Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3597/12 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“,)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Radni spor
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3597/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP 3597/12, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“ podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 Rs 011400 11 Rsž od 11. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 Rs 011400 10 Rs od 4. maja 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo - Podružnica Termoelektrana „Kakanj“, (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici(u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 Rs 011400 11 Rsž od 11. septembra 2012. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 Rs 011400 10 Rs od 4. maja 2011. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 Rs 011400 10 Rs od 4. maja 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 Rs 011400 11 Rsž od 11. septembra 2012. godine, obavezan je apelant da Sejadu Sikira (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati razliku plaće u iznosu od 330,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. oktobra 2010. godine i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 120,16 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je prigovor neblagovremenosti tužbe neosnovan, jer se u konkretnom pravnoj stvari primjenjuje odredba člana 106. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOR) kojim je propisana apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa u roku od tri godine od dana nastanka potraživanja. Nema mjesta primjeni člana 103. ZOR-a, kako je naveo sud, kada se kao u konkretnom slučaju radi o zahtjevu koji je upravljen na isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je tužbu sudu podnio 28. oktobra 2010. godine a najstarije potraživanje odnosi se na plaću od 28. oktobra 2009. godine, pa kako nije prošao rok propisan članom 106. ZOR-a, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor zastare potraživanja. U vezi s tim je navedeno da je i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine zazuzeo stanovište u svojoj odluci broj Rev-594/96 od 11. maja 2006. godine da novčane tražbine iz radnog odnosa, shodno članu 106. Zakona o radu, zastarijevaju u roku od tri godine.
4. Općinski sud je naveo da je o obaveznosti primjene Općeg kolektivnog ugovora i Granskog kolektivnog ugovora sudska praksa već usvojila stanovište, jer se radi o ugovorima koji su neposredni izvor prava, a što proizlazi iz odredaba ZOR-a. Stoga, navedeni kolektivni ugovori u odnosu na individualne ugovore o radu djeluju kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zasnivanja radnog odnosa. Poslodavac zaposleniku ne može ni umanjiti niti uskratiti prava propisana kolektivnim ugovorom, jer ga na to prisiljava obilježje normativnosti kolektivnog ugovora. Općinski sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke koji nijednim dokazom nije doveden u sumnju, pa kako iz nalaza proizlazi da je apelant tužitelju isplatio plaću manju nego što je to propisano odredbama Granskog kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca u oblasti elektroprivredne djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine koji je dužan primjenjivati, to je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.
5. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je, također, istakao da je apelantovo pozivanje na odredbu člana 103. ZOR-a neosnovano budući da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima tužitelja. Kantonalni sud je naveo da se odredba člana 103. ZOR-a odnosi na postupke, odnosno radne sporove koji se tiču tzv. statusnih pitanja iz radnog odnosa (otkaz ugovora o radu i sl.) a da se odredba člana 106. ZOR-a odnosi na ostvarenje potraživanja iz radnog odnosa. Da navedene odredbe zakona treba primjenjivati na ovakav način, prema mišljenju tog suda, indirektno ukazuje i činjenica da se u odredbi člana 103. ZOR-a upotrebljava pravna sintagma „ostvarivanje prava iz radnog odnosa“ a u članu 106. ZOR-a „potraživanje iz radnog odnos“ što indirektno upućuje na novčana potraživanja iz radnog odnosa. U pogledu apelantovog pozivanja u žalbi na Odluku Ustavnog suda broj AP 1258/06 od 12. juna 2008. godine, Kantonalni sud je istakao da je apelantovo pozivanje na navedenu odluku neosnovano, jer se navedena odluka Ustavnog suda odnosi na apelacije u kojima su osporavane odluke sudova koje su donesene primjenom odredaba Zakona o radu Republike Srpske, koji u odnosu na ZOR na potpuno drugačiji način reguliše pitanje rokova za pružanje sudske zaštite u sporovima iz radnih odnosa.
6. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opširno iznosi tok postupka pred redovnim sudovima, te prepričava obrazloženja osporenih presuda i navode žalbe koju je izjavio protiv prvostepene odluke. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Suština navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni ZOR-a, budući da apelant smatra da su sudovi zanemarili odredbu člana 103. ZOR-a prema kojoj je tužitelj trebao podnijeti tužbu sudu u subjektivnom roku od godinu dana od dana saznanja za eventualnu povredu prava iz radnog odnosa. Član 103. ZOR-a propisuje subjektivni rok a član 106. objektivni rok, te apelant smatra da te odredbe treba tako i tumačiti i primijeniti u konkretnoj situaciji. Također, apelant ističe da se navedene odredbe ZOR-a suštinski ne razlikuju od odredbi Zakona o radu Republike Srpske koja imaju analogna rješenja u pogledu instituta zastare potraživanja iz radnog odnosa, te je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupnu na:
www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osnovni apelacioni navod pitanje eventualne proizvoljnosti primjene odredbi ZOR-a u okviru redovnih sudova koji su ocijenili da se na novčana potraživanja apelantovog zaposlenika (tužitelja) iz radnog odnosa primjenjuje rok zastare od tri godine iz člana 106. ZOR-a, a ne, kako to apelant smatra, jednogodišnji rok zastare iz člana 103. ZOR-a. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 976/08 od 28. aprila 2010. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 976/08 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već odlučivao o istim pitanjima koja su pokrenuta i predmetnom apelacijom. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da su u obrazloženjima osporenih presuda dati jasni i obrazloženi razlozi zašto je primijenjen član 106. ZOR-a prema kojem novčane tražbine iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od tri godine, te je, shodno tome, apelantove navode da je u konkretnim situacijama trebalo primijeniti član 103. ZOR-a ocijenio neosnovanim. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da apelacioni navodi vezani za kršenje prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje, zbog čega su predmetne apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane. Ovaj stav Ustavni sud je slijedio i u Odlukama br. AP 5955/10 od 10. oktobra 2013, AP 3694/11 od 12. februara 2014. godine i AP 309/12 od 8. maja 2014. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 976/08 od 28. aprila 2010. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 3694/11 od 12. februara 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 309/12 od 8. maja 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojima je odlučivao o apelacijama istog apelanta kojima su pokrenuta ista pitanja kao i predmetnom apelacijom, te su apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.
11. S obzirom na to da se i u konkretnom slučaju pokreću ista pitanja o kojim je već odlučivao u Odluci broj AP 976/08, Ustavni sud neće posebno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nego se u odnosu na povredu ovih prava poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelacioni navodi vezani za kršenje prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi zahtijevala meritorno ispitivanje zbog čega je predmetna apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Osim navedenog, Ustavni sud ističe da apelantovo pozivanje na sudsku praksu u Republici Srpskoj, kada je riječ o roku zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, nije od značaja za konkretan slučaj, budući da entiteti imaju zasebne pravne sisteme i zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulisano, tako da primjena i tumačenje propisa u Republici Srpskoj nisu obavezujući, niti pravno relevantni za sudove u Federaciji Bosne i Hercegovine, čiji organi imaju i primjenjuju vlastite propise
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman