Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3256/14 (D. M. i P. G.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3256/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3256/14, rješavajući apelacije Drage Matanovića i Pere Gojsilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Drago Matanović protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 RS 029876 13 REV od 15. aprila 2014.
godine i Pero Gojsilović protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 RS 033638 14 RSŽ od 7. maja 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3256/14 Drago Matanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Orašja, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 15. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 25 0 RS 029876 13 REV od 15. aprila 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojena revizija tužene (FBiH) i preinačene nižestepene presude redovnih nadležnih sudova na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi uplate doprinosa. U predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog posutpka, utvrđeno da je apelant 1995. godine zaključio ugovor sa Ministarstvom odbrane HR H-B o službi u profesionalnim postrojbama oružanih snaga HR H-B, te da je nakon spajanja Vojske HVO-a i Armije RBiH u Vojsku FBiH preuzet u sastav Federalnog ministarstva odbrane i to sve do 2005. godine, a potom 2006. godine u Ministarstvo odbrane BiH, pri čemu nije zaključivan novi ugovor niti donesen bilo kakav akt o stavljanju ugovora iz 1995. godine. Također je utvrđeno da tužena nije apelantu za period od početka 1996. godine kraja 2005. godine obračunavala i vršila uplatu spornih dodatnih doprinosa staža osiguranja, koji se računa sa uvećanim trajanjem. Vrhovni sud je u osporenoj odluci istakao da apelant nije pravo na staž osiguranja, koji se računa sa povećanim trajanjem, stekao na način i pod uslovima propisanim relevantnim odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika SFRJ (koji se primjenjivao na osnovu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju i primjenjivanju saveznih zakona koji se u FBiH primjenjuju kao republički zakoni), te Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika HR H-B. Dalje je Vrhovni sud istakao da se može zaključiti da odredba člana 5. stav 1. alineja 4. spornog ugovora iz 1995. godine nema svoje materijalno-pravno utemeljenje u vezi sa odredbama važećeg zakona i da je stoga ništava u smislu odredbe člana 103. stav 1. u vezi sa članom 105. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da su redovni sudovi nepravilno razriješili (materijalno-pravni) odnos u kojem se sučeljavaju princip stečenih prava i princip retroaktivnog dejstva zakona, dajući u konkretnom slučaju prednost privatnom interesu u odnosu na javni, pritom pogrešno tumačeći i primjenjujući princip „stečenih prava“. U tom smislu je, po mišljenju Vrhovnog suda, potrebno navedeni princip razmatrati zajedno sa principom legitimnih očekivanja, koje apelant nije imao pravo da očekuje u konkretnom slučaju, budući da se radilo o prostom očekivanju, te da priznavanje nečijeg prava nije istovremeno i ostvarivanje tog prava. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH.
2. AP-3257/14 Pero Gojsilović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bugojna, kojeg zastupa Sanela Hidanović, advokat iz Orašja, podnio je 15. jula 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 RS 033638 14 RSŽ od 7. maja 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je uvažena žalba tužene (FBiH) i preinačena usvajajuća prvostepena presuda nadležnog suda na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da tužena uplati dodatne doprinose za staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem. Zatim je usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, kojim se utvrđuje da su pravno ništave odredbe člana 5. stav 1. alineja 1. i 4. Ugovora o službi u profesionalnim postrojbama u oružanim snagama HR HB, zaključenog u februaru 1996. godine između apelanta i Ministarstva odbrane HR HB. Apelant je, također, obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka. Kantonalni sud je u osporenoj odluci istakao da je radi pravilnog razjašnjenja ovog spora bilo potrebno prethodno odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom slučaju radilo o stečenom pravu apelanta, kako je to zaključio prvostepeni sud. S tim u vezi je zaključeno da pravo apelanta na uplatu dodatnih doprinosa nije stečeno pravo, jer apelant ovo pravo nije ostvario kao djelatna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HB-HVO, pa stoga nije mogao imati razumno očekivanje da će se formiranjem zajedničke Vojske FBiH, njemu kao pripadniku hrvatske komponente (HVO), isplaćivati dodatni doprinosi, a da pripadnicima druge komponente (Armije RBiH) ovi doprinosi ne pripadaju, što bi bilo suprotno odredbi člana 6. Zakona o radnim odnosima i platama službenika organa uprave u FBiH. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku FBiH.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3256/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo u osporenim odlukama. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Ustavni sud zapaža da se, u konkretnim slučajevima, suština navoda predmetnih apelacija odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, koji su odbili tužbene zahtjeve apelanata.
S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i razmatrajući iste apelacione navode zaključio da u odnosu na apelacione navode, koji se tiču povrede načela pravne sigurnosti zbog različite prakse sudova u istim činjeničnim i pravnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da je upravo zadatak redovnih sudova da tumače i primjenjuju odredbe relevantnih propisa, te da suprotno navodima apelantice promjena prakse Kantonalnog suda nije proizvoljna, nego je rezultirala nastojanjem tog suda da se o istom pravnom pitanju usaglasi praksa na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega je, kao nižestepeni sud, usvojio praksu i pravne stavove Vrhovnog suda, a sve u cilju poštivanja načela pravne sigurnosti. Dalje, Ustavni sud smatra, u odnosu na pozivanje apelantice na praksu, odnosno stav Ustavnog suda, da propust javne vlasti da ispuni svoju pozitivnu obavezu i neko pravno pitanje uredi propisom, odnosno općim pravnim aktom, stavlja pretjeran teret na apelante i ne može voditi ka gubitku prava apelanata, da taj stav nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, u konkretnom slučaju nije došlo do gubitka prava apelantice zbog pravne praznine i propusta javne vlasti da neko pitanje uredi općim pravnim aktom, nego je utvrđeno da apelantica nije ni stekla pravo na uvećan staž osiguranja po osnovu spornog ugovora zbog neusklađenosti predmetnog ugovora sa važećim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su u vrijeme potpisivanja Ugovora postojali relevantni propisi koji su propisivali uslove i postupke na osnovu kojih bi se moglo ostvariti pravo na uvećan staž osiguranja vojnih osiguranika, i to podnošenjem zahtjeva i donošenjem rješenja nadležne Službe, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Također, odredba člana 208. Zakona o odbrani Federacije Bosne i Hercegovine, koji je stupio na snagu nakon zaključivanja spornog ugovora, reguliše pitanje računanja staža sa uvećanim trajanjem, na drugačiji način nego što je to pitanje regulisano spornim ugovorom. Iz navedenog razloga je utvrđeno da ugovoreno pravo apelanatice na uvećan staž osiguranja ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno da je odgovarajuća odredba Ugovora ništava, jer nije u skladu s važećim propisima. Stoga je zaključeno da u vrijeme preuzimanja u Vojsku FBiH apelantica nije imala „stečeno pravo“, jer ovo pravo apelantica nije prije preuzimanja ostvarila kao aktivna vojna osoba na službi u Oružanim snagama HR HB-HVO, pa stoga nije imala razumnu osnovu očekivati da će formiranjem zajedničke Vojske FBiH, njoj kao pripadnici Hrvatske komponente (HVO) biti isplaćeni dodatni doprinosi. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice, te u tom kontekstu Ustavni sud smatra da navedeno obrazloženje u potpunosti zadovoljava standarde člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelacija poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 2701/14 od 14. maja 2015. godine.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman