Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4379/12 (KONS d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4379/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4379/12, rješavajući apelaciju KONS-a d.o.o. Ljubuški, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. rujna 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija KONS-a d.o.o. Ljubuški podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 009350 11 Rev od 11. listopada 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. KONS d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 13. prosinca 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 F 009350 11 Rev od 11. listopada 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 4. veljače 2013. godine dostavio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4379/12 od 13. ožujka 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda i Drage Sušca (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 27. prosinca 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 7. siječnja 2013. godine, a tužitelj 14. siječnja 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 00935 10 P od 4. srpnja 2011. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obvezan apelant da mu na ime neisplaćenog dijela nematerijalne štete za duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnost, pretrpljenu fizičku bol i strah, isplati ukupan iznos od 6.542,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. srpnja 2010. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.227,87 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da je tužitelj bio apelantov uposlenik na radnom mjestu kraniste i da je, nakon urušavanja skele na kojoj je radio, doživio tjelesne povrede precizirane u presudi. Utvrđeno je i da je apelant sa „Croatia osiguranjem“ d.d. zaključio dvije police osiguranja za kombinirano kolektivno osiguranje uposlenika i policu sa „Euroherc-osiguranjem“, kao i da je apelant iz svojih sredstava plaćao premije za uposlenike. Utvrđeno je i da je na temelju navedenih polica tužitelju nakon doživljene nesreće „Croatia osiguranje“ d.d. isplatilo iznos od 28.000,00 KM, a „Euroherc-osiguranje“ iznos od 5.869,89 KM Osim toga, Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio navedenu tužbu protiv apelanta kojom je potraživao naknadu nematerijalne štete zbog duševnih bolova usljed umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah u ukupnom iznosu od 40.410,00 KM.
7. U svezi sa navedenim, Općinski sud je obrazložio da je nepobitno da je apelant sa osiguravajućim društvom zaključio kombiniranu kolektivnu policu o osiguranju od odgovornosti kojim je osigurao sve djelatnike prema popisu, a zbog toga da smanjio svoju obvezu za slučaj posljedica nesretnog slučaja. Prema obrazloženju Općinskog suda, imajući u vidu navedeno, taj sud je zaključio da je apelant u obvezi tužitelju isplatiti samo razliku između sume isplaćene po osnovi osiguranja i potraživanog iznosa naknade nematerijalne štete, sve sukladno odredbama čl. 919. i
941. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome je Općinski sud naveo da je imao u vidu i odredbu članka 948. stavak 3. ZOO kojim je propisano da se odredbe tog članka koje se odnose na mogućnost kumuliranja naknade za nematerijalnu štetu i osigurane svote ne odnose jedino na slučaj kada je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti. Navedeno je da, kako je nesporno da je apelant sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti, to je, prema mišljenju Općinskog suda, neutemeljen tužiteljev prigovor da apelant nije sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti zbog čega je apelant dužan tužitelju isplatiti samo razliku između isplaćenog i potraživanog iznosa a na temelju izvršenog vještačenja i na taj način utvrđene visine pričinjene nematerijalne štete.
8. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su podnijeli priziv Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj 63 0 P 009350 11 Gž od 26. rujna 2011. godine prizive odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na priziv. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je nesporno da je apelant sklopio dvije police osiguranja od posljedica nesretnog slučaja za sve svoje uposlenike, kao i da je apelant plaćao ugovoreno osiguranje iz svojih sredstava o čemu svjedoče uplatnice o plaćenoj premiji. Navedeno je da je i temeljem navedenih polica osiguranja tužitelj naplatio osiguranu sumu zbog čega se, prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može tužitelju isplatiti ukupni potraživani iznos nematerijalne štete, već samo razlika između isplaćene sume osiguranja i utvrđene visine nematerijalne štete. Zbog navedenog, kao razloga preciziranih u presudi, Kantonalni sud je donio odluku kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude i apelant i tužitelj su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 63 0 F 009350 11 Rev od 11. listopada 2012. godine apelantovu reviziju odbio a reviziju tužitelja usvojio i preinačio obje nižestupanjske presude na način da je apelant obvezan isplatiti tužitelju na ime naknade nematerijalne štete, pored dosuđenog iznosa od 6.542,51 KM, i iznos od 33.867,49 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate. Presudom je obvezan apelant da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 6.479,99 KM. Presudom je, također, odbačena dopuna revizije tužitelja kao nepravodobna.
10. U obrazloženju presude je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestupanjskih sudova. U svezi s navedenim je, između ostalog, istaknuto da okolnost da je apelant kao poslodavac zaključio ugovor sa osiguravateljem o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja sa kombiniranim kolektivnim osiguranjem od nezgode, odnosno dopunsko osiguranje od posljedica nesretnog slučaja u korist tužitelja kao njegovog uposlenika, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne isključuje kumuliranje naknade štete zbog povrede na radu sa svotom pripadajućom po osnovi zaključenog ugovora o osiguranju. Ovo stoga što, kako je naveo Vrhovni sud, iz predmetnih polica osiguranja ne proizlazi da su navedena osiguranja ugovorena kao osiguranje od odgovornosti kakvo ima u vidu odredba članka 948. stavak 3. ZOO.
11. Vrhovni sud je, nadalje, obrazložio da, u smislu navedenih pravila materijalnog prava, samo ukoliko je tužitelj primio navedene iznose (ukupno 33.867,49 KM) po osnovi osiguranja od odgovornosti, u tom slučaju bi bilo osnove za odbijanje primljene svote od ukupne svote novčane naknade nematerijalne štete koju je utvrdio sud. Pošto u konkretnom slučaju, po mišljenju Vrhovnog suda, navedeni iznos tužitelj nije primio iz predmetne osnove, već po osnovi osiguranja osoba, i to životnog i u slučaju nastupanja nesretnog slučaja, to nisu ni ostvarene materijalnopravne pretpostavke za uračunavanje iznosa koje su tužitelju isplatila osiguravajuća društva. Zbog toga se, kako je obrazložio Vrhovni sud, iznos isplaćen tužitelju po osnovi osiguranja od posljedica nesretnog slučaja i dopunskog osiguranja od posljedica nesretnog slučaja ne odbija od ukupno pripadajuće naknade nematerijalne štete, već se ti iznosi kumuliraju. Ovo stoga što se, kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju radi o osiguranju ugovorenom u korist uposlenika kao osiguranika zbog čega su, prema zaključku Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su za isplaćenu svotu tužitelju po osnovi osiguranja smanjili pripadajuću naknadu za nematerijalnu štetu. Vrhovni sud je istaknuo da, uzimajući u obzir navedeno, nije odlučno tko je plaćao premiju, odnosno čijim novcem je premija plaćena, već je odlučno tko je osiguranik, odnosno u čiju korist je ugovor o osiguranju zaključen. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je preinačio nižestupanjske presude kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je Vrhovni sud pogrešno protumačio prirodu predmetnih ugovora o osiguranju, jer su ugovori o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja po svojoj pravnoj prirodi ugovori o osiguranju od odgovornosti koji imaju sva obilježja o osiguranju imovine, budući da je apelant kao pravna osoba svoju odgovornost za eventualnu štetu prema svojim uposlenicima prenio na osiguravatelja. U korist svojih tvrdnji apelant navodi da je praksa zauzela stanovište da je ocjenu je li osiguranje od nezgode ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti odlučujuća okolnost plaća li se premija po ugovoru o osiguranju od nezgode iz poslodavčevih sredstava, pa ako se plaća, da se radi o ugovoru o osiguranju od odgovornosti. Smatra da je, zbog navedenog, u konkretnom slučaju, sukladno zakonskim odredbama, zabranjeno kumuliranje štete i sume osiguranja a kako su, prema apelantovom mišljenju, pravilno utvrdili nižestupanjski sudovi čije je presude Vrhovni sud preinačio. U dopuni apelacije apelant je dostavio na uvid sporne police osiguranja.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se on poziva u apelaciji, kao i da osporena presuda nije utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
14. Tužitelj je naveo da, suprotno apelantovim navodima, apelant nije zaključio osiguranje od odgovornosti, već osiguranje od posljedice nesretnog slučaja i životno osiguranje a radi zaštite radnika u slučaju povređivanja, zbog čega smatra da je apelacija neutemeljena.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 942.
U ugovorima o osiguranju lica (osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja) visina osigurane svote koju je osiguravač dužan isplatiti kada nastupi osigurani slučaj, utvrđuje se u polisi prema sporazumu ugovornih strana.
Član 948.
Kumuliranje naknade i osigurane svote 1)U osiguranju lica, osiguravač koji je platio osiguranu svotu ne može imati ni po kom osnovu pravo na naknadu od trećeg lica odgovornog za nastupanje osiguranog slučaja. 2)Pravo na naknadu od trećeg lica odgovornog za nastupanje osiguranog slučaja pripada osiguraniku, odnosno korisniku,nezavisno od njegovog prava na osiguranu svotu.
3)Odredbe prethodnih stavova se ne odnose na slučaj kada je osiguranje od posljedica nesretnog slučaja ugovoreno kao osiguranje od odgovornosti.
VI. Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 F 009350 11 Rev od 11. listopada 2012. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 1. prosinca 2012. godine a apelacija je podnesena 13. prosinca 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava na naknadu po osnovi osiguranja i naknade nematerijalne štete, dakle, da se radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta i tužitelja, te je članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjiv.
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer su redoviti sudovi utvrdili da tužitelju, bez obzira što je naplatio naknadu po osnovi nematerijalne štete, pripada i pravo po osnovi povrede na radu. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24).
26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant za svoje uposlenike sa osiguravajućim kućama preciziranim u prethodnim točkama ove odluke zaključio ugovor o kombiniranom kolektivnom osiguranju uposlenika od posljedica nastupanja nesretnog slučaja, odnosno dopunsko osiguranje od nesretnog slučaja, te da se, između ostalih, navedeno osiguranja odnosilo i na tužitelja. Osim toga, iz presude prvostupanjskog suda proizlazi da je taj sud u tijeku postupka izvršio uvid u sporne police osiguranja koje je apelant dostavio na uvid i Ustavnom sudu. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da iz navedenih polica osiguranja, kako je to navedeno i u presudama redovitih sudova, jasno proizlazi da se radi o osiguranju osoba od nesretnog slučaja i životnom osiguranju za razdoblje precizirano u policama i to za slučaj doživljavanja smrti i invalidnosti, da je korisnik osiguranja (ukoliko se osigurani slučaj ne desi) apelant a ukoliko osigurani slučaj nastupi, odnosno neka od osiguranih osoba doživi nesreću, smrt, bolest ili trajnu invalidnost, korisnik je ta osigurana osoba, te da je osiguravatelj („Croatia osiguranje“ d.d., polica osiguranja preciziranog broja od 27. travnja 2007. godine) dužan u takvom slučaju osiguraniku, među kojima je i tužitelj, u ovisnosti o osiguranog slučaja koji je nastupio isplatiti iznose precizirane u polici. Istodobno, osiguravatelj je Agram-policom osiguranja od 4. lipnja 2004. godine obvezan po osnovi osiguranja života za slučaj smrti i doživljenja osiguranicima, među kojima je i tužitelj, isplatiti iznose također precizirane u policama, kao i da je u obje police ugovorena uplata premije osiguranja od apelanta.
27. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća i na citirane odredbe članka 942. ZOO prema kojima kod ugovora o osiguranju osoba-osiguranje života i osiguranje od nesretnog slučaja-kakav je i konkretan ugovor-visina osigurane svote koju je osiguravač dužan isplatiti kada nastupi osigurani slučaj utvrđuje se u polici prema sporazumu ugovornih strana, te i na odredbe članka 948. istog zakona u kojima je propisano da pravo osigurane osobe na naknadu od treće osobe koja je uzrokovala nastupanje osiguranog slučaja osiguranoj osobi pripada neovisno od prava na osiguranu sumu osim u slučaju kada je ugovoreno osiguranje od odgovornosti. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio obje nižestupanjske presude temeljem odredbi čl. 942. i 948. ZOO i obvezao apelanta da tužitelju isplati iznos preciziran u presudi po osnovi naknade nematerijalne štete, jer je na temelju provedenih dokaza zaključio da se u konkretnom slučaju radi o životnom osiguranju osoba i osiguranju u slučaju nastupanja nesretnog slučaja, odnosno da se, suprotno apelacijskim navodima, ne radi o osiguranju od odgovornosti koje spada u osiguranje imovine i da zbog toga nema zakonske zabrane za kumulaciju naplate naknade nematerijalne štete i osiguranih suma ugovorenih navedenim policama. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu relevantne odredbe ZOO na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje pri čemu je u obrazloženju osporene odluke dao detaljno i jasno obrazloženje u tom pogledu, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava zbog čega apelantove navode istaknute u tom pogledu smatra neutemeljenim.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava, također, vezuje za primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII. Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 942. i 948. ZOO kada je preinačio nižestupanjske presude i obvezao apelanta da tužitelju isplati naknadu nematrijalne štete, jer je zaključio da predmetni ugovori o osiguranju života i osiguranju od posljedica nesretnog slučaja ne spadaju u ugovore o osiguranju od odgovornosti, već u ugovore o osiguranju osoba.
31. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman