Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3907/12 (R. B.)

Odluka donesena 16. 09. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3907/12

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 09. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3907/12, rješavajući apelaciju Rinalda Battistella, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Rinalda Battistella.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004016 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Rinalda Battistella podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 004016 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 77 0 P 004016 11 Gž od 31. maja 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 004016 06 P od 8. oktobra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rinaldo Battistello (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vićence, Italija, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 004016 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 004016 11 Gž od 31. maja 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 004016 06 P od 8. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragana Burazora (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. avgusta 2014. godine, Osnovni sud 14. avgusta 2014. godine, tuženi 18. avgusta 2014. godine i Okružni sud 19. avgusta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant i Zandon Antonio Filippo (u daljnjem tekstu: sutužilac) su 14. septembra 2006. godine podnijeli tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog kojom su tražili da sud obaveže tuženog da im na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 51.675,00 KM. Tuženi je 20. decembra 2006. godine dostavio odgovor na tužbu i prijedlog za obezbjeđenje troškova postupka, jer su apelant i tužilac strani državljani i ne žive u BiH, pa postoji opasnost da tuženi neće moći da naplate troškove postupka ako presuda bude donesena u njegovu korist.

6. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 28. februar 2008. godine koje je, zbog neuredne dostave poziva apelantu, odgođeno za 24. april 2008. godine. Osnovni sud je 24. maja 2008. godine donio rješenje kojim je odbio prijedlog tuženog za obezbjeđenje troškova postupka. Nakon toga zakazano je pet ročišta od kojih su dva odložena na traženje apelanta i tužioca.

7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 004016 06 P od 8. oktobra 2010. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim su apelant i sutužilac tražili da sud obaveže tuženog da im na ime neosnovanog bogaćenja isplati iznos od 51.675,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate. Presudom su apelant i sutužilac obavezani da tuženom na ime naknade troškova postupka isplate iznos preciziran u presudi.

8. U obrazloženju presude je navedeno da su apelant i sutužilac u tužbi naveli da su u stečajnom postupku od „Knežičanke“ iz Kozarske Dubice kupili opremu i mašine i sa tuženim dogovorili da organizuje demontažu te opreme i mašina uz ugovorenu naknadu, da su u periodu od 2. juna 2005. godine do 7. septembra 2005. godine tuženom isplatili iznos od 26.500,00 evra ili 51.578,00 KM za koji nije izdata faktura i za koji apelantu i sutužiocu nije poznato gdje je završio i na šta je utrošen, da su, pored toga, platili tuženom i iznos od 16.550,00 evra na ime naknade radnicima na demontaži predmetne opreme i mašina a da vrijednost obavljenih usluga iznosi oko 5.000,00 KM, da tuženi nije postupao sa pažnjom dobrog domaćina i da je nemilice trošio novčana sredstva apelanta i sutužioca, da je sebi i radnicima propisao neprimjereno visoke plate, kao i da je materijalne troškove pravdao fiktivnim računima, te da je nakon raskida ugovora o kupovini stečajne mase između apelanta i „Knežičanke“ a.d. u stečaju tuženi nastavio da vrši demontažu o trošku apelanta i sutužioca i da se, zbog navedenog, neosnovano obogatio zbog čega apelant i sutužilac traže da ga sud obaveže da im vrati navedeni iznos sa pripadajućom kamatom.

9. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrdio da su apelant i sutužilac zaključili sa tuženim usmeni ugovor o djelu, u smislu odredbi člana 600 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim se tuženi obavezao da će organizovati radove precizirane u prethodnoj tački ove odluke dok su se apelant i sutužilac obavezali da će tuženom na ime obavljenog posla isplatiti ugovorenu naknadu. Nadalje je utvrđeno da je tuženi organizovao radove na demontaži na način koji je dogovorio sa tužiocem, te je u tu svrhu angažovao 15 radnika koji su u periodu od 1. jula 2005. godine do 15. novembra 2005. godine izvodili radove, kao i da je tuženi u dogovoru sa apelantom i sutužiocem vršio isplatu plate navedenim radnicima i organizovao ishranu za radnike. Utvrđeno je da je u tu svrhu sutužilac isplatio tuženom na ime ugovorenih radova iznos od 26.650,00 evra i 11.850,00 evra (ukupno 38.500,00 evra) prema ručno napisanoj potvrdi i potpisanoj od tuženog u periodu od 2. juna 2005. godine do 8. septembra 2005. godine, te osim toga, i 1.200,00 evra poimenično navedenom prevodiocu za period od 26. juna 2005. godine do 1. avgusta 2005. godine. Prema obrazloženju Osnovnog suda, sve navedene troškove tuženi je opravdao odgovarajućim računima i potpisanim potvrdama zbog čega je taj sud zaključio da su tvrdnje koje su apelant i sutužilac istakli u tužbi neosnovane. Osim toga, navedeno je i da je pozivanje apelanta i sutužioca na nedomaćinsko ponašanje tuženog, kao i tvrdnja da je ukupna vrijednost izvršenih radova bila samo 5.000,00 KM neosnovano, budući da ničim nije dokazano, već iz sprovedenih dokaza, kako je naveo Osnovni sud, proizilazi suprotno.

10. Prema obrazloženju Osnovnog suda, neosnovani su i navodi apelanta i sutužioca da je tuženi izvezao samo 21% od ukupne količine robe, te da zbog toga treba da plate samo 21% troškova demontaže, jer, prema mišljenju Osnovnog suda, spornim ugovorom nije bilo dogovoreno plaćanje prema količini izvezene robe, nego prema materijalnim troškovima koje je tuženi bio dužan da pravda računima, što je tuženi i učinio. Osnovni sud je istakao da je neosnovana tvrdnja apelanta i sutužioca da je plata radnicima isplaćivana u enormnim iznosima koji su mnogo veći od prosječne plate u Republici Srpskoj, jer iz sprovedenih dokaza proizilazi da je ugovoreno da se plata radnicima isplaćuje u iznosima od 400,00 do 800,00 evra, u zavisnosti od vrste radova, kako je i postupljeno. Osnovni sud je naveo da je pri tome tačno da su ti iznosi veći od prosječne plate u Republici Srpskoj, ali da se radi o radu radnika koji je dnevno trajao i po 12 časova, da se obavljao praznicima i vikendom, što svakako, prema mišljenju tog suda, opravdava isplatu iznosa većih od prosječne plate, te da se pri tome ima u vidu da su navedeni iznosi i ugovoreni ugovorom zaključenim između apelanta i sutužioca, s jedne strane, i tuženog, s druge strane. Navedeno je i da apelant i sutužilac ničim nisu dokazali svoju tvrdnju da je tuženi prodao 20 kamiona robe i naplaćeni iznos zadržao za sebe.

11. Nadalje je navedeno da je odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu sve dokaze kojima se utvrđuju te , a da je članom 126 istog zakona propisano da, ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće se primjenom pravila o teretu dokazivanja. Navedeno je i da se pod teretom dokaza podrazumijeva kako dužnost stranke da sudu pruži dokaze, odnosno da označi dokazna sredstva koja kod suda treba da stvore uvjerenje u istinitost njenih navoda, tako i dužnost stranke da tim sredstvima dokaže činjenične navode, jer će u protivnom snositi rizik nedokazivanja tih navoda. Imajući u vidu utvrđene činjenice, kao i navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je zaključio da apelant i sutužilac nisu dokazali osnovanost svog zahtjeva za isplatu potraživanog iznosa od 26.650,00 evra ili 51.675,00 KM, te je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv navedene presude apelant i sutužilac su podnijeli žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 77 0 P 0004016 11 Gž od 31. maja 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Osnovnog suda prihvata i taj sud u cijelosti. Navedeno je i da je neosnovana žalbena tvrdnja apelanta i sutužioca da im je onemogućeno ispitivanje svjedoka poimenično navedenog u presudi, jer je sud zabranio da taj svjedok odgovara na postavljena pitanja kolika je bila njegova plata i koliko je bilo radnika u obezbjeđenju stečajne mase. Ovo stoga što je, kako je obrazložio taj sud, na pripremnom ročištu doneseno rješenje kojim je usvojeno sprovođenje dokaza-saslušanje navedenog svjedoka na okolnosti usmenog ugovora zaključenog između apelanta i tužioca, s jedne strane, i tuženog, s druge strane, o obavezama tuženog, šta su radili radnici koje je angažovao tuženi, koliko im je trajao radni dan, da li se tuženi ponašao domaćinski ili rasipnički prilikom izvršavanja obaveza, kolike su bile dogovorene plate radnicima, tuženom i prevodiocu, kao i na okolnosti dogovora u vezi sa ishranom i nabavkom repromaterijala. S tim u vezi je navedeno da je nesporno taj svjedok i saslušan u vezi sa navedenim pitanjima, te da je sud iz tog razloga i zabranio svjedoku da odgovori na sporna pitanja, jer ona nisu bila predmet činjenica o kojima ga je trebalo saslušati. Takođe je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta i tužioca na činjenicu da prvostepeni sud nije uzeo u obzir zapisnik sa sjednice Odbora povjerilaca „Knežopoljka“ a.d. u stečaju od 22. novembra 2005. godine iz kojeg proizilazi da članstvo tuženog u tom odboru njemu daje naročito svojstvo koje mu, zbog sukoba interesa, ne dozvoljava da sklapa ugovore i posreduje u prodaji stečanje mase. S tim u vezi je navedeno da je nesporno da je ugovor o kupoprodaji stečajne mase u ime „Knežopoljke“ a.d. u stečaju zaključio njen stečajni upravnik Nikola Plemić, a ne tuženi a da je tuženi zaključio ugovor o djelu sa apelantom i sutužiocem, što, prema mišljenju tog suda, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost osporene odluke.

13. Okružni sud je, dalje, obrazložio da je neosnovana i žalbena tvrdnja da sud nije utvrđivao zbog čega je tuženi platu prevodioca uračunavao u spisak radnika za platu s obzirom na to da je prevoditeljica platu primala od apelanta i sutužioca lično. Okružni sud je obrazložio da je nesporno utvrđeno da je navedenoj prevoditeljici platu isplaćivao lično sutužilac, i to pred tuženim, i da je prijem plate potpisivala na spisku radnika za isplatu za svaki mjesec koji je sačinjavao tuženi, a kako bi postojala evidencija o isplaćenim platama za sve angažovane radnike. Navedeno je da je bez osnova i žalbeni navod da su apelant i sutužilac onemogućeni da posredstvom vještaka utvrde bitne činjenice u ovom predmetu, jer je stečajni upravnik odbio dati sudu relevantnu dokumentaciju s obzirom na to da, kako je obrazložio Okružni sud, iz zapisnika sa rasprava pred prvostepenim sudom ne proizilazi da je stečajni upravnik to odbio. Prema obrazloženju Okružnog suda, neosnovana je tvrdnja i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, jer je sud zaključio da se radi o ugovoru o djelu iz člana 600 ZOO a presuda je donesena na osnovu odredbi člana 210 istog zakona, te da nije jasno koju je vrstu ugovora imao sud u vidu. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud utvrdio da je zaključen usmeni ugovor o djelu u smislu odredbi člana 600 ZOO kojim se tuženi obavezao da će organizovati rad na demontaži i utovaru mašina i opreme koju su kupili apelant i sutužilac u stečajnom postupku „Knežopoljke“ a.d., da su se tim ugovorom apelant i sutužilac obavezali da tuženom za obavljene radove plate ugovorenu naknadu, da je tuženi obavio ugovorene poslove i dokazao da je imao troškove precizirane u presudi iz čega, prema obrazloženju Okružnog suda, kao pravilan proizilazi zaključak Osnovnog suda da apelant i sutužilac ničim nisu dokazali da se tuženi, u smislu odredbi člana 210 ZOO, neosnovano obogatio. Konačno, prema obrazloženju Okružnog suda, neosnovano je i pozivanje apelanta i sutužioca na nerazumno trajanje predmetnog postupka, jer su, kako je obrazloženo, apelant i sutužilac tužbu predali tom sudu 14. septembra 2006. godine, da su tužbeni zahtjev uredili 24. marta 2008. godine a da su dva ročišta odgođena na zahtjev apelanta i tužioca, što je, prema mišljenju tog suda, pored objektivne preopterećenosti suda predmetima, uzrokovalo dužinu trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

14. Protiv navedene presude apelant i tužilac su izjavili reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 77 0 P 004016 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju su ponovljeni utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te navedeno da je taj sud zaključio da je drugostepena presuda pravilna. S tim u vezi je, između ostalog, istaknuto da je nesporno da su nižestepeni sudovi, odbijajući postavljeni tuženi zahtjev, te utvrđujući da se u konkretnom slučaju ne radi o sticanju bez osnova, odgovorili na tužbeni zahtjev koji se temeljio na odredbi člana 210 ZOO. Pri tome je navedeno da je neosnovan revizioni navod da su apelant i sutužilac tražili naknadu štete, jer to, kako je obrazloženo, ne proizilazi iz sadržine konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju apelanta i tužioca kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u nerazumnom trajanju postupka, čime smatra da mu je onemogućen adekvatan pristup sudu, kao i u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da niti jedan od sudova koji je rješavao predmetni slučaj nije utvrđivao da li su stranke izvršile obaveze koje su ugovorile, te pošto nije bilo pisanih odredbi ugovora, apelant smatra da su se morale direktno primijeniti odredbe zakona kojim je regulisano pitanje ugovora o djelu. Takođe, navodi i da je ročište otkazano zbog toga što sud nije poznavao zakon, jer nije znao kako bi donio odluku u vezi sa obezbjeđenjem troškova postupka zbog čega apelant smatra da mu je onemogućen adekvatan pristup sudu. Apelant ističe da je u postupku diskriminisan isključivo zbog toga što je italijanski državljanin i građanin Evropske unije.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

17. Okružni sud je naveo da ostaje kod stava istaknutog u njegovoj presudi, te da apelaciju treba odbiti.

18. Osnovni sud je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je i sam apelant uticao na dužinu postupka, jer je tražio da se ročišta odgode.

19. Tuženi je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da je postupak duže trajao i zbog apelantovog ponašanja, te i zbog činjenica da je tuženi tražio obezbjeđenje troškova postupka, jer je apelant strani državljanin, pa se postavljalo pitanje da li će moći eventualno naplatiti troškove nakon okončanja postupka, a što se i obistinilo jer tuženi nije naplatio troškove.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08,45/09, 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

Svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Član 210.

(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.

(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 600.

Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 004016 11 Rev od 16. avgusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2012. godine a apelacija je podnesena 10. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu zbog neosnovanog bogaćenja, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanta i tuženog, te je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjljiv.

Primjena materijalnog prava i pristup sudu

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redovni sudovi utvrdili da je neosnovan tužbeni zahtjev kojim su on i sutužilac tražili da sudovi obavežu tuženog da im isplati iznos od 51.675,00 KM zbog neosnovanog bogaćenja, te da nije imao ni adekvatan pristup sudu, jer je jedno od ročišta odgođeno kako bi sud donio odluku o obezbjeđenju troškova a što, po apelantovom mišljenju, predstavlja nepoznavanje zakona od suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sudše protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da su redovni sudovi utvrdili da apelant i sutužilac ničim nisu dokazali svoje tvrdnje da se tuženi neosnovano obogatio s obzirom na to da je tuženi u toku postupka dokazao da je novac koje je primio od apelanta i sutužioca utrošio u skladu sa zaključenim ugovorom, te svoje tvrdnje potkrijepio relevantnim, u prethodnim tačkama navedenim, dokazima. Osim toga, takođe proizilazi da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi utvrdili da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu iz člana 600 ZOO koji je zaključen između apelanta i sutužioca, s jedne strane, i tuženog, s druge strane, te da, shodno utvrđenim činjenicama (između ostalog, i ispunjenje obaveza od tuženog i isplata ugovorene naknade od apelanta i sutužioca), ničim nije dokazano da su se u radnjama tuženog stekli uslovi za njegovo proglašavanje odgovornim za neosnovano bogaćenje u smislu člana 210 ZOO za šta su dali obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od redovnih sudova pa apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava smatra neosnovanim.

33. Pored toga, apelant navodi i da nije imao adekvatan pristup sudu, jer je prvostepeni sud zbog „nepoznavanja prava“ odgodio ročište od 24. aprila 2008. godine kako bi donio odluku o obezbjeđenju troškova postupka od apelanta. Suprotno navedenom, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je ovo ročište održano, te da je na njemu odlučeno da će sud u roku od 30 dana donijeti rješenje o prijedlogu tuženog za obavezivanje apelanta na polaganje kaucije radi obezbjeđenja troškova postupka, jer je apelant strani državljanin koji ne živi u BiH. Pri tome Ustavni sud podsjeća da iz stanja konkretnog predmeta proizilazi i da je apelant nesporno imao pristup redovnim sudovima na tri instance, da se u toku postupka koristio svim mogućnostima koje su predviđene zakonom (predlaganje i sprovođenje dokaza, korišćenje pravnih lijekova kako redovnih, tako i vanrednih i sl.) a da činjenica da navedeno nije rezultiralo odlukom u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na pristup sudu kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na navode apelanata vezane za primjenu materijalnog prava i adekvatan pristup sudu.

Dužina trajanja postupka

35. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog nerazumno dugog trajanja predmetnog postupka.

a) Relevantni principi

36. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe apelanta i tužioca započeo 14. septembra 2006. godine a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 16. avgusta 2012. godine. Dakle, navedeni postupak je trajao ukupno pet godina i 11 mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize razumnosti trajanja konkretnog postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o postupku utvrđivanja odgovornosti tuženog za neosnovano bogaćenje. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koje su sudovi trebali raspraviti, nije radilo o složenom predmetu.

39. Ustavni sud zapaža da je, nakon što su apelant i tužilac podnijeli tužbu 14. septembra 2006. godine, Osnovnom sudu trebalo više od četiri godine da bi donio presudu u ovom predmetu koji po svojim karakteristikama nije bio složen. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je od podnošenja tužbe i dostavljanja odgovora na tužbu Osnovnom sudu bilo potrebno godinu i dva mjeseca da bi zakazao pripremno ročište. Međutim, Ustavni sud zapaža i da su apelant i tužilac, takođe, u dva navrata tražili odlaganje ročišta, ali da ta činjenica ne opravdava više od godinu dana procesne neaktivnosti Osnovnog suda na konkretnom predmetu. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Osnovni sud, kao razlog ovako dugog trajanja postupka, istakao traženje apelanta da se odloži ročište u dva navrata. Međutim, imajući u vidu navedeno ponašanje Osnovnog suda, kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju žalbeni postupak okončan u roku od sedam mjeseci i revizioni u roku od godinu i tri mjeseca (što se može smatrati relativno kratkim rokom), Ustavni sud smatra da isključivu odgovornost za trajanje konkretnog postupka snosi Osnovni sud.

40. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

41. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

42. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na zabranu diskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je diskriminisan na nacionalnoj osnovi, jer je državljanin Italije i Evropske unije. Međutim, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda vezane za navodnu povredu prava na pravično suđenje, te kako apelant nije ponudio bilo kakav argumenat koji bi upućivao na to da je na bilo koji način diskriminisan na nacionalnoj osnovi, te kako tako nešto ne proizilazi niti iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII. Zaključak

44. Nemakršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da se tuženi nije neosnovano obogatio na račun apelanta i tužioca, te kada je apelant imao odgovarajući pristup sudu a činjenica da nije udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu ne vodi sama po sebi do kršenja tog segmenta prava na pravično suđenje.

45. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je Osnovnom sudu trebalo više od četiri godine da donese presudu u predmetu koji nije bio posebno složen, čime je taj sud u odlučujućoj mjeri doprinio da konkretan postupak traje pet godina i 11 mjeseci.

46. Nema kršenja prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada apelant ne nudi argumente iz kojih bi se moglo zaključiti da je diskriminisan na nacionalnoj osnovi i kada u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo na diskriminaciju po tom osnovu.

47. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3907/12 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio