Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2338/12 (Javna ustanova „Dom zdravlja“ Zenica)
Odluka donesena 16. 09. 2015.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada
- Kolektivni ugovor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2338/12
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 09. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2338/12, rješavajući apelaciju Javne ustanove „Dom zdravlja“ Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Javne ustanove „Dom zdravlja“ Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 Rs 001061 10 Rev od 22. marta 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Javna ustanova „Dom zdravlja“ Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnijela je 21. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 001061 10 Rev od 22. marta 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 18. marta 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i od učesnika u postupku Tajiba Babića, Kanite Keleštura-Jaganjac, Ismete Rustenpašić, Bahrije Savatorymoottoo, Mirsade Serdarević, Zakire Alić i Ajše Fazlić (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 2. februara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovorio 4. februara 2015. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obavezao je Presudom broj 043 0 P 07 000620 od 30. marta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004 0 Gž 09 003 319 od 2. juna 2010. godine, apelanta da tužiteljima po osnovu plaće i naknade za ishranu u toku rada isplati ukupan iznos od 127.299,28 KM, od čega svakom od tužitelja pojedinačne iznose sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže navedeno u stavu prvom izreke presude, te da im naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev je odbijen.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet spora zahtjev kojim tužitelji traže zaštitu pojedinačnih prava iz radnog odnosa, razlike plaća, naknade za topli obrok za period od 10. maja 2004. godine, odnosno od 3. jula 2004. godine, zavisno od tužitelja, pa do 31. augusta 2008. godine, pozivom na Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), apelantov Pravilnik o radu od 28. novembra 2002. godine sa izmjenama i dopunama od 27. marta 2003. godine i Pravilnik o radu od 30. januara 2008. godine. Općinski sud je utvrdio da su tužitelji bili apelantovi uposlenici i da im je u utuženom periodu isplaćivana plaća i naknada za topli obrok u iznosima manjim od iznosa predviđenih Kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu, kako je utvrđeno vještačenjem vještaka finansijske struke. Na tako utvrđeno činjenično stanje Općinski sud je, pozivom na odredbe Zakona o radu (čl. 68, 69. stav 2, 103, 106, 111. i 112) i odredbe Kolektivnog ugovora (čl. 1, 2, 26-30, čl. 33. i 40), Pravilnik o radu, kao i odredbe čl. 277. i 279. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da im se dosudi naknada plaće i naknada na ime toplog obroka u dosuđenim iznosima.
7. Kantonalni sud je u svojoj odluci, između ostalog, istakao da je pred prvostepenim sudom utvrđeno nespornim da je apelant tužiteljima obračunavao i isplaćivao plaće i naknade za topli obrok u skladu s ugovorima o radu, Pravilnikom o radu i raspoloživim sredstvima koja osigurava i ostvaruje iz obaveznog zdravstvenog osiguranja na osnovu ugovora zaključenog sa kantonalnim zavodima zdravstvenog osiguranja, što među parničnim strankama nije bilo ni sporno. Dalje je navedeno da apelantove žalbene tvrdnje da je prvostepeni sud sam izvršio obračun spornog potraživanja za utuženi period „izvan pravnog područja“ i da je time povrijedio raspravni princip i jednakost obiju parničnih stranaka, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane. Kantonalni sud je utvrdio da iz sadržaja zapisnika sa rasprave održane 30. januara 2009. godine, nakon čijeg zaključenja je prvostepeni sud donio osporavanu odluku, proizlazi da apelant na nalaz vještaka finansijske struke nije iznosio konkretne primjedbe u pogledu samog računskog dijela nalaza, niti je vještaku postavljao bilo kakva pitanja. Navedeno je da je apelant tvrdio da se ne može na relevantan način utvrditi od kada se primjenjuje Kolektivni ugovor, da to nije istaknuto u nalazu vještaka, zbog čega, prema apelantovom mišljenju, nalaz vještaka ne može biti relevantan dokaz za utvrđivanje visine potraživanja tužitelja. Kantonalni sud je zaključio da apelantovi žalbeni razlozi nisu ostvareni jer je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje u bitnom dijelu i nije bilo sporno, pravilno primijenio materijalno pravo. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da je u konkretnoj pravnoj stvari u odnosu na potraživanja tužitelja povoljnija visina predmetnih potraživanja utvrđena u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora.
8. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 Rs 001061 10 Rev od 22. marta 2012. godine reviziju djelimično uvažio i nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem je udovoljeno zahtjevu na ime naknade razlike plaće i naknade razlike za topli obrok za periode navedene u stavu I izreke prvostepene presude, kao i u odluci o troškovima postupka, tako što je apelant obavezan tužiteljima naknaditi ukupan iznos od 82.260,00 KM umjesto iznosa od 127.299,28 KM u iznosima preciziranim pojedinačno za svakog tužitelja, te im naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.367,38 KM umjesto iznosa od 3.642,52 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, za razliku od stava nižestepenih sudova, apelant pravilno u reviziji ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu dosuđenih naknada u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora. Vrhovni sud je utvrdio da je u vrijeme donošenja predmetne drugostepene presude Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine Odlukom broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine utvrdio da Kolektivni ugovor u odnosu na Zeničko-dobojski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno, zaključeno je da se nisu mogle primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora, jer on nije proizvodio pravno djelovanje od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine u „Službenim novinama Federacije BiH“ (član 40. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Međutim, polazeći od odredaba čl. 68. i 69. stav 2. Zakona o radu, Vrhovni sud je utvrdio da su tužitelji imali pravo na naknadu potraživanja iz radnog odnosa u skladu s odredbama apelantovog Pravilnika o radu, koji je, između ostalog, sadržavao i odredbe kojima je regulirano pravo na plaću, pravo na visinu plaće, pravo na regres i pravo na naknadu za ishranu (čl. 69. i 70). Također je istaknuto da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je vještačenjem vještaka finansijske struke utvrđeno da razlika između isplaćenih iznosa plaća i naknada toplog obroka u utuženom periodu i onih koji bi pripadali tužiteljima primjenom odgovarajućih odredaba Kolektivnog ugovora iznosi 127.299,28 KM, što je varijanta I nalaza, a da razlika između isplaćenih iznosa i plaća i naknada toplog obroka i onih koji bi pripadali tužiteljima primjenom odgovarajućih odredaba apelantovog Pravilnika o radu iznosi 82.260,08 KM, što je varijanta II nalaza. Dalje je istaknuto da su tužitelji opredijelili svoj tužbeni zahtjev podneskom od 29. januara 2009. godine u skladu s nalazom vještaka, i to prema varijanti I nalaza, potražujući plaće i naknadu po osnovu toplog obroka.
10. Vrhovni sud je istakao da pozitivno radno zakonodavstvo kombinira zakonsko i autonomno pravo rada, te da pravilnik o radu predstavlja autonomni opći akt poslodavca kojim se reguliraju pravne situacije iz oblasti rada na generalan način tako da se na osnovu njega može riješiti veći broj individualnih pravnih situacija, iako se donosi u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom koji na još općiji način reguliraju radne odnose. Pravilnik o radu, kako je dalje navedeno, konkretnije uređuje te odnose, ali još uvijek na opći način, tako da poslodavci na osnovu njega donose pojedinačne akte (ugovor o radu, rješenje itd.). Odnos pravilnika o radu i kolektivnog ugovora nema obilježje hijerarhije koji obilježava odnos zakona i podzakonskih akata, što, kako je zaključio Vrhovni sud, znači da ne postoje pravila o međusobnoj usklađenosti tih općih akata. To istovremeno znači, kako je utvrdio Vrhovni sud, da pravilnikom o radu poslodavac u pravilu može neko pravo iz radnog odnosa urediti na povoljniji način zaposleniku nego što je to pravo uređeno Kolektivnim ugovorom. Iz navedenih pravila o autonomnosti pravilnika o radu (čl. 68. i 69. Zakona o radu), te člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, nužno proizlazi zaključak da u slučaju prestanka važenja Kolektivnog ugovora automatski ne prestaju važiti odredbe pravilnika o radu. Stoga, primjenom na konkretnu parnicu okolnosti da je Ustavni sud Federacije BiH svojom odlukom utvrdio da Kolektivni ugovor u odnosu na Zeničko-dobojski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbama Ustava FBiH ne oduzima pravnu snagu apelantovom Pravilniku o radu, odnosno ne stavlja van snage odredbe tog pravilnika, niti njegove odredbe koje reguliraju plaću i druga primanja njegovih uposlenika. Budući da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu potraživanja iz radnog odnosa na koja tužitelji imaju pravo prema odredbama Pravilnika o radu, a da su nižestepeni sudovi ta prava tužiteljima nepravilno dosudili primjenom Kolektivnog ugovora koji je proglašen neustavnim i koji nema pravno djelovanje od 24. septembra 2009. godine, Vrhovni sud je nižestepene presude preinačio i donio citiranu odluku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Istakao je da je Vrhovni sud pogrešno protumačio odredbu člana 1. stav 2. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu, koja glasi: „Osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže plaće i koeficijenta složenosti radnog mjesta zaposlenika, ukoliko su osigurana sredstva.“ Apelant ističe da Vrhovni sud nije ocijenio dio odredbe „ukoliko su osigurana sredstva“. Pozvao se na Presudu Vrhovnog suda broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine u kojoj je, prema apelantovom mišljenju, u identičnom pravnom pitanju odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice koja je, također, njegova uposlenica.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da, suprotno navodima apelacije, taj sud donošenjem osporene odluke nije povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje, niti je primjena prava u revizionoj odluci bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 68.
Plaće zaposlenika utvrđuju se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
Član 69. stav 2.
Poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu, ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.
14. Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu broj 1384/03 od 27. marta 2003. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 51. Pravilnika o radu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) mijenja se i glasi:
(…) Osnovna plaća zaposlenika iz čl. 52. stav 1. tač. 5-73 Pravilnika predstavlja umnožak najniže plaće i koeficijenata složenosti radnog mjesta zaposlenika, ukoliko su osigurana sredstva.
Ukoliko nisu osigurana sredstva iz prethodnog stava, mjesečna plaća zaposlenika iz člana 52. stav 1. tač. 5-73 Pravilnika se isplaćuje prema realnim finansijskim mogućnostima Doma zdravlja (vrijednost boda x koeficijent x minuli rad i drugi dodaci na koje zaposlenik ima pravo prema odredbama Pravilnika).
Realne finansijske mogućnosti se utvrđuju na osnovu finansijskih pokazatelja Zavoda zdravstvenog osiguranja i Doma zdravlja.
VI.Dopustivost
15. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 001061 10 Rev od 22. marta 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 9. maja 2012. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
19. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
S obzirom na to da je apelant javna ustanova i kao takva nosilac javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3. b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci, osim navedenog, zaključeno je da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će apelantove apelacione navode ispitati u odnosu na odredbe iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Ustavni sud zapaža da apelant apelacijom osporava odluke donesene u parničnom postupku pokrenutom radi zaštite prava iz radnog odnosa, koja se tiču građanskih prava tužitelja, pa, stoga, primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju nije upitna.
23. Ustavni sud ističe da apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da ju je Vrhovni sud donio pogrešnom primjenom materijalnog prava.
24. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
26. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud djelimično usvojio apelantovu reviziju, i to u dijelu u kojem je ukazao na pogrešnu primjenu Kolektivnog ugovora u konkretnom slučaju. Međutim, kako dalje zapaža Ustavni sud, Vrhovni sud je utvrdio da tužitelji imaju pravo na predmetne naknade u skladu sa Zakonom o radu i apelantovim Pravilnikom o radu, te je obavezao apelanta da tužiteljima naknadi iznose koje je utvrdio sudski vještak prema Pravilniku o radu. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelant u toku postupka nije iznosio konkretne primjedbe na način na koji je sudski vještak izračunao iznose predmetnih naknada. U odnosu na Odluku Vrhovnog suda broj 43 0 P 038242 11 Rev od 15. januara 2013. godine na koju se apelant pozvao u navodima apelacije, Ustavni sud ističe da je u navedenom predmetu Vrhovni sud utvrdio da je apelant dokazao da je isplatu plaća i naknada za topli obrok i regres vršio u skladu s odredbama Pravilnika o radu koji je predviđao mogućnost korekcije plaća i naknada u skladu s apelantovim realnim finansijskim mogućnostima, a da tužiteljica nije tvrdila niti je dokazala u postupku da nije bilo gubitaka u apelantovom poslovanju, odnosno da je Zavod zdravstvenog osiguranja Zeničko-dobojskog kantona doznačio apelantu dovoljno sredstava za isplatu punih plaća i naknada. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u spomenutom predmetu u podnesenoj reviziji naveo da su sudovi zanemarili odredbe Pravilnika o radu u dijelu kojim je propisana klauzula „ukoliko su osigurana sredstva“, da se bez tog uvjeta nije mogao ni primijeniti Pravilnik, budući da sredstva za te namjene dobivaju od trećih lica. Nasuprot navedenom, Ustavni sud uočava da u predmetnom parničnom postupku nisu utvrđivana identična činjenična i pravna pitanja, niti je apelant u predmetnom postupku isticao prigovore (žalbene i revizione) koje je isticao u citiranoj odluci Vrhovnog suda. U konkretnom predmetu koji razmatra Ustavni sud, Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o radu, odredbe Pravilnika o radu i na osnovu nalaza sudskog vještaka o kojem je apelant imao mogućnost izjašnjavanja, utvrdio apelantove obaveze u pogledu zahtjeva tužitelja za isplatu naknada razlike plaća i naknada za topli obrok. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao detaljno i iscrpno obrazloženje zašto je usvojio tužbene zahtjeve tužitelja ocjenjujući pri tome sve relevantne akte. Ustavni sud u obrazloženju odluke Vrhovnog suda ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene presude ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnosti ili arbitrarnosti u donošenju osporene odluke. Do takvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda ne proizlazi da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.
29. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman