Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4606/12 (D. P. iz Tuzle)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4606/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine u predmetu broj AP-4606/12, rješavajući apelaciju Dinke Prcić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dinke Prcić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007654 11 U od 17. oktobra 2012. godine, rješenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike broj 06-35/4-1175/09 LK od 4. aprila 2011. godine i rješenja Centra za socijalni rad Tuzla broj 24-35/20-1708/07 od 28.
avgusta 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dinka Prcić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelantica), a koju zastupa Samija Hasanagić, advokat iz Tuzle, podnijela je, 24. decembra 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 007654 11 U od 17. oktobra 2012. godine, rješenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 06-35/4- 1175/09 LK od 4. aprila 2011. godine i rješenja Centra za socijalni rad Tuzla (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) broj 24-35/20-1708/07 od 28. avgusta 2009. godine.
2. Apelantica je 21. marta 2007. godine Centru za socijalni rad podnijela zahtjev za priznavanje prava na ličnu invalidninu, tuđu njegu i pomoć i ortopedski dodatak.
3. Centar za socijalni rad je rješenjem broj 24-35/20-1708/07 od 28. avgusta 2009. godine apelanticin zahtjev odbio zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizilazi da je na osnovu nalaza i mišljenja stručnog organa za ocjenjivanje radne sposobnosti utvrđeno da kod apelantice postoji oštećenje organizma u visini do 70%. Nadalje, ukazano je da je članom 18b. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) propisano da se lica sa invaliditetom razvrstavaju prema procentu oštećenja organizma u dvije grupe (90% i 100%) tako da prava mogu ostvarivati lica sa najmanje 90%oštećenja organizma, a što nije i apelanticin slučaj.
4. Federalno ministarstvo je rješenjem broj 06-35/4-1175/09 LK od 4. aprila 2011. godine apelanticinu žalbu protiv prvostepenog rješenja odbilo kao neosnovanu. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je u vrijeme kada je apelantica podnijela zahtjev za priznavanje prava po osnovu invaliditeta (21. mart 2007. godine) na snazi bio Zakon o socijalnoj zaštiti kojim je bilo predviđeno da prava predviđena ovim zakonom mogu ostvarivati osobe sa invaliditetom od najmanje 60%. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da je 12. marta 2009. godine stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti koji u članu 22. predviđa da će se postupci za ostvarivanje prava koji nisu završeni do dana stupanja na snagu tog zakona rješavati po odredbama tog zakona. Također, ukazano je da je navedenim zakonom predviđeno da prava regulsian ovim Zakonom mogu ostvarivati osobe sa invaliditetom kod kojih je utvrđeno oštećenje organizma u visini od 100% i 90%. Shodno navedenim zakonskim odredbama prvostepeni organ je 28. avgusta 2009. godine donio rješenje kojim je apelanticin zahtjev za priznavanje prava odbio zbog neispunjavanja zakonom propisanih uslova. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je rješavajući po žalbi, pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, Odjeljenje za drugostepeni postupka medicinskog vještačenja broj DOV-NI- 2446/10 od 30. septembra 2010. godine prema kom kod apelantice postoji oštećenje organizma u visini od 70%.
5. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 U 007654 11 U od 17. oktobra 2012. godine apelanticinu tužbu za pokretanje upravnog spora odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je ukazano da su prvostepeni i drugostepeni organ na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, koje apelantica i nije dovodila u pitanje, pravilno primijenili materijalno pravo. Kantonalni sud je ukazao da je članom 18b. Zakona o socijalnoj zaštiti određeno da prava iz navedenog zakona ostvaruju lica koja imaju stepen invalidnosti od najmanje 90% a da je kod apelantice stepen invalidnosti utvrđen u procentu od 70%. Nadalje, ukazano je da je članom 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, koji je stupio na snagu 12. marta 2009. godine određeno da će se postupci za ostvarivanje prava koji nisu završeni do dana stupanja na snagu tog Zakona okončati prema odredbama tog Zakona. Najzad, Kantonalni sud je prihvatio kao osnovane apelanticine tvrdnje da je prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju rok za donošenje rješenja bio 60 dana, ali je zaključio da okolnost da prvostepeno rješenje nije donijeto u tom zakonskom roku nije od bitnog uticaja na njegovu zakonitost. U vezi s tim je ukazano da se radi o instruktivnom zakonskom roku i da njegovo prekoračenje ne može derogirati primjenu člana 22. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti.
6. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama povrijeđena „prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom od 2009. godine“. Apelantica je izričito ukazala na član II/3.e) i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te da su prema UN Konvenciji države dužne zabraniti diskriminirajuće običaje i praksu što uključuje, između ostalog, pravo invalidnih lica na adekvatan životni standard i socijalnu zaštitu. Po njenom mišljenju osporene odluke nisu pravične jer je imala pravo od dana kada je podnijela zahtjev, odnosno na njen zahtjev je trebao biti primijenjen Zakon koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva. Ona smatra da ne može snositi posljedice sporog rada organa koji je o zahtjevu trebalo da odluči u roku do 60 dana a odlučio je tek nakon dvije godine. Također, ukazuje da, čak i da je odlučio u roku od 60 dana nakon procijene invalidnosti rješenje bi bilo donijeto prije stupanja na snagu Zakona iz 2009. godine a njoj bi bila isplaćena naknada od podnošenja zahtjeva pa do donošenja novog rješenja kojim joj pravo zbog invalidnosti od samo 70% prestaje. Apelantica smatra da osporene odluke predstavljaju i diskriminacijski čin u odnosu na nju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelantica u suštini smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo tj. zakon koji se nije mogao primijeniti. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporene odluke sadrže dovoljno jasna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelantica tvrdi i da su joj povrijeđena prava pozvala iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda da osporene odluke predstavljaju diskriminirajući čin u odnosu na nju nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminisana, Ustavni sud je zaključio da su navodi i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman