Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4377/14 (S. D. i F. Š.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4377/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4377/14, rješavajući apelacije Emira Čekre i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Emir Čekro, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 393744 14 Rev od 10. jula 2014. godine;

Safet Bukva, Semra Jakubović, Ahmed Poračanin, Salko Tucak, Dimitrije Radić, Đorđo Granzov, Milijana Hršum, Borislav Borojević, Rajko Ćosić, Jovan Jugović, Gordana Krsmanović, Mihajlo Vučićević, Milanko Mumović, Milan Mumović, Velinka Samardžić, Milena Lučić, Draginja Marjanović, Vida Aleksić, Branislav Rakanović, Želinka Rakanović, Nevenka Ćiro, Milka Stašević, Nenad Đurić, Milka Bilal, Ahmed Hadžihasanović, Asim Đip, Avdo Klino, Vezir Pribišević, Hakija Alić, Halil Mujkanović, Dušan Ćeho, Ismet Duraković, Bogdan Buho, Zihna Suljević, Željko Sikimić, Ismet Imamović, Goran Agić, Pejka Agić, Bajro Omanović, Ibro Šuta, Radosav Damjanović, Enes Čamdžić, Refik Leko, Semedin Bjelak, Momir Tešić, Milan Savanović, Niko Pačavra, Slaviša Rabota, Milija Jojić, Vukosava Ivić, Bojka Terzić, Mlađen Amiđić, Zufer Pršeš, Dragica Lovrić, Fatima Bajramović, Ante Avgustinović, Kojo Gluhović, Zorka Džabić, Kata Božić i Hankija Halak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 049517 14 Rev od 10. jula 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4377/14 Emir Čekro (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 393744 14 Rev od 10. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 14. novembra 1992. godine, između Općine Stari Grad Sarajevo i E.M. ništav i da se naloži zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da izvrši brisanje uknjižbe po rješenju od 4. novembra 1997. godine i uspostavi pređašnje stanje. U toku postupka je utvrđeno da se u predmetnoj parnici traži donošenje utvrđujuće presude, ništavosti određenog prava na nekretninama na kojima je apelant ranije zasnivao pravo zakupa po osnovu ugovora o zakupu nekretnina, pa apelant neosnovano navodi postojanje pravnog interesa jer za uspostavljanje zakupnog odnosa nije od značaja činjenica postojanja vlasništva. Nadalje, utvrđeno je da zakupodavac i ne mora biti vlasnik stvari koja se daje u zakup, zakupca obavezuje ugovor o zakupu i u situaciji kada neko treći polaže pravo na zakupljenoj stvari to ne znači samo po sebi raskid ugovora, predaju stvari ili prestanak plaćanja zakupnine, smanjenje zakupnine i slično. Kako se parnični postupak pokreće tužbom, sud je zaključio da je to parnična radnja tužitelja, i nema u pravilu pokretanja parničnog postupka po službenoj dužnosti. Naime, utvrđeno je da ako nema tužitelja, nema ni parničnog postupka, jer da bi sud došao u priliku da po službenoj dužnosti utvrđuje da li je neki ugovor ništav prema relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima mora da rješava o nekom predmetu, a to može samo u postupku na zahtjev apelanta. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da kako apelant nije imao pravni interes i nije mogao steći status tužitelja, to je valjalo donijeti odluku kao u izreci presude.

2. AP-4410/14 Safet Bukva, Semra Jakubović, Ahmed Poračanin, Salko Tucak, Dimitrije Radić, Đorđo Granzov, Milijana Hršum, Borislav Borojević, Rajko Ćosić, Jovan Jugović, Gordana Krsmanović, Mihajlo Vučićević, Milanko Mumović, Milan Mumović, Velinka Samardžić, Milena Lučić, Draginja Marjanović, Vida Aleksić, Branislav Rakanović, Želinka Rakanović, Nevenka Ćiro, Milka Stašević, Nenad Đurić, Milka Bilal, Ahmed Hadžihasanović, Asim Đip, Avdo Klino, Vezir Pribišević, Hakija Alić, Halil Mujkanović, Dušan Ćeho, Ismet Duraković, Bogdan Buho, Zihna Suljević, Željko Sikimić, Ismet Imamović, Goran Agić, Pejka Agić, Bajro Omanović, Ibro Šuta, Radosav Damjanović, Enes Čamdžić, Refik Leko, Semedin Bjelak, Momir Tešić, Milan Savanović, Niko Pačavra, Slaviša Rabota, Milija Jojić, Vukosava Ivić, Bojka Terzić, Mlađen Amiđić, Zufer Pršeš, Dragica Lovrić, Fatima Bajramović, Ante Avgustinović, Kojo Gluhović, Zorka Džabić, Kata Božić i Hankija Halak (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Muhidin Kapo, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 10. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 049517 14 Rev od 10. jula 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su oni vlasnici dionica tužene Sarajevske pivare d.d. Sarajevo. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da apelanti nisu vlasnici otplaćenih dionica budući da su te dionice ugovorima o kupoprodaji dionica prodali, te da takvi ugovori nisu ništavi shodno relevantnoj odredbi Zakona o obligacionim odnosima. Naime, utvrđeno je da u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, prema tada važećim propisima koji su mjerodavni za razrješenje konkretnog spora, nije bilo zakonskog propisa koji bi ograničavao raspolaganje otplaćenim dionicama imajući u vidu odredbe tadašnjeg Zakona o preduzećima, u čijem je članu 26. bilo propisano da statut dioničkog društva sadrži odredbe o, između ostalog, dionicama: vrsti i seriji, pravima vezanim za pojedine vrste dionica, ograničenjima prenosa dionica i sticanju vlastitih dionica od strane društva i raspolaganje tim dionicama. Nadalje, utvrđeno je da ni u Statutu tužene u vrijeme kada su zaključeni sporni ugovori, nije bilo odredbi koje su ograničavale prijenos, odnosno prodaju dionica dioničara tužene, već su naprotiv odredbe Statuta omogućavale prodaju, kako je to propisano relevantnim odredbama Statuta. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da su predmetni ugovori pravno valjani u pogledu obligacionog odnosa između apelanata, kao prodavatelja i H.S., kao kupca, kao i da nema zakonskih pretpostavki za utvrđenje prema tuženoj da su apelanti vlasnici predmetnih internih dionica.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4377/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant Emir Čekro se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih navedenim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4377/14 (S. D. i F. Š.) | Sudska praksa | Aktio