u ugovor o doživotnom izdržavanju taj sud je utvrdio da je on zaključen 17. juna 1998. godine, da ga je ovjerio ovlašćeni službenik u Osnovnom sudu, da je ovjera protivna odredbi člana 120 stav 2 Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sačinjen u pisanom obliku i ovjeren od sudije, što je kod navedenog ugovora izostalo. Okružni sud je, na kraju, zaključio da kod činjenice da apelant kao davalac izdržavanja nije stekao status člana porodičnog domaćinstva ostaviteljice, dakle, da nije stekao stanarsko pravo, pa se stoga u konkretnom slučaju ne može govoriti o stečenom imovinskom pravu, niti o apelantovom pravu na otkup predmetnog stana.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da prvostepeni sud, kao ni on (iz neznanja) nisu vodili računa o tome da je sa aspekta člana 6 stav 2 ZOSO izostalo pravno dejstvo ugovora o doživotnom izdržavanju, jer je ostaviteljica umrla prije isteka zakonskog roka od pet godina potrebnog za sticanje statusa člana porodičnog domaćinstva, zbog čega je podnio prijedlog za raspravljanje o zaostavštini, jer na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nije mogao ostvariti stanarsko pravo, kao ni pravo na otkup predmetnog stana. Dalje navodi da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešne primjene člana 151 Zakona o nasljeđivanju, „u smislu ako se prihvati stav Ustavnog suda da je stečeno stanarsko pravo ostaviteljice postalo imovinsko pravo – i pravo na otkup predmetog stana, koje kao takvo može biti predmet nasljeđivanja, smatra da se stoga njegovo pravo ne može uslovljavati statusom člana porodičnog domaćinstva ostaviteljice“. U vezi s tim, dalje navodi, da ostaviteljicu nije spriječila smrt, po redovom toku stvari ona bi otkupila predmetni stan, nakon čega bi on taj stan naslijedio kao jedini zakonski nasljednik.
b) Odgovor na apelaciju
10. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju svoje odluke zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Osnovni sud je, takođe, predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer smatra da ne postoji povreda prava na koja se apelant poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
12. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 21. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.
13. Zakon o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:
Predmet postupka za raspravljanje zaostavštine Član 151.
U postupku za raspravljanje zaostavštine sud utvđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu, i koja prava iz zaostavštine pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim licima.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 7. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelant smatra da mu je rješenjem Okružnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
19. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant pokrenuo pitanje da je stekao stanarsko pravo i pravo na otkup stana na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je, shodno navedenom, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
20. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
21. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je osporeno rješenje zasnovano na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
22. U pogledu apelantovog navoda da je osporenim rješenjem proizvoljno primijenjena odredba člana 151 Zakona o nasljeđivanju, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud nalazi da nije primjenjiv stav Ustavnog suda na koji se apelant poziva u apelaciji da, „ako se prihvati stav Ustavnog suda da je stečeno stanarsko pravo ostaviteljice postalo imovinsko pravo – i pravo na otkup predmetog stana, koje kao takvo može biti predmet nasljeđivanja, smatra da se stoga njegovo pravo ne može uslovljavati statusom člana porodičnog domaćinstva ostaviteljice“, što je Okružni sud jasno i argumentovano obrazložio, da je stanarsko pravo subjektivno pravo nosioca tog prava, koje kao takvo prestaje u momentu smrti ostavioca. Prema tome, kako se u predmetnoj pravnoj stvari radilo o pravu na stan u društvenoj svojini ostaviteljice, koje kao takvo nije moglo biti predmet prodaje, nije se moglo poklanjati, niti se moglo nasljeđivati, zbog čega Ustavni sud smatra pravilnim stav Okružnog suda da apelant u ostavinskom postupku nije mogao steći stanarsko pravo ostaviteljice na osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju, pa samim tim niti pravo na otkup tog stana.
23. Prema tome, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud dao odgovore na apelantove navode u pogledu primjene materijalnog prava, koji ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno i koji su u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije, pa njegove navode u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije smatra proizvoljnim.
24. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
25. U vezi s apelantovim navodima u odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava i sopstvenu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Pošto apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije dokazao da stanarsko pravo ostaviteljice predstavlja njegovu imovinu u smislu relevantnih odredbi Zakona o nasljeđivanju i ZOSO, jer je ono prestalo smrću ostaviteljice, zbog čega apelant u ostavinskom postupku na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa ostaviteljicom nije mogao ostvariti prenos tog prava, kao ni prava na otkup predmetnog stana. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će njegovom zahtjevu za sticanje stanarskog prava i prava na otkup predmetnog stana na osnovu Zakona o nasljeđivanju i ZOSO biti udovoljeno, budući da nisu bili ispunjeni zakonom propisani uslovi.
26. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, budući da apelant nema «imovinu» koja bi ulazila u djelokrug zaštite člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
27. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovih prava nije posebno obrazložio, niti Ustavni sud smatra da ovaj predmet pokreće pitanje poštivanja tih ustavnih prava.
28. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvencije, takođe, neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Okružni sud argumentovano obrazložio svoje rješenje, da je ostaviteljica na predmetnom stanu imala stanarsko pravo, pa ga nije mogla prodavati, poklanjati, niti se moglo nasljeđivati, zbog čega apelant u ostavinskom postupku na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa ostaviteljicom to pravo nije mogao ni steći, kao ni pravo na otkup tog stana.
30. Ustavni sud, takođe, smatra da ne postoji kršenje apelantovog prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelant nije mogao imati ni «legitimno očekivanje» da će njegovom zahtjevu biti udovoljeno u ostavinskom postupku na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenim sa ostaviteljicom, jer se radi o pravu koje je prestalo sa ostaviteljičinom smrću.
31. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman