Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3714/14 („Ogimil“ d.o.o. Trn-Laktaši)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3714/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-3714/14, rješavajući apelaciju „Ogimil“ d.o.o. Trn-Laktaši, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Ogimil“ d.o.o. Trn- Laktaši podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 087749 12 Rev od 5. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ogimil“ d.o.o. Trn-Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 087749 12 Rev od 5. juna 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je kao nezakonito apelantovo rješenje od 28. jula 2009. godine o otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kao i njegova odluka od 30. oktobra 2009. godine kojom je odbijen prigovor tužiteljice izjavljen protiv tog rješenja. Nadalje, obavezan je apelant da tužiteljicu vrati na posao i rasporedi na radno mjesto prodavačice ili na drugo odgovarajuće radno mjesto i da joj na ime izgubljene zarade za određeni vremenski period isplati plate u mjesečnim iznosima, kao i da u korist tužiteljice uplati odgovarajuće doprinose za penzijsko-invalidsko i zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti, kako je to sve precizirano u izreci presude. U toku postupka je utvrđeno da u konkretnom slučaju, između stranaka nije sporno da je tužiteljici, na temelju odluke od 28. jula 2009. godine, radni odnos kod apelanta prestao kao tehnološkom višku (zbog zatvaranja prodavnice u kojoj je do tada tužiteljica radila).
2. Također, utvrđeno je da se prema izvedenim dokazima (medicinskoj dokumentaciji za tužiteljicu, izvještaju o trajanju privremene nesposobnosti za rad i iskazu svjedoka dr. Z.K.) u vrijeme donošenja navedene odluke tužiteljica nalazila na bolovanju zbog problema sa trudnoćom (na bolničkom liječenju u period od 23. do 31. jula 2009. godine). Imajući u vidu iskaz svjedoka O.P., te iskaz same tužiteljice, sud je zaključio da je o toj činjenici tužiteljica usmeno obavijestila apelanta, kao i da je njen suprug apelantu dostavio potvrdu Klinike za ginekologiju i akušerstvo od 23. jula 2009. godine, a kasnije doznake o privremenoj spriječenosti za rad, pa u tom dijelu nije prihvatio iskaz zakonskog zastupnika apelanta. Osim toga, sud je zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da nije imao saznanja o trudnoći tužiteljice, niti navodi da o tome nije imala saznanja ni Inspekcija rada (suprotno proizilazi iz zahtjeva tužiteljice od 4. augusta 2009. godine za zaštitu prava i dopisa Inspekcije rada od 22. septembra 2009. godine). S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantova odluka od 28. jula 2009. godine suprotna odredbi člana 132. Zakona o radu, kojom je propisano da poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u smislu odredbe člana 126. stav 1. tačka 2. navedenog zakona za vrijeme trudnoće, porodiljskog odsustva, roditeljskog odsustva i skraćenog rada radi njege djeteta, pa je donio odluku kao u izreci presude.
3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu ovog prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman