Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-102/14 („Ivić“ d.o.o Šipovo)
Odluka donesena 14. 10. 2015.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-102/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2015. godine, u predmetu broj AP-102/14, rješavajući apelacije „Ivić“ d.o.o. Šipovo i drugih, na osnovu na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Ivić“ d.o.o. Šipovo, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 003718 13 PŽ 2 od 26. novembra 2013.
godine;
„Montenegro Invest“ d.o.o Gradiška , protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 004819 12 REV od 12. decembra 2013. godine;
Tvornica konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce , protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 RS 026199 12 REV od 20. maja 2014. godine;
Alija Džakić, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 024962 14 GŽ od 22. augusta 2014. godine;
zbog toga što su (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-102/14 „Ivić“ d.o.o Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 9. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 003718 13 PŽ 2 od 26. novembra 2013. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju AD Gipsara „Volari“ Šipovo isplati dug na ime isporučene robe. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu po osnovu isporuke robe, te da je tužitelj isporučio apelantu robu iz svog prodajnog asortimana, za koju mu je ispostavio fakture. Budući da apelant nije platio dio duga po isporučenim fakturama iz iznosu od 9.000,00 KM, sud je u skladu sa članom 454. Zakona o obligacionim odnosima donio odluku kao u izreci presude.
2. AP-347/14 „Montenegro Invest“ d.o.o Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Bosanske Gradiške, podnio je 22. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 PS 004819 12 REV od 12. decembra 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša isplati dug u iznosu od 65.495,00 KM. Istom presudom, odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužitelj-protivtuženi isplati iznos od 100.000,00 KM po osnovu izvršenih posredničkih usluga. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj-protivtuženi zaključili ugovor o kupoprodaji, na osnovu kojeg je tužitelj-protivtuženi apelantu isporučio robu iz svog prodajnog asortimana, ali da apelant nije izvršio svoju ugovornu obavezu plaćanja kupoprodajne cijene, zbog čega je sud donio odluku kao u izreci presude. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, sud je zaključio da iz ugovora o posredovanju proizilazi da se tužitelj obavezao da će apelantu platiti posredničke usluge samo ako posredovanje rezultira zaključenjem određenog ugovora. Budući da tužitelj-protivtuženi nije zaključio bilo kakav ugovor uz posredovanje apelanta, on nema obavezu plaćanja naknade za posredovanje koju apelant traži.
3. AP-3726/14 Tvornica konfekcije „Borac – R“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miro Blaž advokat iz Viteza, podnio je 12. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 RS 026199 12 REV od 20. maja 2014. godine. U konkrentom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju konfekcija „Borac“ d.d. Travnik na ime duga isplati iznos od 92.180,00 KM. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj zaključili ugovor o usaglašavanju prava i obaveza, prema kojem se apelant obavezao da će tužitelju u određenom roku vratiti iznos od 92.180,00 KM, koji predstavlja dio duga po osnovu vraćenih bankarskih kredita koji su realizirani kada su apelant i tužitelj poslovali kao jedno pravno lice. Budući da apelant u ugovorenom roku nije vratio tužitelju traženi iznos, sud je donio odluku kao u izreci presude.
4. AP-4184/14 Alija Džakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Dževad Halep advokat iz Tešnja, podnio je 15. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 024962 14 GŽ od 22. augusta 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju „RIMA“ d.o.o. Sarajevo isplati dug u iznosu od 1.873,72 KM. U postupku je utvrđeno da su apelant i tužitelj bili u poslovnom odnosu, te da je tužitelj apelantu isporučio robu iz svog prodajnog asortiman i za isporučenu robu mu dostavio račune. Budući da apelant nije postupio po ispostavljenim računima, sud je donio odluku kao u izreci presude.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 102/14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman