Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3125/12 (A. V. i I. P.)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3125/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3125/12, rješavajući apelaciju Ante Vukoje i Ivice Paponje, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Ante Vukoje i Ivice Paponje podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 P 025433 11 Gž od 20. lipnja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 025 433 06 P od 14. siječnja 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ante Vukoja i Ivica Paponja (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Darislav Paponja, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 24. kolovoza 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 P 025433 11 Gž od 20. lipnja 2012. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 025 433 06 P od 14. siječnja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te sudionika u postupku Hypo Alpe Adria banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 13. kolovoza 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud i tužitelj su odgovore na apelaciju dostavili u razdoblju od 19. do 25. kolovoza 2015. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 24. kolovoza 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 025 433 06 P od 14. siječnja 2011. godine obvezani su Mario Ćuže (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanti kao drugotuženi i trećetuženi da tužitelju solidarno isplate dug u iznosu od 3.659,19 KM po osnovi glavnice i 1.113,36 KM po osnovi redovne kamate, te da tužitelju naknade zakonske zatezne kamate i troškove postupka, kako je precizirano u izreci presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj 29. lipnja 2001. godine zaključio s prvotuženim ugovor o kreditu u iznosu od 5.000,00 KM uz utvrđenu godišnju kamatnu stopu sa rokom otplate od 36 mjeseci, te da je tužitelj prvotuženom u cijelosti isplatio ugovoreni iznos kredita. Dalje je utvrđeno da su apelanti kao solidarni dužnici – platci jamci, također, potpisali ugovor o kreditu od 29. lipnja 2001. godine, kojim su se obvezali za osiguranje uredne otplate odobrenog kredita prvotuženom, te da će, u slučaju da prvotuženi iz bilo kojeg razloga ne započne ili prestane vraćati kredit, oni preuzeti obvezu da tužitelju izmire novčano potraživanje pod uvjetima i na način kako se na to obvezao prvotuženi kao korisnik kredita, i to nakon što prvotuženi ne ispuni svoju obvezu, a da su u znak suglasnosti i prihvaćanja navedenog vlastoručno potpisali ugovor o kreditu. Uvidom u otkaz ugovora o kreditu od 23. prosinca 2003. godine Općinski sud je utvrdio da prvotuženi nije ispunio svoju obvezu uredne otplate odobrenog kredita, jer je ostao tužitelju dužan vratiti dug u iznosu od 4.898,66 KM na ime glavnice i zateznih kamata, te da se, zbog neispunjenih obveza iz ugovora o kreditu, smatra da je 1. prosinca 2003. godine ugovor otkazan. Također je utvrđeno da je tužitelj opomenom pred utuženje pozvao prvotuženog da ispuni svoju obvezu iz ugovora, a da je ta opomena upućena i apelantima.
6. Općinski sud je dalje obrazložio da nije poklonio vjeru iskazima apelanata u dijelu u kojem navode da oni nisu kao jamci prvotuženog potpisali predmetni ugovor o kreditu, jer je sud ocijenio da je njihov iskaz u suprotnosti sa ostalim provedenim dokazima. Naime, Općinski sud je ukazao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka grafološke struke, kao i pojašnjenjem nalaza na glavnoj raspravi od 13. prosinca 2010. godine, utvrđeno da su potpisi apelanata kao solidarnih dužnika na predmetnom ugovoru o kreditu „najvjerojatnije autentični“. S tim u svezi, Općinski sud je obrazložio da je „vještak na glavnoj stvari pojasnio da se u praksi nalaz i mišljenje daje sa određenim stupnjem vjerojatnoće i kad se kaže najvjerojatnije, misli se na najveći stupanj vjerojatnoće“. Općinski sud je istaknuo da navedenom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj i tuženi nisu tijekom postupka prigovarali, te da je sud njemu poklonio vjeru, smatrajući ga objektivnim i sačinjenim sukladno pravilima struke. Općinski sud je istaknuo da provedenim dokazima apelanti nisu osporili činjenične i pravne navode iz tužbe, niti su dokazali da potpisi apelanata kao solidarnih dužnika – jamaca na predmetnom ugovoru nisu njihovi na čemu su tijekom postupka temeljili svoje navode.
7. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su apelanti potpisivanjem predmetnog ugovora kao jamci preuzeli obvezu izmirenja cijelog duga i da odgovaraju za cjelokupnu obvezu kao i glavni dužnik. S tim u svezi, Općinski sud je ukazao na odredbu članka 1004. stavak 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojom je propisano da, „ako se jamac obvezao kao jamac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obvezu i povjerilac može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jamca, ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jamstvo)“ pa, sukladno tome, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, zbog čega ga je u cijelosti usvojio. Pri tome je istaknuo da prvotuženi ničim nije osporio tužbeni zahtjev, niti je sudu dostavio odgovor na tužbu. Odluku o kamatama Općinski sud je donio na temelju odredaba članka 277. stavak 1. u svezi sa stavkom 3. i članka 400. ZOO, a odluku o troškovima na temelju odredaba članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o prizivu apelanata protiv prvostupanjske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 P 025433 11 Gž od 20. lipnja 2012. godine kojom je priziv odbio kao neutemeljen i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da u predmetnom postupku tužitelj traži isplatu duga po osnovi ugovora o kreditu, zaključenom 29. lipnja 2001. godine sa prvotuženim na iznos od 5.000,00 KM sa rokom vraćanja od 36 mjeseci, uz kamatnu stopu od 12% godišnje. Također, Kantonalni sud je istaknuo da nije sporno da je ugovor zaključen sa prvotuženim koji nije dao odgovor na tužbu, niti je pristupio na pripremno ročište, kao ni na ročište za glavnu raspravu. Pri tome Kantonalni sud je naveo da je sporno jesu li apelanti potpisali predmetni ugovor i time preuzeli obvezu kao jamci-platci. Kantonalni sud je, također, istaknuo da je prvostupanjski sud na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da su apelanti odgovorni za ispunjenje duga iz zaključenog ugovora. S tim u svezi ukazao je da iz nalaza i mišljenja vještaka grafologa od 5. studenog 2010. godine proizlazi da su potpisi solidarnih jamaca na predmetnom ugovoru o kreditu „najvjerojatnije autentični“. Također, naveo je da, iako je vještak nalaz i mišljenje dao na temelju dokumentacije prezentirane od tužitelja u presliku, a ne u izvorniku, po mišljenju tog suda, ova činjenica nije bila od utjecaja na nalaz i mišljenje, kako je to istaknuo i vještak prilikom saslušanja na glavnoj raspravi od 13. prosinca 2010. godine. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni prizivni navodi apelanata u tom smislu.
9. Kantonalni sud je istaknuo da, činjenica da su apelanti potpisali navedeni ugovor o kreditu, znači njihovu odgovornost kao i glavnog dužnika, i to za cijelu obvezu, te povjeritelj (tužitelj) može zahtijevati njezino ispunjenje bilo od glavnog dužnika (prvotuženog), bilo od jamca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jamstvo), kao što je to u konkretnom slučaju (članak 1004. stavak 3. ZOO).
10. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da su neutemeljeni prizivni navodi apelanata kojim ukazuju da je prvotuženi „krivotvorio isprave“, te da je kao nadređeni apelantima (iskoristio njihove podatke), budući da apelanti ove navode nisu dokazali pravomoćnom osuđujućom presudom u kaznenom postupku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz podataka u spisu proizlazi da nije došlo do pokretanja kaznenog postupka protiv prvotuženog radi izvršenja kaznenog djela prevare i krivotvorenja isprave, jer je nastupila zastara kaznenog gonjenja (dopis Kantonalnog tužiteljstva HNK broj KT 1242/04 od 20. listopada 2004. godine).
11. Na koncu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, te je odbio priziv apelanata kao neutemeljen primjenom odredaba članka 226. ZPP.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuli su da su redoviti sudovi pogrešno postupili kada su obvezali apelante na solidarno plaćanje kreditne obveze, jer su svoje odluke „temeljili na preslicima isprava koje je priložio tužitelj uz tužbu“. Suštinski, apelanti smatraju da se na preslicima isprava nije mogla utvrditi “autentičnost njihovih potpisa“. Također, apelanti su naveli da su tijekom postupka dokazali da je prvotuženi „krivotvorio isprave“, te da je „iskoristio njihove podatke“, pa smatraju da ih redoviti sudovi nisu ni mogli obvezati „kao solidarne dužnike – platce jamce“ za otplatu odobrenog kredita prvotuženom.
b) Odgovor na apelaciju
13. Općinski sud je naveo da su osporene presude pravilne i zakonite, jer su utemeljene na svim provedenim dokazima iz kojih proizlazi da su apelanti kao jamci odgovorni za vraćanje kredita glavnog dužnika. Naime, Općinski sud je naveo da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke i pojašnjenja navedenog nalaza na glavnoj raspravi utvrđeno da su potpisi apelanata kao solidarnih dužnika-jamaca na predmetnom ugovoru „najvjerojatnije autentični“, te da je svoj nalaz dao na temelju isprave -izvornog primjerka banke ovjerene izvornim pečatom banke.
14. Tuženi je naveo da su navodi apelacije neutemeljeni, jer je tijekom postupka dokazao utemeljenost i visinu tužbenog zahtjeva. Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 997.
Jemstvo Opšte odredbe Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu, ako to ovaj ne učini.
Član 1004. st. 1, 2. i 3.
Odnos povjerioca i jemca Oblici jemstva (1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik neispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj (3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo).
Član 1005.
Solidarnost jemaca Više jemaca nekoga duga odgovaraju solidarno, bez obzira da li su jamčili zajedno ili se svako od njih obavezao prema vjerovniku odvojeno, izuzev kad je ugovorom njihova odgovornost uređena drugačije.
VI. Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 P 025433 11 Gž od 20. lipnja 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelanti su primili 2. srpnja 2012. godine, a apelacija je podnesena 24. kolovoza 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
22. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
23. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u okviru kojeg su apelanti solidarno obvezani na isplatu duga, dakle, na na predmet građanskopravne prirode, te da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
24. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, posebice zato što apelanti, osim ponavljanja prizivnih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, nisu dali i razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, te nisu ponudili bilo kakve druge argumente. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su redoviti sudovi bili suglasni da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te su obvezali apelante da, sukladno odredbi članka 1004. stavak 3. ZOO, solidarno izmire neizmireni dospjeli dug na ime kredita. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na temelju provedenih dokaza utvrdili da su se apelanti kao jamci-platci potpisom predmetnog ugovora obvezali da odgovaraju za cjelokupnu obvezu kao i glavni dužnik (članak 1004. stavak 3. ZOO) pri čemu su prilikom odlučenja imali u vidu nalaz i mišljenje vještaka grafologa iz kojeg proizlazi, suprotno navodima apelacije, da su upravo apelanti kao solidarni jamci potpisali predmetni ugovor. U svezi s tim, Ustavni su primjećuje da je Kantonalni sud ocijenio da su neutemeljene prizivne tvrdnje apelanata kojim ukazuju da je prvotuženik „krivotvorio isprave“, te da je kao nadređeni apelanata „iskoristio njihove podatke“, budući da svoje navode nisu dokazali pravomoćnom osuđujućom presudom u kaznenom postupku protiv prvotuženog.
27. Ustavni sud zapaža da navedene prigovore apelanti ponavljaju i u apelaciji, a navedene prigovore je Kantonalni sud razmotrio prilikom odlučenja o prizivu apelanata, te u obrazloženju presude dao razloge zašto oni u okonostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a u danom obrazloženju Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi prilikom donošenja osporenih presuda za svoje zaključke dali jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, odnosno za svoje zaključke dali obrazloženja koja su sukladna standardima prava na pravično suđenje. Obzirom na navedeno, kao i na to da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo da je primjena relevantnih odredaba ZOO u konkretnom slučaju bila proizvoljna, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada apelanti svoje nezadovoljstvo ishodom osporenog postupka dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje pri čemu Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda ne zapaža proizvoljnost na koju su apelanti ukazali.
30. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman