Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4706/12 (R. A.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Stanarsko pravo
  • Ništavost
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4706/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4706/12, rješavajući apelaciju Ramize Arnautović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramize Arnautović izjavljena protiv Presude Okružnog suda Banjoj Luka broj 71 0 P 049178 12 Gž od 15. oktobra 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ramiza Arnautović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Slavica Graorac, advokat iz Banje Luke, podnijela je 27. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049178 12 Gž od 15. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženih Fabrike obuće „Bosna“ Banja Luka, Zavoda za izgradnju Banja Luka i Rajne Žmirić (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je 17. juna 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da dostava za prvotuženu nije bila moguća, Ustavni sud je dostavu izvršio putem oglasne ploče.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. jula 2015. godine, Osnovni sud 6. jula 2015. godine, a trećetužena 2. jula 2015. godine. Prvotužena i drugotuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud donio je Presudu broj 71 0 P 0497178 02 P od 30. aprila 2012. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o korištenju stana od 1. februara 1978. godine, zaključenog između apelantice i SIZ-a stanovanja Banja Luka (prednika drugotuženog) na osnovu kojeg je apelantica postala nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci. Istom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana zaključenog između prvotužene (koju je zastupao drugotuženi) i trećetužene kao neosnovan. Također je odbijen kao neosnovan i apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se trećetužena iseli iz stana i preda ga u posjed apelantici. Apelantica je obavezana da trećetuženoj naknadi troškove postupka. Istom presudom odbijen je zahtjev trećetužene za naknadu troškova postupka koji predstavlja razliku između dosuđenog i traženog iznosa kao neosnovan.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelantica protiv tuženih pokrenula postupak radi utvrđenja. Također, prvobitno je tužbom bila označena Stoja Marčeta, ali nakon što je trećetužena obavijestila sud da je ona u posjedu stana (koji apelantica potražuje), trećetužena je stupila na mjesto Stoje Marčeta. Apelantica je u tužbi navela da je nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci po osnovu ugovora zaključenog sa SIZ-om Banja Luka od 1. februara 1978. godine, koji je napustila u augustu 1995. godine u ratnim okolnostima. Također, apelantica navodi da je 24. januara 1999. godine preporučenom pošiljkom dostavila Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zahtjev za povrat stana u Banjoj Luci, ali koji nije registriran iz nepoznatih razloga. Apelantica je putem pošte Sjedinjenih Američkih Država (u daljnjem tekstu: SAD) pokušala saznati šta je sa pošiljkom i dobila je potvrdu da je 24. januara 1999. godine otpremljena pošiljka u Banju Luku. Apelantica je istakla da je legalni nosilac stanarskog prava i da je jednom stečeno stanarsko pravo apsolutno zaštićeno, te da ima pravni interes da utvrdi valjanost ugovora o korištenju stana koji joj osporavaju tuženi.

7. Osnovni sud je izveo dokaze koje su predložile parnične stranke, te je izveo dokaz čitanjem potvrde kancelarije glavnog inspektora Poštanske službe SAD (od 27. septembra 2011. godine) iz koje je utvrdio da je apelantici izdata potvrda koja se tiče nestale pošiljke međunarodne avionske pošte s napomenom da je poslana 24. januara 1999. godine i da je nestala pod nepoznatim okolnostima, a koja je registrirana kod Poštanske službe SAD. Također, čitanjem potvrde Poštanskih usluga SAD - Odjel finansijske kontrole (od 28. oktobra 2002. godine) utvrđeno je da je apelantica poslala pismeno Ministarstvu avionom 24. januara 1999. godine, ali ono nije locirano, niti je stiglo na destinaciju nakon što je napustilo teritoriju SAD. Nadalje, Osnovni sud je pročitao apelanticinu izjavu koju je dala pred notarom u SAD, a u kojoj je opisala uvjete napuštanja Banje Luke, te da je poslala zahtjev za povrat stana Ministarstvu, ali je taj zahtjev, kako je rečeno, Pošta SAD izgubila, pa je sa tim saznanjem podnijela tužbu sudu.

8. Osnovni sud je istakao da je, nakon provedenog dokaznog postupka, u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP), donio presudu. Osnovni sud se pozvao na odredbe čl. 14, 15. i 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ( u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je istakao da je članom 16. određen rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova koji je trajao do 19. aprila 2000. godine. Također, sud je istakao da se zahtjev za povrat mogao podnijeti Ministarstvu i Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica. Osnovni sud je naveo da je rok za podnošenje zahtjeva za povrat materijalnopravni - prekluzivni rok, te njegovim propuštanjem po sili zakona prestaje stanarsko pravo. Također, sud je naveo da je apelantica nesporno bila nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci, koji je napustila u augustu 1995. godine. Nadalje, sud je pročitao uvjerenje Ministarstva od 7. novembra 2011. godine u kojem je utvrđeno da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat na način propisan Zakonom o prestanku primjene, te joj je stanarsko pravo prestalo. Također, sud je naveo da je apelantica podnijela tužbu 30. decembra 2012. godine. Osnovni sud je istakao da nije mogao prihvatiti apelanticine navode da je predala blagovremeno zahtjev Ministarstvu, koji se zagubio, jer je iste navode apelantica trebala uspješno dokazati u upravnom postupku pred Ministarstvom, te tek, eventualno nakon toga, tražiti sudsku zaštitu u upravnom sporu, a što apelantica nije uradila zbog čega je sud usvojio dokaze tuženog da apelantica nije podnijela zahtjev za povrat uslijed čega je nastupila prekluzija. Osnovni sud je, također, naveo da se u sudskom postupku ne može dati pravna valjanost ugovoru iz 1978. godine, čije pravno djejstvo po zakonu prestaje, a apelantica, uslijed toga, nema aktivnu legitimaciju da traži predaju u posjed stana. Stoga je Osnovni sud zaključio da je neosnovan i dio zahtjeva kojim je apelantica tražila utvrđivanje ništavosti ugovora koji je zaključila trećetužena i brisanje prava vlasništva trećetužene u knjizi položenih ugovora.

9. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 71 0 P 049178 12 Gž od 15. oktobra 2012. godine odbio i prvostepenu presudu potvrdio, te je odbio apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je predmet postupka apelanticin zahtjev da sud utvrdi da je valjan ugovor o korištenju stana koji je apelantica zaključila 1978. godine, te je ukazao na zaključak prvostepenog suda da je apelantica nesporno bila nosilac stanarskog prava, da je predala pismeno za Ministarstvo, ali da se pošiljka izgubila, zbog čega je zaključeno da nije podnijela zahtjev, pogotovo što ona navode o zagubljenoj pošiljci nije dokazivala u upravnom postupku. Okružni sud je istakao da kod činjenice da apelantica „nema potvrdu o predaji pošiljke Pošti SAD, kod činjenice da potvrda o pošiljci nije dostavljena ni uz dopis poštanskih usluga SAD [...], te kako predaju tog pismena apelantica nije dokazala u upravnom postupku“, žalba je neosnovana, te je prvostepeni sud pravilno zaključio da je stanarsko pravo apelantici prestalo, pa je neosnovan i njen zahtjev da se utvrdi pravna valjanost ugovora o korištenju stana. Suprotno apelanticinim žalbenim navodima, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno zasnovao odluku na odredbi člana 14. Zakona o prestanku primjene, kojim je propisano pravo na povrat stanova, koji je apelantica izgubila svojom pasivnošću. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno odlučio i o ostalom dijelu tužbenog zahtjeva, jer apelantica nije dokazala aktivnu legitimaciju u odnosu na utvrđenje o ništavosti ugovora koji su zaključili tuženi. Okružni sud je istakao da je apelantici prestalo stanarsko pravo po sili zakona, pa pošto nije u meterijalnopravnom odnosu sa tuženim (pozivajući se na odredbe čl. 54. i 67. stav 1. tačka 7. ZPP), to ni rješenje spora u njenu korist ne može promijeniti njen odnos prema predmetnom stanu iz kog razloga nije aktivno legitimirana, odnosno ne može biti zainteresirano lice koje je ovlašteno u smislu odredbe člana 109. Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) da podnese tužbu kojom traži da se utvrdi ništavost ugovora o otkupu stana između tuženih i predaju u posjed stana apelantici.

11. Apelantica je protiv drugostepene presude izjavila reviziju, koju je Vrhovni sud Republike Srpske Rješenjem broj 71 0 P 049178 13 Rev od 25. aprila 2013. godine odbacio (zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, prije svega, zbog pogrešne primjene odredaba ZPP, odnosno zbog činjenice da Okružni sud uopće nije dao odlučujuće razloge za apelanticine žalbene navode, zbog čega se presuda ne može preispitati. Osim toga, apelantica navodi da Okružni sud izvodi zaključak da apelantica nije dokazala da je poslala zahtjev za povrat iako iz provedenih dokaza koje je prvostepeni sud pročitao proizlazi upravo suprotno, da je zahtjev poslan Ministarstvu, ali da nije stigao na poslanu adresu. Apelantica navodi da je, zbog tuđih propusta (službenika pošte), izgubila mogućnost da ostvari imovinski zahtjev pred Ministarstvom, što je nespojivo sa principom vladavine prava, pravne sigurnosti i dispozicije stranaka da odlučuju o vlastitim pravima. Također, apelantica navodi da je pogrešan stav da svoja prava nije ostvarila u upravnom postupku, jer je podnijela zahtjev za povrat u skladu sa zakonom, te je u postupku (sudskom) dokazala da je zbog tuđeg propusta, mimo njene volje, zahtjev izgubljen. Osim toga, apelantica osporava da prvostepeni sud nije dao obrazloženje za odbijanje tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana koji je zaključila trećetužena, samo djelomično navodi da je on neosnovan u kontekstu nedostatka aktivne legitimacije apelantice. Apelantica smatra da je ovakvo tumačenje suprotno čl. 109. i 110. ZOO, kao i da je apelantica dokazala svoj pravni interes u procesnom i materijalnom smislu. Osim toga, apelantica navodi da je stan otkupljen kada je ona već podnijela tužbu, dakle, postojao je spor u vezi sa stanom. Apelantica povredu prava na dom vidi u činjenici što joj je ovakvim odlukama uskraćena mogućnost povrata u svoj stan, dom koji je napustila „kao pripadnica etničke manjine u vrijeme rata u BiH“ sa mužem, koji je bio pripadnik Vojske RS i vojni invalid. Također, apelantica navodi da joj se „u vezi sa pravom na dom vrijeđa i njeno pravo na imovinu“. Apelantica je citirala i član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i principe Ujedinjenih naroda o stambenom zbrinjavanju i povratu imovine raseljenim licima i izbjeglicama, kao i član 41. Evropske konvencije. Također, apelantica je u veoma opširnoj apelaciji, koju je podnijela dok je još postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom bio u toku, navela da apelaciju podnosi kako bi „sebi osigurala djelotvoran pravni lijek“, problematizirajući član 237. stav 3. ZPP, odnosno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa ovim članom. Apelantica je dopunila apelaciju 23. maja 2013. godine, odnosno dostavila odluku Vrhovnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronološki tok događaja u postupku pred sudovima, te istakao da nisu povrijeđena apelanticina prava na pravično suđenje, dom, imovinu i efikasan pravni lijek.

14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da su navodi apelacije bez osnova. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se apelantica pogrešno poziva na član 109. ZOO, pogrešno tumačeći ovu odredbu. Okružni sud je naveo da je apelantica tražila utvrđivanje ništavosti ugovora koji su zaključile prvotužena i trećetužena, a nije u materijalnopravnom odnosu sa njima, pa je, u smislu odredbe člana 54. ZPP, morala dokazati postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe, što je pretpostavka dopuštenosti tužbe radi utvrđenja. Okružni sud je nadalje naveo da se u situacijama u kojim se postojanje pravnog interesa ne može sa sigurnošću utvrditi, bez raspravljanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, tužbeni zahtjev presudom odbija. Također, sud je istakao da je apelantica imala pravni interes da podnese tužbu, jer je stanovala u predmetnom stanu, ali je apelantici stanarsko pravo prestalo po sili zakona, protekom prekluzivnog roka iz člana 16. Zakona o prestanku primjene, pa je neosnovana apelanticina tvrdnja da je sud trebalo da primijeni član 103. ZOO. Apelantica posebnim propisom nije ovlaštena, niti ima pravni interes za podnošenje ove tužbe, u skladu sa članom 54. st. 1. i 2. ZPP, jer apelantica osporava ugovor koji je zaključen kada ona više nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a što je prestala biti 19. aprila 2000. godine. Osim toga, nema povrede apelanticinog prava na dom i imovinu, jer ih je izgubila svojom pasivnošću.

15. Trećetužena je u odgovoru na apelaciju navela da je apelantica trebala dokazivati svoje navode u vezi sa pošiljkom koju je poslala iz SAD pred nadležnim Ministarstvom u postupku povrata stana. Trećetužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne.

Član 16.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed može se podnijeti u roku od šesnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev u roku navedenom u prethodnom stavu nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji, odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (Sl. list RS, br. 31/99, 2/00, 39/00 i 65/01), stanarsko pravo mu prestaje.

17. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

2. Tužba za utvrđenje Član 54.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 67.

Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi: 7) da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe za utvrđenje ili

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je apelacija podnesena protiv presude Okružnog suda kada je bio u toku postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 049178 13 Rev od 25. aprila 2013. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Okružnog suda od 15. oktobra 2012. godine. Navedenu presudu apelantica je primila 29. oktobra 2012. godine, a apelacija je podnesena 27. decembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz čl. 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. U konkretnom slučaju u postupku pred redovnim sudovima apelantica je tražila da sud utvrdi pravnu valjanost ugovora o korištenju stana koji je zaključila apelantica, te da utvrdi ništavost ugovora zaključenog između tuženih na istom stanu, kao i predaju u posjed stana čiji je nosilac stanarskog prava bila apelantica. Ustavni sud je ranije zauzeo stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi sa ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i član 6. Evropske konvencije primjenjiv, odnosno da se radi o postupku u kojem su utvrđivana apelanticina građanska prava.

26. Apelantica smatra da je Okružni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio odredbe procesnog prava, kao i materijalnog prava, pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da nije obrazložio svoju odluku, niti je razmotrio apelanticine žalbene prigovore, zbog čega se odluka drugostepenog suda ne može ispitati, što je kao posljedicu imalo kršenje njenog prava na pravično suđenje.

27. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula postupak radi utvrđenja pravne valjanosti ugovora o korištenju stana koji je zaključila 1978. godine, a prije svega navodeći da je poslala zahtjev za povrat stana Ministarstvu, koji se bez njene volje zagubio. Prvostepeni sud je proveo sve dokaze koje je apelantica predložila, kao i dokaz trećetužene iz kojeg proizlazi da Ministarstvu nije podnesen apelanticin zahtjev. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, ističući da je apelantica, zbog propuštanja prekluzivnog roka (19. april 2000. godine), izgubila pravo, kao i da je navode o pošiljci koja se zagubila trebala uspješno dokazivati u upravnom postupku, odnosno sporu. Odluku prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio Okružni sud, koji se još (šire) referirao na ostali dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da sud utvrdi da je ugovor između tuženih nevaljan.

30. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dao svoje razloge zbog čega je prvostepenu odluku potvrdio, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, a imajući u vidu da je apelantici stanarsko pravo prestalo po sili zakona, i to zbog činjenice da nije podnijela zahtjev nadležnom Ministarstvu za povrat stana u zakonom propisanom roku, odnosno da nije u upravnom postupku dokazala da je poslala pošiljku koja se zagubila. Stoga, Ustavni sud ne može naći proizvoljnost u odluci Okružnog suda koja, suprotno apelanticinim navodima, sadrži jasne razloge zbog kojih je donesena osporena odluka, uz primjenu materijalnog prava. Također, Ustavni sud ne može da prihvati apelanticin navod da je Okružni sud izvršio proizvoljnu ocjenu dokaza kada je konstatirao da apelantica „nema potvrdu o predaji pošiljke Pošti SAD“, jer je, kako proizlazi iz obrazloženja presude, Okružni sud u potpunosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Ustavni sud prihvata apelanticin navod da je nejasno, više nespretno, Okružni sud utvrdio „da apelantica nema potvrdu o predaji pošiljke Pošti SAD “, ali imajući u vidu datume potvrda koje su pročitane (28. oktobar 2002. godine i 27. septembar 2011. godine), očigledno je da su ove potvrde izdate naknadno apelantici (nakon 24. januara 1999. godine), te očigledno apelantica nema konkretan dokaz o slanju pošiljke (u smislu poštanskog odreska i slično). Osim toga, apelantica je istakla da nisu ispitani svi žalbeni navodi, bez konkretizacije koji su to navodi i šta je konkretno propust suda, a iz obrazloženja presude Okružnog suda Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dao jasne razloge u ključnom dijelu, odnosno da žalbom apelantica nije uspjela osporiti odluku prvostepenog suda. Osim toga, iz navoda apelacije proizlazi da je apelantica nezadovoljna načinom na koji su redovni sudovi tumačili relevantne zakonske odredbe koje su primijenili, te smatra da se jednom stečeno stanarsko pravo ne može izgubiti (pogotovo neovisno od apelanticine volje), a što je, zapravo, htjela i dokazati u postupku, te u tome nije uspjela. Stoga, suprotno apelanticinim navodima, Ustavni sud zaključuje da presudom Okružnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je sud donio odluku na osnovu provedenog postupka koju je obrazložio pozivajući se na relevantne zakonske odredbe. Također, imajući u vidu apelanticino pozivanje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u brojim odlukama, Ustavni sud napominje da ju je imao u vidu, ali da ona nije mogla utjecati na drugačiju odluku Ustavnog suda.

31. Ustavni sud, zbog navedenog, zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelantica je navela da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, odnosno da se ne može vratiti u stan zbog osporene odluke. Ustavni sud podsjeća na svoju dosadašnju praksu (vidi Odluku broj AP 1616/06 od 17. aprila 2008. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u predmetu u kojem je apelantica osporila odluku Vrhovnog suda, koji je naveo da apelantica (u navedenom predmetu broj AP 1616/06) nije podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana do krajnjeg roka, odnosno do 19. aprila 2000. godine, te da u trenutku podnošenja tužbe (16. septembar 2002. godine) radi utvrđivanja pravne valjanosti ugovora koji je apelantica zaključila 1985. godine apelantica nije bila nositeljica stanarskog prava, pa nije legitimirana za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Ustavni sud primjećuje da je razlika između predmeta broj AP 1616/06, u kojem nije utvrdio povredu prava na dom, i konkretnog predmeta u činjenici da apelantica navodi da jeste podnijela zahtjev za povrat koji se bez njene volje izgubio, ali su redovni sudovi, nakon ocjene dokaza provedenih na te okolnosti, zaključili da apelantica nije dokazala aktivnu legitimaciju u odnosu na utvrđenje o ništavosti ugovora koji su zaključili tuženi, a time ni zahtjeva za predaju stana u posjed. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u postupku koji apelantica osporava, a koji je Ustavni sud ispitao sa aspekta pravičnosti suđenja i za koji nije utvrdio povredu, upravo utvrđeno da je apelanticin propust to što zahtjev za povrat stana nije podnijela u zakonom propisanom roku, odnosno ukoliko jeste, kako apelantica tvrdi, trebala je to dokazati u postupku po zahtjevu za povrat stana pred Ministarstvom, kao nadležnim organom za odlučivanje o zahtjevima za povrat stanova. Stoga su navodi o povredi prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

33. Apelantica je, također, navela da joj je „u vezi sa pravom na dom“ povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je sporni stan na kojem je apelantica imala stanarsko pravo bio njena imovina. Međutim, u postupku koji apelantica osporava, a koji je pokrenula kako bi se utvrdila pravna valjanost ugovora o korištenju stana, koji je zaključila 1978. godine, te joj se stan vratio u posjed, utvrđeno je da je apelantica propustila da na adekvatan način zaštititi svoju imovinu, zbog nepokretanja adekvatnog postupka pred nadležnim ministarstvom, te je sud naveo da u sudskom postupku ne može dati pravnu valjanost ugovoru o korištenju stana koji je po sili zakona prestao, kao i da, zbog ovog propusta, nije aktivno legitimirana da traži povrat stana. U suštini, navodi apelacije u odnosu na pravo na imovinu, iako ih apelantica „veže“ za povredu prava na dom, identični su navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno apelantica je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka kojim je, u konačnici, njen tužbeni zahtjev odbijen, te se oni, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, s obzirom na to da je u okviru utvrđivanja prava na pravično suđenje i dom utvrđeno da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen iz razloga što apelantica nije aktivno legitimirana, odnosno nije ostvarila svoja prava u vezi sa predmetnim stanom, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno ispitivati ovaj navod, već se poziva na prethodne zaključke.

34. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je u zakonskom roku podnijela zahtjev za povrat stana nadležnom organu, što je, s obzirom na relevantne odredbe materijalnog prava, determiniralo odlučenje redovnog suda u parničnom postupku o apelanticinom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje pravne valjanosti apelanticinog ugovora o korištenju stana, ništavost ugovora o otkupu stana zaključenog između tuženih i zahtjevu za predaju u posjed predmetnog stana.

37. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora, odnosno predaje u posjed predmetnog stana, pa nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4706/12 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio