Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4402/14 (M. D. i N. Š.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4402/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine, u predmetu broj AP-4402/14, rješavajući apelacije Milana Devića i Nedžle Šehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Milan Dević protiv rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 K 002734 14 KV 2 od 3. septembra 2014. godine;
Nedžla Šehić protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 KM 410274 14 KMŽ od 22. septembra 2014. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4402/14 Milan Dević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kozluka, kojeg zastupa Predrag Đurić, advokat iz Loznice-Srbija, podnio je 9. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 K 002734 14 KV 2 od 3. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba branioca apelanta kao optuženog, pa je potvrđeno rješenje tog suda kojim je odbijen zahtjev apelantovog branioca (Predraga Đurića) za naknadu troškova odbrane optuženog apelanta. U osporenoj odluci, Osnovni sud je konstatovao da je, zbog apsolutne zastarjelosti vođenja krivičnog postupka, obustavljen krivični postupak koji je vođen protiv apelanta zbog krivičnog djela Falsifikovanje isprave iz člana 364. stav 2. Krivičnog zakona RS. Dalje je utvrđeno da, iz stanja spisa proizlazi, da optuženi-apelant nije nikada izdao punomoć advokatu Predragu Đuriću iz Loznice da ga brani pred Osnovnim sudom u navedenom krivičnom predmetu. Slijedom navedenog je zaključeno da je nespornim utvrđeno da optuženi-apelant nije nikada imao troškove krivičnog postupka u vidu nagrade i nužnih izdataka za branioca jer on i nije angažovao branioca Predraga Đurića, a kojeg je za odbranu optuženog angažovala S.K. i koja se obavezala da će navedenom braniocu naknaditi sve troškove vezane za odbranu optuženog-apelanta. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 24. stav 5. Zakona o krivičnom postupku RS.
2. AP-5063/14 Nedžla Šehić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, podnijela je 1. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 KM 410274 14 KMŽ od 22. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana žalba apelantice, kao izabrane braniteljice optuženog mldb. A.B., podnesena protiv prvostepenog rješenja, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu nagrade i nužnih troškova. Kantonalni sud je istakao u osporenoj odluci da je optuženom mldb. A.B. (za krivično djelo 341. stav 1. Krivičnog zakona FBiH) sudija za maloljetnike Općinskog suda u Sarajevu imenovao branioca po službenoj dužnosti u liku advokata O.M. primjenom odredbe člana 364. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH, te da je naknadno otac optuženog uložio u spis predmeta punomoć kojom ovlašćuje apelanticu da zastupa njegovog sina u predmetnom krivičnom postupku. Dalje je navedeno da je sudija za maloljetnike razriješio postavljenog branioca po službenoj dužnosti O.M. i odobrio isplatu njegovih troškova na njegov zahtjev, pritom odbijajući (rješenjem) kao neosnovan naknadno postavljeni zahtjev apelantice za naknadu troškova postupka. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je sudija za maloljetnike prvostepenog suda potpuno pravilno i zakonski osnovano donio pobijano rješenje, jer je odredbom člana 204. Zakona o krivičnom postupku FBiH decidno propisano da nagradu i nužne izdatke branitelja plaća zastupana osoba bez obzira na to ko je po odluci suda dužan snositi troškove krivičnog postupka, osim ako sud ne odluči da nagrada i nužni izdaci branioca padaju na teret suda, a što prema mišljenju Kantonalnog suda to nije ovdje slučaj. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 325. st. 1. i 2. u vezi sa članom 361. stav 1. navedenog Zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4402/14.
Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman